Bila je to vijest koja je odjeknula županijskim nogometom. Dragan Vaclavek, iskusni 41-godišnjak, koji je izgradio lijepo nogometno ime igrajući u Gariću, Kamen Ingradu, Bjelovaru, Virovitici, Pitomači, Molvama…, osvanuo je u dresu NK Brestovca, člana 1. ŽNL.
Njegova razorna ljevica, koju je dobro upoznao i zagrebački Dinamo, od proljeća će ‘plašiti’ županijske prvoligaše. Igrač fine tehnike, koji je tijekom karijere igrao gotovo na svim pozicijama, u mlađim danima kao veznjak i krilo, kasnije kao stoper ili bočni, mnoge je iznenadio svojim izborom.
Nakon odlaska iz Garića, gdje je imao ulogu trenera/igrača, pljuštale su ponude. I iz višeg ranga, a on je završio u susjedstvu.
‘Možda su neki mislili kako završavam s igranjem, ali ne i ja. Osjećam se dobro. Zašto Brestovac? Imam tamo puno prijatelja, znate kako to onda ide, cukanje, s njihovim tajnikom Damirom Tomičićem svako jutro sam pio kavu, bilo je onda nagovaranja, isto kao i od trenera Siniše Klobučara s kojim sam igrao dobar dio života. Razmišljao sam, presudilo je što je tamo dosta prijatelja, ali i blizina, nisam želio ići daleko i zbog djevojke. Moram reći da je najuporniji bio Kamen Sirač, bilo je blizu, ali mi nije odgovarala daljina.’
Čeka vas borba za ostanak, zapravo liga je toliko bodovno izjednačena da nitko od klubova od 4. pa do zadnjeg 14. mjesta ne može biti siguran.
‘Nadam se da ću im pomoći. U srijedu sam imao prvi trening s momčadi, bilo je 15-16 igrača. Vjerujem da ćemo se dignuti, više trenirati i da će se to osjetiti na rezultatu. Sve je blizu, na par bodova. Najvažnije da osiguramo prvoligaški status, a moda možemo biti i koje mjesto više prema gore.’
Postoji li neka ekipa u 1. ŽNL koja ima kvalitetu za rang više iz kojeg vi dolazite?
‘Nisam dugo bio u tome županijskom nogometu, ali sam pratio. Znam da je Daruvar ozbiljna ekipa koja puno trenira, a to onda dolazi do izražaja u ovom rangu natjecanja i drago mi je zbog njih. Očekujem da će uhvatiti 3. ligu, imaju dobru školu nogometa, zanimljive klince, iskusne dobre igrače, ali će za 3. NL trebati pojačanja.’
Vaš rastanak s Garićem bio je emotivan?
‘Garić je moj klub, igrao sam u jačim, bogatijim klubovima, ali ovaj je moj. Tu sam proveo gotovo cijelu mladost i 12-13 sezona seniorskog nogometa. Prošao županijsku ligu, 4. NL, a sada smo došli do 3. NL gdje Garešnica kao grad zaslužuje i treba biti. Sve se posložilo, što se tiče ekipe, infrastrukture i nadam se da će klub izboriti ostanak’, rekao nam je Garo i napomenuo:
‘Garić ima sjajnu Školu nogometa, radi 6-7 trenera, na ozbiljnoj razini. Svatko ima svoju generaciju u kojoj uvijek netko ili više njih iskoči. Problem je bio što su oni najbolji odlazili u Bjelovar, Mladost Ždralove i Moslavinu iz Kutine, a nadam se kako se to može promijeniti jer seniori igraju trećeligaški nogomet, a mlađe kategorije regiju uz Varteks i Koprivnicu gdje se mogu razvijati i igrati protiv kvalitetnih suparnika.’
Vama je Garić dao priliku i kao treneru. Bili ste desetak godina u Školi nogometa (U-7, U-8, U-10, U-12, U-14…).
‘Imao sam dobru generaciju i nadam se da sam i ja pridonio njihovom razvoju. Tuđan, Šoštarić i Mihalić su u Bjelovaru, Jakšić i Sinkić u Moslavini. Drago mi je zbog njih, ako nastave tim tempom trenirati dogurat će do seniorskih ekipa spomenutih klubova, kod nas bi sigurno bili u seniorima. To je tako, put te nekad odvede dalje zbog školovanja.’
Jednom u budućnosti povratak u Garić?
‘Ne znam, to se ne može reći nikad sa sigurnošću, jer trenerski posao je čudan. Bio sam dvije godine seniorski trener Garića, došao umjesto Željka Rebrovića. Dali su mi povjerenje, pitali da li bih prihvatio. Moram spomenuti da sam uz sebe imao Mihaela Kekovića koji je na pripremama odrađivao vrhunski posao što se tiče kondicijske spreme i kada bih išao nešto ozbiljnije raditi bio bi uz mene, s njime je gušt raditi, istinski profesionalac, kapa mu do poda. Ali sad mi je na pameti samo igranje za Brestovac, jer želim da ispunimo zadani cilj.’
Nogometnu karijeru mlađi Vaclavek počeo je u Gariću, prvi trener bio mu je Zvona Kovač sve do juniora. Sa 16 godina igrao je za seniore pod palicom Željka Starčevića, Josipa Bilandžije, Željka Rebrovića i brata Vladimira, a zatim…
‘Jedne godine smo se borili za prvo mjesto u 4. NL s Viroviticom, protiv njih sam odigrao korektno, a oni su me zapazili, nazvali, sjeli smo za stol i dogovorili se.’
Tamo je proveo, kako kaže, dvije fenomenalne sezone (2007-2009.). U prvoj su se borili za prvaka sa Suhopoljem. Bez naslova su ostali u zadnjim minutama.
‘Mi smo u zadnjem kolu pobijedili i još nam je trebala pobjeda Bjelovara protiv Suhopolja. Bjelovarčani su poveli, suparnik izjednačio, a onda u 89. minuti penal za Bjelovar, ali i za naš konačni trijumf. Nisu zabili. Suhopolje prvak, mi drugi. Imali smo 22 sjajna igrača ne znaš koji je bio bolji, igrao je tu i Gabrijel Boban koji je kasnije završio u Osijeku, napravio dobru karijeru. Trener nam je kratko bio Ivan Bedi koji je otišao tada u prvoligaša Međimurje, a nas je preuzeo legendarni vrhunski stručnjak Tonko Vukušić.’
U drugoj sezoni treće mjesto, a onda je netko u Virovitici ugasio svjetlo…
‘Hrvatska i Mađarska su se kandidirali za Euro, u Virovitici je trebao biti kamp, a nakon što od dobivanja EP-a nije bilo ništa sve je stalo. Pavleković, Trupac, Pleić i ja smo došli u Bjelovar. Bio sam tamo dvije godine, kao ekipa bili smo jako dobri, za vrh, ali na bolji rezultat utjecale su neke druge stvari. Bilo je tada pet 3. NL, ozbiljna liga…. Vratio sam se natrag u Garić, bio oko sezone, pa stigao dvije godine u Molve u 1. ŽNL koja je bila izuzetno kvalitetna. Jednu sezonu sam proveo u Pitomači i još jednom se vratio u Garić gdje sam bio sve donedavno.’
Usporedno ste igrali i mali nogomet, bili vrlo uspješni, a najveći trofej došao je nedavnim osvajanjem Kutije šibica gdje ste bili u ulozi trenera ekipe Naturavita.
‘Turnira smo osvojili preko 30. Okosnica ekipe je bila iz Garešnice, Kraljević, Starčević, Golubić, kasnije i Kolar, pa iz Pitomače i okolice, Begović, Zdelar i Herent te iz Bjelovara Pavličević i Hajdarević, s time da sam ja mali nogomet počeo igrati dok je još postojala garešnička Desetka koja je bila u najvišem rangu futsala, a koja je igrala malonogometne turnire. Stasao sam uz Žunca, Klobučara, Grbavca, Ljevakovića, Karlicu, Pemca, bio je tu i tada mladi Ognjen Vukojević. Oni su bili top, ali mislim da je ova današnja ekipa uzela više turnira, bila bolja. Imali smo i kvalitetu, bili smo uigrani, imali akcije iz kornera i auta što je presudilo protiv kvalitetnijih ekipa kao što se vidjelo i na Kutiji. U početku nismo mislili da ćemo osvojiti, ali nakon nekog vremena smo imali tako dobar osjećaj da mislim da ne bismo izgubili da smo morali igrati još tri utakmice.’
Neke utakmice pamtite više od ostalih. I golove?
‘Bilo ih je dosta, ali kao najdražu bih istaknuo u Hrvatskom kupu na stadionu u Suhopolju pred pet tisuća gledatelja protiv zagrebačkog Dinama koji je doputovao u brutalnom sastavu – Modrić, Mandžukić, Čale, Kelava, Lončarić, Guela, Chago, Balaban… Znali smo da ako uđu lakše da imamo svoje šanse i tako je bilo. Tvrda utakmica, oni napadali, ali mi smo čekali kontru. Poluvrijeme 0:0, a onda u 47. iz kornera Balaban zabije. Zatim smo iz njihove greške došli do šesnaesterca, Danijel Ciglar dao mi je povratnu na nekih 25 metara, natrčao sam i pogodio u rašlje za 1:1. Erupcija, svi na stadionu su navijali za nas slabije. U 89. smo imali priliku za 2:1, ali je Kelava obranio Pavlekoviću. U produžetku smo pali sa snagom te je Dinamo zasluženo slavio 3:1 (Balaban i Mandžukić)’, prisjetio se Vaclavek te se dotakao svoje druge super utakmice:
‘Finale Županijskog kupa s Bjelovarom. Mislim da sam promijenio četiri pozicije, igrao što god je trebalo. Imali smo mi dobru ekipu, ali je Bjelovar bio bolji. Ginuli smo jedan za drugoga. Bilo je 0:0 i onda oko 80. minute, duga lopta njihovog stopera na napadača, ovaj ju je primio, okrenuo se i zabio za 0:1. Brat Vlado bio je trener, gurnuo me prema naprijed, na krilo, srce nas je nosilo. Krenuli smo u presing. Loptu je zborio Tomislav Golubić, gurnuo mi na rub šesnesterca iskosa i ja iz prve opet pogodio u rašlje. Kod penala, pucao sam u trećoj seriji i pogodio Panenku, i to je prošlo, a Dubravac je u zadnjoj seriji skinuo penal Kuprešaku za naš Kup trofej u sezoni 2016/17. u kojoj smo uzeli i prvenstvo.
Top 3 je…
‘Igrali smo protiv Tehničara iz Cvetkovca za kojeg je igrao Kruno Lovrek, ekipe koja je na polusezoni imala devet bodova prednosti, a mi smo to u drugom dijelu sezone sustizali i došao je red na naš međusobni ogled. Znali smo tko pobjedi – bit će prvak. Kod kuće smo slavili 1:0, preuzeo sam odgovornost i zabio iz kaznenog udarca, opalio po sredini gola. U zadnja dva kola pobijedili smo i mi i oni te smo sezonu završili s istim brojem bodova, ali smo zbog boljeg međusobnog omjera bili prvaci.’
Kada pogledate na svoju karijeru, ali i činjenicu da ste bili u Kamenu iz Ingrada, žalite li možda za nečim većim i boljim’
‘Uz preporuku Dubravka Ljevakovića, sada jako dobrog trenera, završio sam u juniorima Kamen Ingrada u Velikoj čija je seniorska ekipa te sezone igrala i Kup Uefa sa Schalkeom. Nas 3-4 klinca trener je zvao na prijateljske utakmice, vidio nas je u užem izbor, kao budućnost kluba. Došlo je do toga da su me htjeli poslati na posudbu u Slavoniju iz Požege u Drugu ligu. Došao sam na pregovore s tatom, ali jednostavno nisam želio ići tamo. Tako sam samo ja odlučio i ne žalim’, rekao nam je Dragan koji se za kraj razgovora prisjetio njemu bliskih ljudi:
‘Cijelo vrijeme svog puta imao sam potporu obitelji, roditelja, brata, sestre i djevojke. Zbog jedne odluke sigurno neću žaliti, možda sam trebao biti uporniji, ali ja sam sretan sa svime što je bilo.’
Blic pitanja:
Sportski uzor? Luka Modrić
Najbolji nogometaš? Ronaldinho
Najdraži klub? Hajduk Split
Najdraži strani klub? Liverpool
Životni moto? Budi uporan svaki dan
Omiljeno jelo? Ha-ha, recimo kava
Omiljeno jelo? Pizza
Sport nakon nogometa? Tenis
Hobi? Ribolov
