Uoči nastavka 1. ŽNL, kao i drugih županijskih liga, donosimo vam jednu priču koja vam se neće svidjeti.
‘Ista liga, isti klub, isto mjesto, ali sve je otišlo u…
Proljeće 2000. Dolazili smo na utakmicu u svojoj trenirci, rijetko koji klub si je mogao priuštiti kompletnu opremu za igrače. U svlačionici uvijek ona pozitivna zafrkancija, ali i napetost u zraku, jer doma se ne gubi pa makar oni bili favoriti. Nije bilo stranaca, samo domaći dečki, kao i u suparničkoj momčadi.
Na terenu ‘rat’, ako i nije bilo kvalitete, srce je bilo ogromno, kod svakog od 22 igrača na terenu, a oni s klupe nisu štedjeli glasnice, dlanove, kao ni gledatelji sa strane. Baš ona prava vatrena atmosfera, ludo okruženje, a takvo je bilo zbog emocija.
Nagrada za krvava koljena, žuljeve na nogama, puknutu arkada bila je gajba piva. Gajba piva i ništa više (kasnije su dodali i dvije litre soka). I ništa nam nije nedostajalo, a druga, treća, četvrta gajba… uzela se je na ‘smetak’. Nekada je netko i donirao 20 boca ‘hmelja’. Večera? Ma kakva jebe.. večera. Tek na polusezoni i na kraju sezone dobili smo nešto za ‘zameziti’, a te zadnje utakmice bile su lude fešte. Ostajali su navijači i simpatizeri kluba s upravom i igračima dugo u noć. Klub se volio, živjelo se za nedjelju. Ponedjeljak je bio najteži dan za raditi, a nama studentima odlazak na fakultet noćna mora. No voljeli smo to, jer smo voljeli klub, istinski.
Novac? Hahahaha… Novaca nije bilo, igralo se iz ljubavi, netko je možda dobio putni trošak i odmah ga ostavio na klupskom šanku, počastio. Mi koji smo se snašli i našli prijevoz s lokalnom firmom, nismo zato dobili ništa za odlazak u Zagreb (za novac za kopačke se natezalo tjednima). Nije nam bilo žao, jer i da smo nešto primili, ostavili bi to na – šanku.
Proljeće 2020.-2024. Nova vremena, novi dečki (puno, puno njih izvana), ali i novi zahtjevi. Jedno od prvih pitanja, ‘što imamo danas za klopu?’ i ‘kad će isplata?’ Svi u istim trenirkama, majicama, torbama, tu su i majice za zagrijavanje. Kao manekeni…
Na terenu 90 minuta odrađeno, nekad bolje, nekad lošije. Kvaliteta neusporedivo veća nego prije 20-30 godina, ali srca kod igrača… ona nisu kao prije. Naravno, ima tu uvijek izuzetaka, kapetana, ali kod većine to nije kao nekada. Prepoznali su to i gledatelji, nema više onog huka s tribina koji je prisiljavao suce da rade greške u korist domaćina, protivničkog igrača da od straha krivo doda… Izgubila se ta kemija, simbioza…
Glavno je da pare dolaze, a večera je spremna. Nezaobilazna gajba je još uvijek tu, ali i soka koliko ti srce želi. No nema sada feštanja i pjesme, pobjede su danas kao i porazi, sliče više na karmine. Na brzaka se pojede i pobjegne. Ostanu ta 3-4 domaća dečka s upravom. Upravom koja se onda s tugom prisjeća starih vremena kada igrači nisu imali ništa, ali su zapravo imali SVE, a ovi danas imaju sve, a zapravo nemaju NIŠTA.
I da, danas ta gajba piva ostane gotovo netaknuta…
P S. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je slučajna, a isto tako znamo, što nam je izuzetno drago, da i dalje ima klubova s početka priče…
