Sutkinja Kristina Veljačić o 16 godina karijere, prvoj prosidbi na terenu, ali i najružnijoj situaciji u životu

Nogometni suci u našoj županiji su poput holivudskih zvijezda. Nema ih puno, stalno ih gledamo, a još ako su nešto sagriješili, nećemo ih tako lako zaboraviti. Ni za deset godina! A sada zamislite da ste u tome odabranom društvu jedina žena, onda ste zaista nešto posebno. Da, Kristina Veljačić (31) već je godinama jedina glavna sutkinja seniorskih utakmica u Bjelovaru i okolici.

Možemo slobodno napisati da je i jedno od najpoznatijih (i najljepših) lica bjelovarskog nogometa. I teško ju je uloviti. Vikendom gotovo nemoguće, oni su rezervirani za utakmice i atletiku, a preko tjedna tu su radne obveze u privatnoj firmi. No, sve stigne – suditi, trčati, raditi, obavljati kućanske poslove, zabavljati se s prijateljima. Prava Wonder Women! I nas je ugurala u raspored.

Danas je normalno vidjeti sutkinje kako dijele pravdu muškarcima, ali dok je Kristina započinjala svoju karijeru, bilo je to najblaže rečeno ‘nezgodno i neobično’.

‘Podršku sam od roditelja imala od samog početka. Ulazak u nogometni svijet počeo je s 13-14 godina u NK Omladincu iz Ćurlovca. Živjela sam na selu i nije bilo mogućnost odlaziti na treninge atletike ili rukometa u grad. Krenula sam gledati bratove treninge, tadašnji trener me pitao želim li se pridružiti te sam i ja zaigrala nogomet. U ono vrijeme djevojke nisu mogle dalje od juniorske kategorije pa sam za sebe tražila nekakvu alternativu kako bi ostala uz taj sport’, rekla nam je simpatična Kristina i dodala:

‘Slučajno sam čula na radiju da traže nogometne suce. Javila sam se i sve ostalo je samo krenulo od sebe. Bila sam 16-godišnjakinja pa su me na utakmice vozili mama i tata, više mama, dok nisam sa 18 godina položila vozački ispit.’

Ona je svojevrsna pionirka ženskih sudaca u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji…

‘Prije mene su bile, koliko znam, dvije djevojke, a na mojem tečaju bila sam ja i još jedna djevojka Kristina Kostelac. Same smo se probijale.’

U Savezu i sudačkoj organizaciji srdačno su ih prihvatili.

‘Nisam doživjela nikakvo nerazumijevanje, da nekako nekome smetamo, a moram istaknuti našeg povjerenika za suđenje seniorskih kategorija Išama Gadžu od kojeg sam imala veliku potporu i imamo super odnos svih ovih 15 godina.’

Na terenu je nažalost bilo drugačije! Kada se počela pojavljivati na utakmicama, bilo je svega od strane igrača, djelatnika kluba, gledatelja i navijača.
‘Bilo je teško, pogotovo u nekim sredinama gdje nisu navikli da im žene sude, ma zapravo tada nigdje nije bilo uobičajeno da na muškim utakmicama imate ženske suce. I sad kako gdje, negdje sam bila super prihvaćena, nije bilo nikakvih neugodnih situacija, a negdje je bilo par situacija nakon kojih sam ozbiljno razmišljala da odustanem. Prevagnulo je što je bilo više tih ljepših, pozitivnih trenutaka od onih negativnih. Oni me drže i guraju dalje.’

A onda se prisjetila onog najgoreg, koji u njoj i dan-danas izaziva emocije…

‘Najružnija situacija u sjećanju je kad sam kao klinka s 18 godina mahala na jednoj utakmici 2. ŽNL i pokazala aut za gostujuću momčad. Igrač domaće momčadi došao je i pljunuo na mene. Glavni sudac ga je isključio, ali tu nije bio kraj. Nakon toga, a do kraja je ostalo još pola sata, žene, sestre, mame i prijateljice, od tih domaćih igrača su me vrijeđale, trčale su uz ogradu i govorile mi najodvratnije stvari što sam ikad u životu čula. Par godina kasnije opet sam imala sličnu situaciju u istom klubu. Prepoznat će se oni o kojima govorim’, ispričala nam je Kristina u jednom dahu i napomenula:

‘Nije to jedina takva situacija, bilo je toga još, ali nju najviše pamtim. Što se tiče vrijeđanja i psovki, sve što si zamislite ja sam još proživjela 100 puta gore. Bilo je tu i prijetnji, ali i pokušaja fizičkih nasrtaja.’

Dok nam je u kafiću pričala o tamnoj strani suđenja u pozadini na radiju je u najbolji mogući trenutak svirala pjesma ‘Unstoppable’ (Nezaustavljiva). Dobili smo dojam da je i ona takva.

Izdržala je, nije se predala, a mi smo se prebacili na ljepše strane sudačkog života koje su uvjerljivo nadvladale teške trenutke…

‘Sa Savezom imam korektne i profesionalne odnose, tu sam 15 godina, nisam više klinka, nešto sam prošla, imamo priču i pozadinu. Ponudila sam se kao podrška mladim sutkinjama, uvijek kod mene mogu potražiti savjet.’

Ima li neku poruku za one koje bi htjele u sudačke vode, ali nemaju hrabrosti povući odlučujući korak?

‘Ako su u sportu, neka se ohrabre i probaju. Potrebno je malo žrtvovanja po pitanju treniranja i odlazaka vikendom na utakmice. Osim financijske koristi, a to može biti lijep džeparac za curice od 16 godina koje su u srednjoj školi ili za one malo starije koje su na fakultetu, ima tu i drugih sjajnih stvari poput simpatičnih dobacivanja, cvijeća, čokolada, bombonijera, a stekla sam i jako puno dobrih prijatelja. Izdvojila bih Stjepana Hruškara, bio mi je mentor, a sada smo kumovi.’

Naravno, tijekom desetljeća i pol bilo je komičnih trenutaka…

‘Jednom mi je ispala fućkaljka pa smo je tražili, dogodio se i pokoji nespretni pad, zatim istegnuće mišića pa nisam mogla suditi. U jednoj sam utakmici nakon prekršaja za žuti karton zabunom izvukla crveni, a igrač me je zbunjeno pogledao. Iste sekunde sam ispravila svoju odluku pa sam mu na licu vidjela olakšanje. Samo sam ga upitala, ‘Jesi li se uplašio?’

Je li stroga sutkinja, dijeli li puno kartona?

‘Ne, ne dijelim, volim pustiti čvršći kontakt, a mlađim curama savjetujem da ponekad u nekim trenucima zaborave na teoriju i neka same procijene stanje na terenu. Maksimalno sam na jednom susretu pokazala dva crvena kartona, ali to je bilo zbog međusobnog koškanja među igračima.’

Ne izbjegava ni kontakt s publikom?

‘Ako mi svašta dobacuju, ostajem smirena, samo im se nasmijem. A na primjedbe da nisam neki blaži duel okarakterizirala kao prekršaj znala sam im poručiti ‘Ovo nije ples, nego nogomet’.

Ambicije?

‘Želim na ovoj razini ostati do sudačke mirovine (3. HNL, 4. HNL, 1. ŽNL), ovo me zadovoljava, sad sam u fazi da uživam u suđenju, nisam opterećena s ocjenom ni s publikom.’

Završila je dva fakulteta…

Prvi je bio Fakultet šumarstva smjer urbano šumarstvo zaštita prirode i okoliša na kojem sam diplomirala 2014., ali pošto sedam godina radim u firmi sa šumarskim poslovima, upisala sam prije dvije godine Fakultet šumarstva smjer šumarstvo i diplomirala prije par dana.’

Čestitamo!!! Ne izgleda nam baš tako jednostavno kako ona govori, jer dok je prvi puta rješavala kolokvije i ispite, bavila se i suđenjem, a sada kada je drugi puta studirala usporedno je još i radila.

‘Bilo je teško uz posao ići na predavanja, koja su bila obavezna, jer je to bio redovan smjer, ali izdržala sam’, priznala je.

Ima li uopće slobodnog vremena, kako ga provodi.

‘Za prijatelje uvijek imam vremena. Za to mora biti vremena. Inače, kako radim terenski posao, u stan u Bjelovaru, gdje živim zadnje tri godine, dolazim dosta kasnije. A onda trčim, planinarim ili idem jahati. Kod roditelja imam kobilu i ponija, dva psa s kojima trčim. Navečer upalim televizor, ali samo da me lakše uspava.’

To nije sve…

‘Učlanjena sam u Atletski klub Borik, trčim trail utrke i nešto cestovnih utrka. Istrčala sam polumaraton (21 km), a najduži trail je bio 17 km, to je u rangu s polumaratonom. Ovim putem moram pohvaliti i tri kolegice (Mirela Šarić Flinta, Danijela Gibas, Anđelina Sučić op.a.) koje su nedavno istrčale zagrebački maraton.’

Ima li vremena za dečka?

‘Nemam ga’, rekla nam je (iako zanimanja jačeg spola ne nedostaje), te nam je objasnila problem: ‘Možda me se malo boje, s obzirom da volim reći na glas ono što mislim. Kako sudim takva sam i u privatnom životu.’

Gleda li u slobodno vrijeme nogomet?
‘Popratim nogomet, nešto Hrvatsku nogometnu ligu, pogledam velika natjecanja poput Svjetskih prvenstava i Eura, završnice Lige prvaka, a omiljeni strani klub mi je AC Milan. No kad odsudim nekoliko utakmica u tjednu, nogometa mi je malo previše. Da, volim pogledati i Zimske i Ljetne Igre’, pričala je Kristina pa nam je otkrila uzor među ženskim sucima:

‘Barbara Vidović Volenik, sutkinja s Fifinom licencom.’

Inače, pred Kristinom su još godine suđenja, a onog dana kada skine fućkaljku s vrata i tako zaklopi jedno životno poglavlje, uvjereni smo kako će na terenima naše županije ostati praznina koju neće biti lako ispuniti.

Kako naljutiti mlađeg bracu?

Kristina nam je otkrila da ima fenomenalan odnos s 27- godišnjim bratom Josipom. Bliski su, poštuju se i podržavaju. U današnje vrijeme kada je mnogim ljudima 24 sata premalo, trude se što više biti u kontaktu, ali se i našalila: ‘Mlađi je pa je mezimac.’

Ispričala nam je i jednu duhovitu nogometnu epizodu koja je tipična za bratsko-sestrinske odnose u tinejdžerskoj dobri.

‘Imali smo situaciju kod kuće, znate ono brat – sestra, a sudila sam mu poslije toga u prijateljskoj juniorskoj utakmici u Ćurlovcu. Nisam mu dosudila prekršaj nakon kojeg je njemu naotekao zglob. Jao, nakon toga doček doma nije bio baš najbolji, mamim i tatin mezimac je bio ljut, a roditelji su stali u njegovu zaštitu i poručili mi: ‘Kristina, ne paziš na brata.’

Pala je i prosidba, ali nije rekla ‘DA’

Simpatična i zgodna s osmijehom na koji nitko nije mogao ostati imun! Kristina Veljačić kada se pojavila bila je pravo osvježenje na sudačkoj sceni. Njezina karijera bila je popraćena raznoraznim uletima, ali bilo je tu i prosidbi. Naravno, ona prva se najviše pamti.

‘Da, nakon godinu-dvije suđenja desila se ta situacija kod izvođenja udarca iz kuta. Čovjek je kleknuo i rekao ‘Udaj se za mene’. Tada sam još bila premlada da bi prosidbu shvatila ozbiljno, a sad takve stvari više ne ponavljaju, hahahha. Ne, nisam mu dala žuti karton, bila sam u tome trenutku pomoćna sutkinja, a bilo mi je simpatično.’