Daruvar je bogat sportskom ‘ponudom’, a jedan od masovnijih i omiljenijih sportova je – karate. Ta borilačka vještina duboko je ukorijenjena u jednom od najljepših gradova Hrvatske. HKK Slavko Krivski – Termal je klub tradicije duge gotovo pola stoljeća, koja je ispunjena zanimljivim pričama, sjajnim uspjesima, u kojem su stvarali i još stvaraju ponosni i radišni ljudi, ali čiji su rad obilježila krizna razdoblja te bolne tragedije…
Baš kroz povijest ovog sportskog kolektiva može se osjetiti kakav je život, mješavina različitih emocija, puno toga dobroga, ali i neizbježnih loših trenutaka. Događalo se svega u ovih četiri i pol desetljeća, a najbolji sugovornik da nam iz prve ruke približi ovaj daruvarski klub je Miroslav Lončar. On je tu od prvih dana, dakle 45 godina, prvo kao najmlađi polaznik karatea, zatim reprezentativac, trener, sada glavni trener, ali uz to i glavni tajnik Sportske zajednice Grada Daruvara te sudac najviše moguće svjetske razine.
Iva Milde, Vanja Lončar, Miroslav Lončar, Ričard Vacka i Anja Lončar GrandićNedavno se vratio sa Svjetskog prvenstva u Budimpešti, a prije vođenja ovog intervju bio je i glavni sudac finala cijenjenog Top Ten u Zagrebu. Našli smo se u sadašnjoj bazi HKK Slavko Krivski – Termal, u staroj ‘dvorani’ (pored Sokolane) u koju su se vratili poslije korone, nakon desetljeća izbivanja, jer upravo u njoj su napravljeni i jedni od prvih koraka ovog sporta. Do ureda/svlačionice prošli smo kroz dvoranu i oduševili se, jer je bio trening onih najmlađih (4-7 godina). Bilo je simpatično vidjeti ‘malene’ kako nasmiješenih lica trče u kimonima pod budnim okom dviju voditeljica.
‘U ovim prostorima, prije 45 godina sam počeo trenirati karate, nisam ona prva generacija karatista koja je to bila u šestom mjesecu 1978., a onda se treniralo na današnjem hipodromu tada aerodromu za jedrilice. To je bio prostor gdje su bili prvi počeci karate sporta, davno prije 45 godina, ali ovdje gdje sada jesmo je bio prvi prostor, koji se nekada zvao Partizan i klub se zvao KK Partizan. Ovo je bila ujedno i prva sportska dvorana u gradu u kojoj se moglo vježbati i sada poslije 45 godina vratili smo se tu gdje smo počeli’, objasnio nam je u uvodu Miroslav te nastavio:
‘Prvi trener je bio Slavko Krivski koji je u to vrijeme imao 22-23 godine, koji je bio veliki entuzijasta, koji se školovao u Zagrebu te se susreo s karateom u KK Tempo, kluba koji je bio preteća karatea u Daruvaru i u to vrijeme bio top klub u bivšoj Jugoslaviji. Slavko kao jedan mladić pun energije odlazio je dva puta tjedno u Zagreb i tu su neki njegovi počeci karatea. Zatim je krenula ideja karate sporta u Daruvaru gdje je uz njega bio i Angel Bruno, to je jedan od prvih naših trenera. Oni su u tim počecima imali narančaste pojaseve, učenička zvanja. U biti oni su se odgajajući nas, stvarajući prve generacije, zapravo učili na nama. Ja sam s 12 godina, te 1978., bio jedan od najmlađih karatista, jer su na karate išli uglavnom stariji, zreliji i ozbiljniji, osobe od 14-20 godina. Karate za kikiće, kakav je danas, u to vrijeme bio je nestvaran, nisu mogli vježbati. Bilo nas je oko 60-ak, treninzi su bili jako naporni. Krenuo sam s generacijom klinaca iz ulice, zajedno smo išli u kino, gledali te borilačke filmove, Bruce Leeja, tukli se na povratku do doma, a roditelji su naravno šizili ‘što ćete tamo, budete se mlatili’, oni su sve zamišljali drugačije. U to vrijeme karate je bio više vještina nego sport, nije bilo kategorija kao danas, nije se razvijao u smjeru kao danas, u dvije discipline kate i borbe. Nekada nije bilo djece od 7-8 godina da rade kate, ni zaštitne opreme kakvu imaju sada pa izgledaju kao samuraji (ha-ha). Mi smo trenirali na tvrdom parketu, koji je bio kao kamen. Kad si se okliznuo i pao, zaboljele su te sve kosti, ali se karate razvijao i pretvorio u današnji sport.’
U razgovoru s glavnim trenerom saznali smo kako je klub dobivao ime po nazivima prostora u kojima je trenirao (KK Partizan 1978-1982), pa KK Termal kada su prešli u dvoranu u Daruvarskim toplicama, a nakon tragične smrti Slavka Krivskog (1988.) s ponosom nosi njegovo ime s time da je nakon spajanja/preuzimanja jednog drugog kluba sadašnji naziv HKK Slavko Krivski – Termal.
Povijest je bogata medaljama, trofejima, naslovima…
‘Bilo je sigurno stotinjak prvaka Hrvatske u raznim kategorijama, iz našeg kluba je i izbornik kata reprezentacije Tihomir Grgić koji sada živi u Čakovcu, iz te prijeratne generacije od 1988. kad smo ostali bez Slavka, imamo Danijela Boka i Aleksandra Vacku koji su bili standardni reprezentativci koji tada nisu bili kod nas, ali su krenuli iz daruvarskog sporta, kasnije bili nositelji medalja sa SP i EP kao ekipa Hrvatske. Većinom stvaramo mlade reprezentativce, jer je logično da u maloj sredini sportaši odu na studij i da tu većinom njihov put u karateu prestaje. No imamo Darija Goršu, dugogodišnjeg državnog prvaka u katama koji je iz tog perioda novije povijesti pa Danilo Petar Ružička, imali smo mi još reprezentativaca koji su bili prvaci Hrvatske, a u ovome sportu biti prvak ne događa se slučajno. Karate se gradi dugi niz godina za razliku od mase loptačkih spotova gdje se upišete i već igrate za vikend neovisno o rangu. U karatu je takvo nešto nemoguće’, govorio je Miroslav pa nam to pokušao opisati:
‘U karateu prvo treneri moraju naučiti djecu određene pokrete, da bi oni naučili kate. To je kao da učimo djecu slova, zatim slažemo riječi pa rečenice i onda možemo računati da djeca čitaju i pišu. U karateu nije dovoljno biti nadaren, vi u biti lakše napredujete u toj čitavoj priči, brže, ali to traje do kadeta, a poslije toga nema nadarenosti, samo rad, broj treninga, povećanje treninga. U povijesti smo iznjedrili nekoliko generacija, ali vrhunski rezultat je nažalost pao u drugi dio priče. U velikim gadovima je značajan i dalje im se podrška, kod nas nije tako. Primjer je godina 2016. SP u Jakarti (Indonezija) kada je to natjecanje izborilo naših šest članova, a poslali smo samo jednog. Mlađe uzraste nacionalni savez i HOO podržavaju u određenim postocima, 40 posto ukupnog troška za kadete, 50 za juniore, 60 posto za mlađe seniore, a tek kada dođete u seniore možete računati da si ti na neki način financiran u potpunosti za svjetska prvenstva. Jakarta je bila daleko, skupa, do sponzora se teško dolazilo…’
Naglasio je da su od 2013. do 2018. bile zlatne godine za karate u Daruvaru i sjetio se SP-a za mlađe kategorije u španjolskoj Guadalajari.
‘U Guadalajari 2013. smo imali kadetkinju, juniorku, mlađeseniorku, tim u katama (još tri cure) a Vanja je bio kao reprezentativac do 75 kg u borbama. Imali smo šest reprezentativaca, one su imale svojeg izbornika Boka isto Daruvarčanina, a ja sam na tome SP-u započeo, još jedan put u karateu, sa suđenjem na svjetskoj razini i od tada sam bio na svakom. Imali smo u toj generaciji sjajne natjecatelje Janu Ružičku, Emu Matković, Maju Polenus, Anju Lončar danas Grandić, Vanju Lončara, Filip Erjavca, Andreja Kovara…, Inače, na tome prvenstvu Anja je bila sedma u konkurenciji 35 natjecateljica, 35 prvakinja iz 35 različitih zemalja. Na Cipru 2018. smo imali Teu Kovačević, Paulu Varat i Sofiju Ćosić koje su nastupile za nacionalni tim kadetkinja i juniora u katama, jedna od zadnjih generacija u reprezentaciji.’
I onda se dogodila korona, svijet je stao, pa tako i HKK Slavko Krivski – Termal, izgubio se kontinuitet, ali nije to bilo sve što je morao proći ovaj borilački klub.
‘Pošto sam od početka tu, iako sam bio klinac, sve je nas okrznula prva teška situacija kada je s 33 godine u prometnoj nesreći poginuo Slavko Krivski (1988.). On je nama trenerima, koji smo tada radili, bio drugi otac, u nekim situacijama i više, jer da nismo imali tu kvalitetnu bazu, tog kvalitetnog čovjeka od starta, ne bi danas bilo ni mene ni Grgića. Kad smo saznali da je Slavko nastradao, bilo je strašno, pitanje da li ćemo nastaviti s karateom, a uz nagovor roditelja i ostalih trenera dobio sam podršku i ja sam preuzeo klub. Najderta nam je stradao na poslu, Marić isto preminuo. Naravno došle su ratne godine, 1991. Grad je bio multinacionalan, klub se po broju članova prepolovio, bio je to težak period, trebalo ga je preživjeti, ne samo mi kao klub nego cijela država, jer je bilo ‘biti ili ne biti’. Trebalo je vremena da se opet uzdignemo, pa se pojavio još jedan klub Termal, a onda su neki njihovi članovi prešli k nama pa se i objedinilo današnje ime. Problem je i što se dosta ljudi odselilo. Kad smo dobili novu sjajnu generaciju došla je korona, nije bilo škole, nismo mogli u novu dvoranu, ali preživjeli smo, kao što vidite imamo sada široku bazu, a zbog korone smo potražili novu prostoriju i vratili se ovdje u staru dvoranu gdje je sve počelo. Uredili je za treninge, postali smo neovisni, možemo ući kad hoćemo, treniramo kad i koliko hoćemo. Nema više micanja strunjača i ponovnog slaganja.’
Klub radi u pravilu s mlađim dobnim uzrastima (4-17 godina), treninzi su u Daruvaru ponedjeljkom, srijedom i petkom poslijepodne u različitim terminima za različite dobne skupine, a u drugoj njihovoj sekciji u Grubišnom Polju trenira se utorkom i četvrtkom.
‘Sa sekcijom u Grubišnom Polju imamo 135 članova, škola karatea ima dva treninga tjedno, a oni koji su natjecatelji tri puta ili više po potrebi, i individualne treninge. Vikendom ne, jer gotovo svaki vikend imamo turnire, jako smo rijetko slobodni.’
Iz kojih izvora se financirate?
‘Kao i svaka sportska udruga imamo tri načina financiranja. Vlastito kroz članarine, ali one nisu uvjet da se vježba karate. Imamo dosta djece koja nisu materijalno u mogućnosti plaćati, njima je škola karatea u biti besplatna. Članarina je 25 eura upisnina 10 eura i plaća se samo jednom u životu, pa ako odustanete i nakon recimo dvije godine se vratite, ne plaćate upisninu. Članarine nisu beznačajne, puno nam pomažu. Imamo i gradonačelnika koji voli sport, doprinosi razvoju daruvarskog sporta – Damir Lneniček, putem Sportske zajednice financira se 15-ak sportova i to po strogo određenim kriterijima i pravilima. Tu smo visoko rangirani 4-5 sport u gradu, odmah iza nogometa, rukometa, odbojke, visoko kotira i TK Feniks. Gradonačelnici su puno manje osjećali za sport nego danas. Sada ako bilo tko iz sporta zatraži pomoć u gradonačelnikovu uredu on je i dobije. I od županije dobijemo određena sredstva, ne mogu reći da su neka ogromna, ali i oni osjećaju kako je karate jedan od značajnijih sportova u gradu, da imamo rezultate, guraju nas kroz određene projekte… Nama je svaki euro usmjeren u klince, no kada pričamo o privatnom sponzorstvu reći ću da je Daruvar sredina gdje privreda baš ne cvate i zaista je bilo teško izvlačiti sredstva kada smo trebali za naše reprezentativce’, pričao je gospodin Lončar koji je kao što smo spomenuli i glavni tajnik Sportske zajednice grada, a u dva mandata je bio i predsjednik.
Nema još ni četiri godine, a već u kimonu
‘Neprestano sam se borio da svako dijete u Daruvaru, koje se bavi bilo kojim sportom ima iste uvjete, da se plati članarina, i da više ne mora razmišljati o kotizaciji ili kako će otići na natjecanje. Zato smo mi u klubu preko kredita kupili kombi, da ne iscrpljujemo roditelje koji su i prije podnosili teret, vukli kao konji za svoju djecu, a u današnje vrijeme uz pomoć grada Daruvara osigurali smo da sva djeca idu besplatno na natjecanja, samo trebaju imati volje i želje da treniraju i natječu se.’
Ni Miroslav ne može sam, okružio se predanim i poštenim ljudima, upoznali smo neke. Oni koji su treneri, prošli su tečajeve sukladno Zakonu o športu, imaju licence koje im je izdao Hrvatski karate savez na temelju pravilnika, drugi su voditelji odnosno pomoćnici voditelja. Predstavio nam je svoj pobjednički tim, tu malu, ali velikog srca skupinu.
‘Nema tu danas s nama Daria Gorše koji je jedan od trenera u klubu (uz to višestruki državi prvak kojeg smo ranije spomenuli u tekstu). Tu su zatim voditelji koji mogu raditi u klubu, mogu sjediti iza djece na natjecanjima. Imamo Ričarda Vacku, on je 12 godina iza mene, on mi je najstariji trener, izvrstan natjecatelj, osvajač niza medalja na PH, druga osoba u klubu, kad mene nema, kad sudim na SP-u, EP-u, Top Ten serijama, Premier ligi, preuzima sve obveze’, objašnjavao je Lončar i nastavio:
‘Vanja Lončar, reprezentativac, višestruki prvak Hrvatske, ima natjecateljski put i rezultatski put, više puta sportaš županije i grada, nekakva budućnost ili moja zamjena u klub. Aktivan i kroz nogomet, bio prvi vratar NK Daruvar, sada trener golmana i zato dosta razapet između obveza, tu je Anja Lončar Grandić, poslije trudničkog staža vratila se u klub, rezultatski isto kvalitetna, 7. sa SP-a, nastupila za reprezentaciju preko 10 puta, i kao kadetkinja, juniorka, mlađa seniorka, na 3. godini fakulteta zaključila natjecateljski dio. Bilo je još ljudi, a istaknimo i pomoćnu voditeljicu Ivu Milde. Ona je još uvijek natjecateljica, ali mi ih uključujemo, kad su na određenom nivou, u trenerski posao. Mi djecu razvijamo ne samo kao sportaše nego i kao ljude, njihovu osobnost. Disciplina je jako bitna, imamo djece koja su na neki određen način u školi življa, ali na karateu mi nemamo nikakvih problema, ta priča je posložena. Zna se tko stoji prvi, a tko zadnji u vrsti, kako se ulazi i kako se izlazi iz dvorane. Naravno, i mi smo fleksibilniji nego prije 40 godina, jer se prilagođavamo današnjim uvjetima i djeci, ali karate se kao sport razvija i jako je puno stvari koje su potrebne da bi ostvarili neki rezultat.’
Moramo spomenuti i Karate Darfest, odlično organiziran turnir koji okuplja veliki broj natjecatelja.
‘Odradili smo 21. izdanje, krenuli davno kao Memorijal za Slavka, onda smo imali sve do danas periode u kojima se svašta izdogađalo, nekih godina ga nije moglo biti, ali je turnir punoljetan. Znalo je biti do 660 natjecatelja, rekao bih po jačini neki srednji turnir, traje jedan dan, na 4 do 6 borilišta. Krećemo u 10 završavamo oko 17-18 sati. Ove godine 380 natjecatelja, bio je 16. rujna, najbolje je kada je u listopadu, ali moramo paziti, jer je kalendar dosta prenatrpan. Moramo paziti da se ne kosi s mojim suđenjem, s terminima koje unaprijed izabere Hrvatski karate savez. Nije bilo loše, sve preko 300 je ok. Nismo megalomani, da bi organizirali turnir za 800-1000 osoba moraš imati i smještajne kapacitete, a Daruvar toliko nema. Mi smo zadovoljni, željeli smo turnir za koji se čuje pa se tako čuje i za klub. Uostalom imamo dobru suradnju s našim Savezom, jer u Daruvarskim toplicama imaju pripreme naše nacionalne reprezentacije. Možemo reći da smo grad karate sporta. Bila je čak ideja i da se u Daruvaru gradi centar za borilačke sportove, ne znam gdje je zapelo, jer Daruvar ima izvrsne uvjete, mirno je, sve blizu, dostupno…’
Zašto baš karate?
‘Ako želite da osim što se djeca bave sportom, u čitavoj priči budemo svi uključeni u razvoj mentalnog i fizičkog razvoja djeteta, karate je idealan. On je idealan za opće bavljenje sportom, jer da bi radili karate moramo razvijati motoričke sposobnosti klinaca. Žao mi je što se u školi ne radi više, jer dva sata tjelesnog je jako malo, a svaki dan slušamo da smo država s najviše pretile djece u jednoj određenoj dobi, a to se sa sportskom aktivnošću može promijeniti. Djeca trebaju što više aktivnosti, igre, druženja, socijalizacije, a karate je za to izvrstan. Oni će ovdje shvatiti tko je trener, tko je stariji, koji trener je koji pojas, tu učimo kulturu vladanja, gdje se ne ulazi i izlazi kad se sjeti. Ovdje će naučiti hijerarhiju, a to je potrebno današnjem društvu, da učimo djecu da poštuju starije da postoji netko tko je zadužen za nešto. U demokraciji smo izgubili osjećaj društvenih vrijednosti pa imamo razne situacije. Ne treba uspostaviti strahopoštovanje nego poštovanje. Moja poruka sport svakako, a karate je vrlo zahtjevna priča. Smatram da je bitno drugačiji od većine sportova, moraš proći put da bi se natjecao, biti strpljiv, a svatko tko prođe taj put je na kraju osoba, kvalitetna osoba i poslije karatea’, zaključio je Miroslav Lončar.
