Tihomir Pokopac – Poki, jedno je od najpoznatijih lica županijskih nogometnih travnjaka, nekad kao igrač, danas, a vjerujemo i u budućnosti, kao trener. Izvan terena srdačan, spreman za zafrkanciju, pivicu, a kada je riječ o nogometu drugačiji – pedantan, tvrdoglav, kako sam kaže pomalo prgav i nezgodan. Neki igrači opisali bi ga kao diktatora, čovjeka koji čvrstom rukom i britkim jezikom drži mir u svlačionici i pod svaku cijenu ostvaruje rezultate. Uspjeh je kod njega na prvom mjestu pa makar morao posegnuti i za nepopularnim disciplinskim mjerama. Čovjek koji živi nogomet i koji je sada s Hajdukom iz Hercegovca stigao do svoje šeste titule prvaka 1. ŽNL, treće kao trener.
NK Hajduk prvak 2023.
‘Moj nogometi put počeo je 1977. sa sedam godina kod profesora tjelesnog odgoja Josipa Arefijeva koji je u Hercegovcu vodio mlađe kategorije, desetak godina me je trenirao, prvi trener se uvijek pamti. Inače, potječem iz sportske obitelji, otac mi je godinama bio igrač, predsjednik Hajduka i sportski djelatnik. Tu zaluđenost sportom, gene, povukao sam od njega’, rekao nam je u uvodu strateg hercegovčanskog Hajduka te se osvrnuo na uvjete koji su vladali u ono vrijeme.
‘Kako je bilo? Samo jedna garnitura dresova, na utakmice smo putovali doslovce s dva auta, natrpani. Na početku smo gubili, a kada smo se posložili, stasali, osjetili smo i prve pobjede. Lopte kakve su bile u ono vrijeme su neusporedive s današnjima, ‘bubamare’ smo ih zvali. I kopačke jednako tako iako su bile od Adidasa i Pume, ali ni približno ono što danas imamo na raspolaganju.’
Prvi trener Josip Arefijev s limačima
Od prvog svog dana pa do danas imao je potporu…
‘Da, roditelji su me podržavali od početka, otac je išao sa mnom na utakmice, usadio mi je tu ljubav prema nogometu. Danas su uz mene supruga i dvije kćeri koje me prate kroz ovu karijeru u županijskom nogometu. Želim im i ovim putem reći veliko ‘Hvala’, jer su bile zakinute za mnoge obiteljske stvari, sve je više-manje bilo prilagođeno nogometu, od rođendana, svatova, prijateljskih fešti… Njihova podrška mi je zaista bila potrebna.’
Tihomir u društvu oca Ive koji mu je u to vrijeme bio najveći oslonac
Nakon Arefijeva i dva juniorska naslova, nogometno znanje nastavio je upijati od drugih trenera Hajduka Slavka Olive, Vladimira Hlebeca i Milana Stilinovića
‘Sa 17 godina sam krenuo u seniorski nogomet, bila je 1987. Da, u jesenskom dijelu bio sam na klupi kod Hlebeca tek sam u proljeće postao standardan, a kasnije jedan od glavnih u momčadi. Nisam se ljutio što sam krenuo s klupe, prihvatio sam to kao sistem odrastanja, nije mi bilo teško, uvijek sam bio pošten prema svim trenerima. Godine 1991. stigao je moj prvi naslov, bio sam kao veznjak treći strijelac kluba u toj sezoni iza Jure Mrkonje i Alena Hlebeca, a i dan danas sam prvi strijelac Hajduka u povijesti s 272 gola od toga 151 u prvenstvu.’
NK Hajduk, prvak 1991.
Uslijedile su tri sezone u NK Gariću u 3. HNL, a nakon toga povratak i život u prvom razredu županijskog nogometa. Opet je igrao u svojem Hajduku, ali i velikom rivalu Zdenki iz Velikih Zdenaca (2001-2003.) te je sa susjedskim klubom dvije godine zaredom bio prvak.
Kod novog dolaska u hercegovčanski klub polako se prebacivao u trenerske vode (od 2008. ima Uefinu A licencu), a upravo 2008., došla je i prva trenerska titula u 1. ŽNL., Hajduk je opet bio na vrhu.
Godine 2013. put ga je odveo u Berek gdje je 2016. s Tomislavom postao prvak 1. ŽNL bez ijednog poraza, prvi kojem je to uspjelo u povijesti tog ranga. Jedno vrijeme bio je u Bilogori ’91 iz Grubišnog polja u 4. NL. Bio je jesenski prvak u jakoj konkurenciji u sezoni 2020/21., ali je zatim došlo do za njega neočekivanog rastanka.
Naslov s Hajdukom 2008., u društvu bivšeg predsjednika Željka Ščukovića
Vratio se u Hajduk koji je imao cilj za 100 godina osvojiti naslov. A tko bi bio bolji za tu ulogu od Pokopca, osobe koja zna na koji način i što je sve potrebno da se podigne ‘kanta’ na kraju prvenstva. Projekt je počeo sezonu ranije kada se gradila momčad od domaćih dečki da bi se uoči ove klub pojačao s tri ‘stranca’ koji su se pokazali kao pun pogodak. I trofej se vratio u Hercegovac, četvrti u povijesti kluba, treći u kojem je veliku ulogu imao Poki.
‘Svi su mi naslovi dragi, svaki na svoj način, ali ovaj najviše. Zašto? Zato što je zadnji, a osvojen kod kuće u svojem mjestu i klubu, gdje je uvijek bilo najviše kritičara, zlih jezika, više nego u drugim klubovima u kojima sam radio. Prihvaćam kritiku od nogometaša i sportskih djelatnika, ali ne od onih koji su u životu imali tek tjelesni odgoj i preskočili samo ‘kozlić’ u osnovnoj školi. Nije se lako boriti s takvim ljudima, nisam robot, imam osjećaje, i zato mi je najdraži. Isto tako pitanje je što nosi budućnost i da li će vam se u životu opet poklopiti da budete prvi.’
NK Zdenka iz šampionskih dana
Hercegovac i Split dijele isto ime kluba, ali slični su i po temperamentu, tako da su ‘znalci’ na tribinama neizbježni. U ovoj općini na utakmicama ih ima jako puno, Hercegovčani vole nogomet, na derbijima se okupi i 500 ljudi, na goste ih odlazi 100-200…
‘Definitivno smo po temperamentu slični jugu, zato možda kritičare pamtim ponajviše iz svog mjesta.’
Zanimljivo, najdraža pobjeda mu je upravo protiv Hajduka u Hercegovcu 2001. Zdenka je slavila u 89. minuti nakon kornera kojeg je on izveo, a zabio Vlado Jakopec. U tome trenutku nije slavio iako je cijelu utakmicu bio verbalna meta. U njemu je sigurno tada ključalo…
‘Definitivno jedna od najdražih, ali spomenuo bih i ovu kao trener u Novoj Rači protiv Trnskog 3:1 te dok sam bio na klupi Bilogore ’91 kada smo slavili u Predavcu kod Dinama 2:1, a Brekalo je zabio onaj famozni gol kada je od centra napravio slalom među suparničkim igračima i pogodio.’
NK Tomislav iz Bereka, jedini u povijesti 1. ŽNL osvojili titulu bez poraza
No osim puno veselja, pobjeda, uz nogomet ga veže i najbolniji trenutak života.
‘Bio je 19. travanj 2009., pobijedili smo 1:0 Čazmu, a da smo izgubili otac bi mi bio živ. Odmah sa zviždukom suca skočio je od sreće i srce ga je izdalo. Ne pamtim da se nekome na takav način dogodila tragedija na terenu, a nedugo nakon tragičnog događaja od stresa mi se razboljela majka’, prisjetio se strateg Hajduka te se nadovezao na oca:
‘Otac mi je usadio tu neograničenu ljubav prema nogometu, ali da nisam bio trener, ne bi se to dogodilo. On je svaku utakmicu proživljavao sa mnom. Pratio me kao igrača svuda, bio je moja najveća podrška i oslonac u to vrijeme, bili smo jako povezani, nismo imali samo odnos otac – sin, nego smo bili kao dvoje prijatelja.’
S NK Garić tri lijepe sezone u 3. HNL
Kakav je bio kao suigrač, a kakav kao trener?
‘Znao sam viknuti na suigrače, imao sam već tu neku trenersku crtu, bio produžena ruka, znao sam se zamjeriti, ali sve u interesu rezultata. Sve se zaboravlja kada utakmica završi, barem se ja nadam. Kao trener? Vjerujem da nije ugodno i lako surađivati sa mnom, nekada sam bio još burniji, sad sam smireniji, ali sam imao uvijek dobre korektne odnose s predsjednicima klubova. Prije sam bio eksplozivniji, sad sam malo mekši, ali i dalje znam biti nezgodan, prgav karakter. Nikad nisam sjeo na klupu, uvijek igram s ekipom od prve do 90 minute. Potrošnja je velika, psihološko pražnjenje, nekim igračima to ne odgovara. No trudim se biti malo mekši prema onima kojima to ne odgovara, a dosta čvršći prema onima koji to mogu podnijeti.’
Sljedećim pitanjem smo ga dobro nasmijali. Ljubavi prema sucima nikada nije bilo ili?
‘Boli me nepravda, ako vidim namjeru to me pogađa, dobivao sam packe od saveza i disciplinskog suca, ali sada se znam nositi s time.’
Iz dana dok je bio u Bilogori 91
Hajduk prvenstvo osvaja s dvoznamenkastom razlikom bodova, s najviše zabijenih golova, s najmanje primljenih. izgleda da je bilo lako, ali… U prvenstvo su u prvom kolu bili slobodni, u drugom neočekivano poraženi pa se tako krenulo sa šest bodova minusa u odnosu na vodeće. Kritike su se pojačale, pritisak postao još veći.
‘Sezona prije ove bila je uvertira. U njoj su se stvarali temelji, u jesen 2021/22. nismo bili dobri, ali u drugom dijelu prvenstva je sve bilo kvalitetnije. Igračima je trebalo malo vremena da prihvate postulate mojeg rada, ja svoje treninge i taktičke zamisli nisam mijenjao u ovoj sezoni. Uoči ove sezone imali smo impresivan niz bez poraza (prošlo prvenstvo i pripreme) i onda nas je šokiralo Rovišće (0:2)’, pričao nam je Pokopac i nastavio:
‘Moram navesti da smo mi najavili naslov za 100 godina kluba, nismo skrivali ambicije, svjesno smo s time ušli u rizik, stavili teret na leđa i s tim smo se borili sve dok nismo prelomili prvenstvo. Svojim izjavama motivirali smo cijelu ligu protiv sebe, to je dalo dodatnu draž, ali iz kola u kolo izvlačili smo maksimum. Nije se bilo lako nositi s početnim zaostatkom od šest bodova, a sve se okrenulo u Velikim Zdencima kada smo 0:1 okrenuli u našu pobjedu i pokazao se karakter ekipe. Ulovili smo zalet, sve je bilo lakše, ali svaka utakmica je meni osobno bila kvalifikacijska. Ponavljam, definitivno najdraža titula i zbog kritičara koji su se javljali i proglasili nas nakon poraza od Rovišća ‘prvacima priprema’, osuli ‘drvlje i kamenje’ po meni, ali i po dečkima.’
Sa sadašnjim predsjednikom Tihomirom Volićem ima odličnu suradnju, Diego i Diogo su pojačanja iz Brazila
Tada je u njihovu obranu uskočio i predsjednik Tihomir Volić…
‘S njim imam više nego korektan odnos, kad sam dolazio tražio sam samostalnost, i to sam dobio. Kod mene je bilo nepopularnih mjera, par igrača bilo je odstranjeno, ali stao je uz mene. Imao sam slobodne ruke, bio možda malo tvrd, nepopustljiv, ali cilj opravdava sredstvo, a ja sam zadani ispunio.’
Ključna utakmica bila je ovog dijela sezone u Novoj Rači, Hajduk je imao tri boda prednosti Trnskim, ali si nije mogao dozvoliti poraz, jer bi se bodovno izjednačili pa bi suparnik u konačnici, u slučaju istog broja bodova, bio prvak zbog boljeg međusobnog omjera (u Hercegovcu je bilo 0:0).
‘Igrali smo preko tjedna, gubili u uvodnim minutama 1:0, pa do poluvremena okrenuli na 3:1. Najbolja utakmica ove ekipe, najzrelija u cijeloj sezoni, eksplodirali smo u pravom trenutku, a kolo prije toga imali smo tešku domaću utakmicu s Garešničkim Brestovcem koju smo izvukli 1:0.’
U društvu legende Igora Štimca
I nastup u Županijskom kupu (u kojem on ima pet finala kao igrač i trener), gdje Hajduk zadnjih godina nije imao rezultat, bio je odličan.
‘Stigli smo do četvrtfinala gdje nas je u Hercegovcu izbacio Bjelovar 2:0. Znali smo da su bolji, puno bolji, tri ranga razlike, ali htjeli smo iznenađenje, dobro smo igrali, išlo nam je na ruku vrijeme, teži teren, viša trava, jer je zbog kiša nismo mogli pokositi. Nisu imali neke zicere, ali ni mi vratare. Iz dva udarca došli su do pobjede, čak i na pojedinim portalima je njihov vratar spomenut kao možda najbolji pojedinac. ‘
U klubu su pogodili s pojačanjima (Domagoj Vidaković, Diogo, Diego), ali ključ su bili domaći dečki i zajedništvo.
‘Ekipa je iznijela najveći teret, imali smo automatizam, šablone, Luka Slivar je prvi strijelac ne samo kluba nego lige, žao mi je što u prvom dijelu nismo imali Domagoja Bašljana zbog teže ozljede u Zdencima. Srušili smo i rekord kluba bez primljenog gola 702 minute (Domagoj Ulovac), ne samo zbog golmana i uz pomoć zadnje linije, nego igre cijele ekipe. Želim spomenuti kako mi je žao što neki nisu dobili više prigoda, ali nije bilo prostora za uigravanja, jer smo imali standardan sastav i to nas je dovelo tu gdje jesmo. Nakon startnog poraza, imamo 26 ligaških utakmica bez poraza (intervju vođen prije nedjeljne utakmice s Daruvarom op. a.).’
Slavlje nakon ključne pobjede u Novoj Rači 2023.
Nešto ranije u ovom razgovoru govorili smo kako su utakmice Hajduka sjajno posjećene, najviše u svim županijskim ligama.
‘Od gledatelja uvijek imamo poticaj, imamo i tu navijaču skupinu koja je opet procvjetala, imamo najviše publike ne samo doma nego i u gostima, istaknuo bih opet Raču gdje su nas nakon primljenog gola bodrili, digli nas i uz pomoć njih smo okrenuli negativan rezultat. Pored te utakmice, odlično navijanje bilo je u derbiju kod Končanice, tamo je isto bilo vatreno. Inače, kod nas je nedjelja praznik nogometa, svi putevi vode na naše igralište, osim domaćih dolazi dosta ljudi izvana, koji zauzmu onu gostujući stranu do ceste.’
Uvjeti nisu baš bajni u odnosu na neke druge klubove.
‘Volim ljetne pripreme u Hercegovcu iz razloga što kod zimskih vlada improvizacija, nemamo još sportsku dvoranu kojoj se nadamo kroz dvije godine, treniramo na cesti, betoncu, na travi ne možemo zbog snijega, smrznutog terena, blata. Koristimo mjesne domove, gdje nam predsjednici udruga izlaze u susret. Nadam se da ćemo i u budućnosti složiti taj pomoćni teren, jer imamo dosta kategorija, ali snalazimo se, prilagođavamo se jedni drugima. Sada su slatke brige, imamo dosta djece iz omladinskog pogona, budućnost je svjetla.’
Ima li nešto za čime žali?
‘Imao sam prije pet godina i poziv iz Bjelovara, dok sam bio u Bereku, ali sam odbio zbog obiteljskih razloga, jer ipak je to profesionalizam, a majka mi je bila bolesna, tu je i obitelj, ali da, žao mi je što nisam pokušao.’
Trener svih trenera Miroslav Blažević sa hercegovčanskim trenerom svih trenera Pokopcem
Najbolji igrač kojeg je trenirao?
‘Domagoj Tirić, dečko iz Bjelovara kojeg sam trenirao u Bereku, bio je vanzemaljac, desetka s njim sam počeo igrati romb, i danas se čujemo živi u Njemačkoj, fin, odgojen, pametan, nikad ni najmanji problem.’
Najbolji suigrač s kojim je na terenu dijelio dobro i zlo?
‘A joj, ne mogu jednog, pa evo u Hajduku Alen Hlebec, Josip Lučan, Mirko Salopek, Tin Cjetojević, Ivan Žunac, Ivan Stankić…. U Zdenki Vlado Jakopec i Dražen Ivanković, a u Garešnici Željko Starčević, Mato Kelava, Velimir Žunac, Josip Bilandžija… Posebno bih izdvojio dva golmana, dijametralno suprotna karaktera i stila Slaven Marenić i Franjo Farkaš.’
Najbolji trener?
Vlado Hodžić dok samo bio u Zdenki, smatram ga i trenerskim mentorom. Pamtim da je rekao: ‘Igrač je pokvarena roba’, kad sam došao za trenera shvatio da je to istina, ja takav nisam bio ni prema trenerima ni prema suigračima.’
I to je bio Poki, otvorio nam je dušu, možete ga voljeti ili ne, ali mu se treba nakloniti na ostvarenim uspjesima u županijskom nogometu kao igraču i treneru. Rezultati sve govore…
Predavanje za Uefinu A licencu