Kad smo ga vidjeli, vratili smo se u stara dobra vremena. Sjetili smo se male dvorane u Garešnici, u sklopu osnovne škole, bez tribina, ali s puno emocija. Tata od frenda nas je vodio na utakmice ‘Desetke’ (Drago, hvala), malonogometnog kluba čije uspjehe ni do dan danas nitko iz županije nije nadmašio. A na jednom od tih prvenstvenih dvoboja bio je on – Josip Palić, virtuoz i umjetnik malog nogometa.
Uspinjača je u to vrijeme bila pojam, najbolji klub u Hrvatskoj i jedan od najboljih u Europi. Legende poput Pavlica, Popovskog, Švigira… harale su parketima, osvajale turnire i prvenstva, a privilegiju vidjeti jednu od najmoćnijih haklerskih momčadi ikada imali smo i mi. Ne znam točno koji je bio rezultat, gosti su u užarenoj atmosferi pobijedili, a u komentarima sa strane mnogi su se divili Paliću. Rolao je s obje noge, s dva igrača na leđima – i nitko mu nije mogao ništa. Njegovi driblinzi i te slavne rolice, teško je to uopće dočarati osim ako niste vidjeli uživo.
I da se vratimo na početak ovoga teksta, kada smo ga vidjeli u Hercegovcu, na proslavi 100 godina Hajduka, na koju je došao s veteranima Hrvatskog dragovoljca, odmah smo ga ‘ulovili’.
‘Jako lijepo, hvala organizatoru na svemu ovome, posebno Boži (Volić op. a), došli smo uveličati rođendan Hajduka. Sretni smo i zadovoljni smo što smo tu. Da, igram rekreativno, uživam i guštam. Imam s prijateljima termine i igrat ću dok mi dragi Bog da zdravlja, snage i volje.’
Na najpoznatijem turniru – Kutiji šibici on je bio kralj, za njega nije bio problem izdvojiti novac za ulaznicu. U Dinamu ga nisu prepoznali, ali on je sreću našao na manjem terenu. Ne žali…
‘Bilo je svega u karijeri, dobroga i lošega, ali uživao sam, sva ta ljubav ljudi, ma što da lažem, sve mi je obilato vraćeno, bilo mi je dobro, zadovoljan sam svojom karijerom, ispunjenog srca sam je zaključio.’
Danas su malo drugačija vremena, vic u igri kao da je nestao…
‘Istina, drugačije se igralo, dozvoljavala se kreativnost, bilo je vremena i prostora da se rade stvari van sustava, a srećom, ja sam imao kvalitetne suigrače koji su me mogli trpjeti i razumjeti, tako da smo svi u konačnici bili zadovoljni. Igrali smo iz ljubavi i s dušom, kod mene osobno nije bilo nikakvog interesa, samo ta ljubav prema nogometu.’
Nismo ga morali ni podsjetiti, sjetio se je sam Desetke iz Garešnice koju je tada vodio Željko Rebrović…
‘Sjećam se kad smo dolazili u Garešnicu protiv Desetke, mi iz Zagreba, priznajem bio je taj podcjenjivački pristup da ćemo lako dobiti, međutim uvijek smo naišli na dobru, kvalitetnu i organiziranu ekipu. Kad sam prešao u ‘Glamu’ stigli su nam i dečki iz Garešnice Žunac i Klobučar, zaista kvalitetni igrači. No i ostali s kojima smo se susreli iz Desetke bili su jako dobri, uvijek smo imali velikih muka igrati u Garešnici.’
Razlika danas i nekada?
‘Bila je to romantika, danas su igrači puno spremniji, ne samo u velikom i malom nogometu nego općenito u cijelom sportu. Nedostaje prostora, sve je zagušeno, nema mjesta za driblinge. U moje vrijeme mogli smo više kreirati, kako da kažem, imali smo više ‘umjetničke slobode’, publika je mogla više uživati. Danas je sport izuzetno težak, sve se događa u stotinki sekunde. Druga vremena’, nekako sa sjetom zaključio je Palić, malonogometni majstor kojeg su svi obožavali gledati. Baš svi!
