Proslavu Hajduka povodom 100 godina uveličali su veterani Hrvatskog dragovoljca, a među njima poznato lice – Edin Mujčin (53).
Profesionalnu karijeru je započeo u slavonskobrodskoj Marsoniji, a svoje najbolje godine dao je Dinamu, nosio je ‘desetku’, a taj broj oduvijek je bio za one posebne igrače, koji su imali ono nešto zbog čega su ljudi dolazili na stadione.
Mnogima je ostao u sjećanju zbog utakmice svih utakmica kada je u srpnju 1997. na Maksimiru ‘umro Partizan’. Dinamo je pod imenom Croatia, u kvalifikacijama za Ligu prvaka, razbio ‘crno-bele’ 5:0, a jedan od najboljih pojedinaca bio je omiljeni Mujčin koji je sudjelovao u akcijama kod čak četiri gola.
‘Ovdje mi se sviđa, bez obzira što se klub zove Hajduk, hahahah, šalim se, zezancija. Primijetio sam da ima kod vas puno Dinamovaca, još igrate i u zelenim dresovima koja je moja jedna od najdražih boja, tako da mi je u Hercegovcu zaista ugodno. Prekrasna fešta, drago mi je da smo je mi pomogli uveličati. Igram za veterane HD već 15 godina. Pozdravljam sve ljude koji su bili na ovoj proslavi, zahvaljujem na pozivu. Inače, dolazim često u ovaj kraj, u Daruvar s kadetima Lokomotive čiji sam trener.’
Za nas se prisjetio one famozne utakmice i ‘petarde’ Partizanu…
‘Čak nisam trebao ni igrati tu utakmicu, u Beogradu sam bio na klupi, a do tada igrao sam dobro. Bio sam u uzvratu ‘joker’ iznenađenja kako je rekao komentator Ćosić. Ta utakmica će ostati u povijesti i drago mi je da sam bio sudionik takvog događaja i da sam odlično odigrao. I hvala ljudima koji mi i dan danas čestitaju na toj utakmici. I nakon što je prošlo toliko godina ljudi ne zaboravljaju.’
Vodi kadete Lokomotive …
‘Ove sezone po prvu puta vodim samostalno momčad iako nikada nisam želio biti prvi trener, više sam mislio da mi odgovara uloga pomoćnika. Osvojili smo prvenstvo ispred Dinama kojeg smo dva puta pobijedili. Također smo bili prvi na jakom turniru u Sarajevu gdje smo u finalu svladali Željezničar 7:1 za koji ja navijam. Zvučat će malo bahato, ali dobro mi je krenulo, osvojio sam sve što sam želio.’
Shvatio je da trenerski posao nije lak…
‘Ne želim živjeti 24 sata nogomet, volim ovakve stvari kao ovaj događaj u Hercegovcu, želim uživati u životu. Kao treneru mi je teže nego kao igraču. Moraš paziti na 20 ljudi, kao igrač svoje odradiš i onda si posvećen sam sebi, a kao trener vodiš brigu o svemu i svakome.’
A da ga ljudi dobro pamte vidjelo se u Hercegovcu, jer je Mujčin bio mnogima meta za zajedničku fotografiju, a on je svakoga dočekao sa smiješkom i stiskom ruke. Gospodin na terenu i izvan njega.
