Primio je trofej u ruke i čvrsto ga držao. Suze su krenule, jer ono što je bio neostvareni san mnogih garešničkih generacija, on je ispunio. Ante Starčević je s Naturavitom otišao do kraja na Kutiji šibica, najvećem, najkvalitetnijem i najpopularnijem malonogometnom turniru u Hrvatskoj. Od prvog dana vjerovao je u taj pobjednički scenarij.
‘Ni nakon što je prošlo neko vrijeme nismo svjesni što smo napravili, koliko je to veliko, a ja sam jedini od prvog dana vjerovao, izjavio sam da imam osjećaj da je ovo ta godina, da ćemo sigurno biti u polufinalu, a neki su se na to smijali. Ivan Begović je nakon finala napomenuo da sam ja jedini to govorio od početka turnira, a mislim da su svi počeli vjerovati nakon što smo prošli četvrtfinale, ali i kada smo jedan dan preživjeli podjelu ekipe, jer smo istodobno igrali i u Zagrebu i Bjelovaru (osvojili kao ekipa Domorad op. a.).’
Pritisak velike utakmice nije vas slomio?
‘Veći je bio pritisak u četvrtfinalu (Mužek Kaminko & Nixo Gradnja) protiv nezgodnog suparnika koji nas je dobro poznavao, a kada smo prošli u polufinale (Kuhinje Pašalić & Harat’s pub & Vinarija Šoškić), bili smo opušteniji, odigrali smo našu najbolju utakmicu na turniru.’
U finalu dva vaša različita lica?
‘Juicy Maraska je bila bolja 20 minuta, mi smo malo bili pod dojmom, ali smo vjerovali i zasluženo pobijedili’
Sudjelovali ste kod sva tri gola, upisali dvije asistencije….
‘Zadnjih godinu-dvije prekide izvodimo Begović i ja. U finalu je ispalo tako dobro kao da svi igramo zajedno 20 godina iako ne treniramo skupa. No imamo nekoliko ‘šema’ kod prekida koje su prošle kada je bilo najvažnije. Prekidi su iznimno važni u malom nogometu. To može biti cijela utakmica, zabiješ, zatvoriš se, pogotovo na Kutiji, igra se čvrsto, 5+1, malo je prostora. A mi smo dobro izvodili prekide, ali i pucali penale.’
Atmosfera je bila pozitivna kroz cijeli turnir. Puno poruka podrške.
‘U amaterskom malom nogometu od ovoga nema većeg. San svakog malonogometaša je igrati finale, a još ako osvojiš… Rijetko tko da je iz ove male sredine otišao tako daleko. Ako netko ponovi naš uspjeh – svaka mu čast. Uoči finala atmosfera je bila odlična, i moram se ovim putem zahvaliti svima koji su potegnuli iz Garešnice, Bjelovara i Pitomače te nam pružili potporu. Ljudi su zbog karata zvali sa svih strana, a bez te energije koju smo dobili od njih, ovo ne bi bilo moguće, zaista hvala svima.’
Postoji li u svlačionici Naturavite kakav ritual?
‘Nema toga kod nas. Nema ni glazbe s kojom bi se nabrijavali. Nije potrebno. Mi dođemo 20 minuta prije u svlačionicu, skinemo se, šutnemo par puta po golu i to je to. Idemo pobijediti. To je bila taktika ha, ha.’
Nekako nam se čini da suci dopuštaju sve grublju i grublju igru?
‘Nisam duel igrač, znam svoje mogućnosti, tako da meni ne smeta što se sve dopušta, ali oni koji igraju kao ‘sidraši’ kao kod nas Pavličević i Lilovac, njima nije lako. Svaku utakmicu su izgrebani po rukama i tijelu, a noge u modricama.’
Imate širinu, Vaša velika prednost u odnosu na druge…
‘Ima nas 13-14 na popisu, neki su došli malo kasnije, neki ranije. Ja sam u ovoj ekipi 13 godina. Stvarali smo roster da imamo svakakav tip igrača, da svatko posjeduje neku kvalitetu s kojom može riješiti utakmicu i ta širina se pokazuje kao dobitna kombinacija. Sve je ispalo super. Ove godine smo mi iz Garešnice još pripremljeniji, bolje treniramo, jer smo s Garićem ušli u viši rang 3. NL pa smo na razini s dečkima iz Bjelovara i Pitomače.’
I u 2025. ćemo Naturavitu gledati na Kutiji? Ili možda nećemo?
‘Već dvije godine pričamo kako nećemo ići na Kutiju, ali sad se definitivno moramo vratiti. Bilo bi glupo i neozbiljno da ne odemo braniti naslov, ne samo zbog sebe nego i svih divnih ljudi koji su nas pratili, bili uz nas.’
Imate veliku potporu Denisa Nemčevića koji je vlasnik Naturavite?
‘Gazda nije znao da će tako ispasti pa je uplatio put za Barcelonu, već od polufinala ga nije bilo. Plakao je na video pozivu, bio je toliko oduševljen uspjehom, proživljavao je s nama svaki trenutak. Tako skroman čovjek za nekoga tko je tako uspješan.’
Roditelji su sigurno presretni?
‘Mama je dobila priliku prvi put me gledati, barem preko televizije, jer je invalid, nepokretna, a tata me je pratio. On je nekada bio malonogometaš, kao i stric i tetak. Igrali su za Desetku koja je bila pojam za futsal u našoj županiji. Sva obitelj i rodbina pratili su naše utakmice preko televizije, ali i cijeli grad je živio s nama. Jedan predivan osjećaj koji neću nikada zaboraviti.’
Pretpostavljamo da je otac imao pokoji savjet?
‘Tata je uvijek bio kritičan, želio izvući maksimum iz mene, ali ne mogu reći da je previše govorio. Uvijek mi je savjetovao da slušam trenera, treniram i fokusiram se na nogomet. Nije se previše petljao, vozio je gdje je trebao i to je bilo to.’
Sponzor ekipe je iz Pitomače, ali tu su igrači iz naše, ali i susjednih županija. Kako je uopće stvorena ova pobjednička momčad koju portali iz različitih županija svojataju kao svoju?
‘Kad smo Begović i ja igrali zajedno u Croatiji iz Grabovnice, moja malonogometna ekipa imala je prvo veliko finale u Novskoj s Petrinjčicom za koju su igrali Novak, Pešić… Nismo znali koga bi zvali da se pojačamo pa sam predložio Draganu Vaclaveku da pozovemo Begu. On je došao, mi pobijedili, bio je to moj prvi ozbiljniji osvojeni turnir. Sljedeće godine, dakle prije 13 godina, Begović je nas zvao da igramo za Naturavitu u Pitomači i krenulo je jedno lijepo nogometno prijateljstvo. Počeo sam igrati sa 17 godina na turnirima, a okosnica ekipe bili su dečki iz Garešnice Mario Milutin, Vlado i Dragan Vaclavek, ja, Tomislav Golubić je nešto kasnije ušao, pa Matej Kraljević. Zatim su došli Bjelovarčani, stvorila se veća klapa. Moram spomenuti kako su nas na malonogometni put usmjerili domaći dečki koji su igrali u toj čuvenoj garešničkoj Desetki te su na neki način utjecali na našu osvojenu Kutiju, jer smo od djetinjstva od njih učili, upijali poteze i nogometne fore te i njima veliko hvala.’
Gdje je krenula vaša nogometna priča…
‘Moji počeci su u Gariću sa sedam godina, zlatna generacija 1993. godište, Matej Kraljević, Vedran Rijetković… ekipa koja je bila stvarno talentirana, igrao sam tu do 13. godine. Onda nas je zvao Damir Dončević iz Bjelovara koji je bio profesor informatike u Garešnici, putovao sam s njime dvije godine i igrao za mlađe dobne kategorije Bjelovara. Nakon toga sam zbog školovanja otišao u Zagreb, nosio dres Maksimira, Dragovoljca, Sesveta pa se vratio u Garešnicu i igrao seniorski nogomet.’
Sa 16 godina ste upali u prvu ekipu, 4. liga, odigrali dobru sezonu i dobili poziv Karlovca.
‘Zvali su me na probu, zadovoljio sam i završio u 1. ligi juniora. Proveo sam u Karlovcu godinu i pol. Puno toga naučio, upoznao se s profesionalizmom, kako izgleda život profesionalca. Nisam se probio u seniorsku ekipu, neke se stvari nisu poklopile. Vratio sam se u naše krajeve, novi klub je bila Croatia iz Grabovnice gdje sam sklopio veliko prijateljstvo s Begovićem i ono traje 12 godina. Nakon toga sam bio godinu dana u Ždralovima, u Mladosti, pod vodstvom trenera Papca. Jedno izuzetno iskustvo, jer taj klub je institucija, posložen na svim razinama. Opet bio nešto sitno u Gariću, dvije godine proveo u Austriji i četiri u Njemačkoj pa se vratio kući, zaigrao za Bilogoru ’91 iz Grubišnog Polja i onda još jednom se vratio u svoj Garić gdje sam i sada’
Jeste li mogli napraviti više što se tiče nogometne karijere?
‘Uvijek se može u životu bolje, možda sam mogao uspjeti, neke prilike nisam iskoristio, jer sam bio mlad i zelen, ali u amaterskom smislu, ne mogu se požaliti. Neprocjenjivo je bogatstvo da gdje god da dođem, da me ljudi znaju i cijene, dođu te pozdraviti, stisnuti ti ruku, što znači da sam im ostao u lijepom sjećanju.’
Na leđima je 31 godina, bliži li se kraj?
‘Osjećam se ok, treniram, igramo jaču ligu, vodim i klince, puno obveza, ali gura se, a dok god bude zdravlja ne vidim razloga da ne igram nogomet.’
A kada dođe taj dan?
‘Vidim se kao trener, imam dobru komunikaciju i mislim da svoje znanje mogu prenijeti na mlađe generacije. Polažem za UEFA C licencu, a kada riješim, nadam se, haha, krenuo bih na B licencu. Klub je stao uz mene i to mi je jako važno.’
Naigrali ste se nogometa, postoji li posebna utakmica?
‘Mogu izdvojiti finale Županijskog kupa u Suhopolju pred punim tribinama, mislim 2013. Zabio sam gol u 90. za pobjedu 2:1 Grabovnice, pobjeda za predsjednika Kostelca. Moj prvi trofej, a ja pogotkom riješio finale. Imam i Županijski kup BBŽ-a s Bjelovarom, te naslove s Tomislavom iz Bereka u 1. ŽNL te Bilogorom ’91 iz GP u 4. NL.
Baba, Baba, Baba! Čuje se s tribina. Od kuda vam taj nadimak?
‘Gotovo nitko ne zna, ali priča ide ovako. Prije 11-12 godina igrali smo utakmicu u Daruvaru, gubili 2-3 razlike. Ja sam bio nezadovoljan, stalno nešto cendrao i u jednom trenutku je naš trener Josip Bilandžija Joja, danas gradonačelnik Garešnice, viknuo prema meni: Joj, joj, ajde više, igraš kao baba.’ Nadimak je ostao, provlači se svih ovih godina, ali meni ne smeta. Da, ispalo je da mi je gradonačelnik dao nadimak koji me prati cijelo vrijeme.’
Vi ste igrač fine tehnike, brzi ste, krasi vas što imate ‘nos za gol’. Znate se naći na pravom mjestu u pravo vrijeme, nezgodni za čuvanje, a sada ćemo vas zamoliti da ukratko opišete suigrače s kojima ste osvojili Kutiju…
Dinko Gavranović (NK Bilogora ’91): Najmirniji golman kojeg sam ikad vidio, jer su golmani ludi kao puške, ali on je suprotnost. Drag dečko, odličan između vratnica, ali i jako dobar nogometaš, na tehnici mu mogu zavidjeti mnogi igrači.
Deni Hajdarović (NK Bilogora ’91): Strašne fizičke predispozicije, pravi radnik, profesionalac. Drži do sebe i jedan od motora naše ekipe
Ante Pavličević (NK Pitomača): Pojava na terenu, dečko iz Predavca, napravio veliku karijeru i po meni jedan od najboljih igrača u županiji.
Tomislav Golubić (NK Garić): Golub je fantazista, nekadašnji Kloba (Siniša Klobučar op.a.), pogodi te loptom kako ne može nitko. Ima tu kvalitetu kakvu rijetko tko ima.
Ivan Begović (NK Pitomača): Karijera govori sve, bio je kapetan U-21 reprezentacije. I s 37 godina čovjek traje, igra i svaka mu čast na tome.
Benjamin Radinković (NK Pitomača): Zovemo ga Struja, došao kod nas u ekipu iznenada, ono što sam ga upoznao, strašno jak ‘jedan na jedan’, zahvalan igrač.
Matej Herent (NK Mladost Kloštar): Nešto poput Golubića, jak na lopti, vrlo dobra tehnika, cim, lažnjak, došao nakon povrede, kvalitetan.
Boško Kosanović (NK Pitomača): Bobo je veliki radnik, emotivac, bori se do zadnje kapi krvi. Kako se kaže doberman, drugačiji od ostalih baš zbog toga.
Krunoslav Lilovac (HNSK Moslavina): On mi je enigma za opisati. Sa onim svojim krakovima, ha, ha svaka mu se lopta odbije, zabija, bori se. Pošten prema igri i suigračima.
Ivan Borna Jelić Balta (NK Slaven Belupo): On je svojom fizičkom konstitucijom i znanjem praktički sam pobijedio na Kutiji. Kao igrač zvijer, odličan udarac…
Bojan Knežević (NK Zrinski Osječko 1664): Velika karijera, nastupi u Ligi prvaka za Dinamo. Igra se nogometa, pametan, inteligentan. Drago mi je što je s nama u ekipi.
Tomislav Kolar (NK Hajduk Hercegovac): Tomo je fantazista, lagan na nogama, lagan korak, lagana lijeva noga. Tehnički odličan, čast mi je s njime dijeliti svlačionicu.
Hrvoje Zdelar (NK Pitomača): On je naš najluđi i najemotivniji igrač, ako nije dobro šalje nas u rodne krajeve, ha, ha. Bez njega Kutija ne bi bilo moguća, bio je odličan na golu u polufinalu i finalu. Kad se zainati, može sve.
Voditelj Dragan Vaclavek: Najviše mi je žao što nije uzeo Kutiju kao igrač, jer je to zaslužio zbog karijere kakvu je napravio. Uveo nas je sve u ovu ekipu. Strašnih nogometnih kvaliteta, moj prijatelj. Zaslužio je tu zlatnu medalju.
A sada napravite najboljih prvih 11 s kojima ste u jednom trenutku igrali (1-4-4-2):
Ante Knežević (Karlovac) – Goran Bosilkovski (Croatia Grabovnica), Dorijan Jurčević (Garić), Zoran Kukec (Mladost Ždralovi), Tomislav Blažević (NK Bilogora ’91) – Ivan Presečan (Croatia Grabovnica), Matej Kraljević (Garić), Tomislav Golubić (Garić), Pejo Kuprešan (Bilogora ’91) – Krunoslav Lilovac (Moslavina Kutina), Ante Pavličević (Bilogora ’91)
Blic pitanja:
Životni uzor: Majka
Sportski uzor: Cristiano Ronaldo
Hobi: Playstation
Omiljeno piće: Coca-cola
Omiljena hrana: Pizza
Najdraži domaći klub: Hajduk Split
Najdraži inozemni klub: Atletico Madrid
Sport nakon nogometa: Tenis
Kino ili kazalište: Kino
Najdraži nogometaš: Kylian Mbappe
I za kraj…
‘Želim svima sretnu 2025. Prije svega zdravlja, a sebi da obranimo naslov na Kutiji.’
