Pogled izvana nije nudio nikakav glamur, nikada ne bi rekli da se ovdje odgajaju šampioni, samo jedna tabla na kojoj je pisalo Savate klub ‘ŠAN’ Garešnica ukazivala je da se unutra nešto događa. Otvorili smo vrata, penjali se po uskim stepenicama i uskoro smo shvatili koliko je to na prvi pogled malo mjesto zapravo VELIKO. U hodniku su nas dočekale fotografije medaljaša i prvaka, članova kluba koji pohode ili su pohodili ovu školu borilačkog sporta.
Puno puta smo slušali kako su se stvarali istinski prvaci, od ničega do Olimpa, a Nenad Šarec, tvorac ovog čuda, opisao nam je svoj trnovit put.
‘Bilo je u početku teško, krenuli smo u jednom podrumu kuće, obitelji koja je živjela u Njemačkoj. Bili smo tamo 13 godina, priznajem nisu to bili uvjeti za vježbanje, nakon toga smo se preselili Hrastovac gdje su uvjeti bili nešto bolji, ali daleko od dobrih. Nije bilo lako. Ovaj prostor u Garešničkom Brestovcu kruna je karijere sada kada obilježavamo 30 godina kluba. Imamo prostor na 400 kvadratnih metara u kojima je vrhunska oprema, različite vreće za udaranje, fokuseri renomiranih proizvođača, gotov sve, vijače, medicinke, tu je teretana s oko 20 sprava, preko puta igralište NK Brestovac. Sada naši članovi imaju vrhunske uvjete. Osjećam veliku sreću, jer kad pogledam u prošlost krenuli smo od ‘nule’, nismo radili pijanke i fešte, trošili novac bezveze, nego smo ulagali u opremu, seminare, edukaciju… To je sve dalo rezultate’, rekao nam je u dahu Šarec koji je i aktualni izbornik juniorske i seniorske reprezentacije u disciplini assault.
Josip Bilandžija, Tomislav Kranjec, Ena Katalenić i Nenad Šarec
Na tome putu bilo je puno prepreka, zato je svaki uspjeh nekako slađi…
‘Što se tiče suradnje s lokalnim vlastima moram priznati da se to popravilo u odnosu na prije. Zahvalan sam sadašnjem gradonačelniku (Josip Bilandžija op.a.), primi nas, posluša naše probleme, kao i gradonačelnik prije njega. Znam o čemu pričam, jer sam u ova tri desetljeća prošao različite političke strukture. Nekada nas nisu ozbiljno shvaćali, mislili su da je ovo prolazno, ali 30 godina je prošlo i savate je tu, ja sam tu. Razvijao sam ovaj sport iz ničega i u takvoj sredini gdje savate nije bio popularan u odnosu na nogomet i rukomet koji su naši najomiljeniji sportovi i kada sve pogledam možemo biti prezadovoljni što smo postigli .’
On je cijeli život podredio ovome ‘poslu’. Zapravo ne možemo to nazvati poslom, više ljubav, jer ovdje možete zaboraviti na milijune…
‘Izbornik sam savate juniorske i seniorske reprezentacije, od 25. godine se bavim savateom. Prije toga sam trenirao taekwondo, filipinske borilačke vještine, jiu-jitsu… Trenirao sam i nogomet i neke druge kolektivne sportove i prevagnula je ideja da se bavim individualnim sportom. Pokušao sam i ostao u tome. Ne ovisite o kolektivu, nego radite za sebe. Nisam pogriješio što sam došao na tu ideju’, pričao nam je Šarec i još se malo osvrnuo na prošlost:
‘Kada smo počeli gotovo nitko nije čuo za savate iako je u Jugoslaviji bio popularan, jaki klubovi i natjecanja, popularniji više od kickboxinga koji je bio u povojima. No u ratno doba savate pada, ali nismo se dali, dolaze nove generacije i mladi naraštaji. Doveo sam savate u Garešnicu, Bjelovar i Daruvar, dječaci i djevojčice su bili oduševljeni, ta popularnost raste i danas, gotovo da nema tko za nas ne zna u Garešnici i okolici.
Kako je sve krenulo?
‘Ime smo dobili po jednoj kineskoj planini, a krenuli smo 1993., osnovali klub za filipinske borilačke vještine i jiu-jitsu, a toga nije bilo u Hrvatskoj, nije bilo natjecanja. Zatim sam tražio jedan borilački kontaktni sport u kojem bi se natjecali i ušli u financiranje, grada i županije, gledao sam i proučavao mnoge borilačke sportove (thai boxing, full contact…) i na kraju sam se odlučio za savate pa smo od 1996. ‘stvorili’ klub za samo taj sport. Nije mi žao zbog toga izbora. Imamo dobre planove kako bi ga proširili u županiji, još nismo, ali vršimo napore kako bi napravili savez savatea u našoj županiji i doprinijeli širenju toga sporta.’
U klubu cirkulira 70-80 aktivnih članova, tu je još 30-ak rekreativaca koji treniraju, a prošle godine bila su registrirana rekordna 42 natjecatelja u svim uzrastima (mlađi kadeti, kadeti, stariji kadeti, juniori, seniori).
‘Nismo 12 godina povećavali članarinu, ona sada iznosi 30 eura, ako su dva člana iz iste obitelji zajedno plaćaju 45. Socijalno smo osjetljivi, neću dozvoliti da članarina bude prepreka da ne mogu trenirati, imamo i pogodnost da prvi mjesec novi članovi treniraju besplatno.’
Za ovako malu sredinu uspjesi su senzacionalni…
‘Godine 1997. imali smo prvo natjecanje, a 1998. organizirali prvo prvenstvo Hrvatske za kadete i juniore. Nije bilo previše natjecanja godišnje, a prvi ozbiljniji uspjesi dolaze 2012. Na poziv tadašnjeg izbornika Emerika Večerića naša tri naša člana dobila su poziv u juniorsku reprezentaciju za EP-u u Belgiji. Bio sam presretan što su bili u sastavu, a na kraju je sve troje ušlo u finale, uzeli smo tri srebra, a Filip Vujić bio je za mene zlatni, bio je za nijansu bolji od Francuza, ali… Godine 2013. u Srbiji je bilo juniorsko SP, a Filip Vujić je osvojio zlato, u 6 borbi ostvario je 6 pobjeda, postao svjetski prvak, za mene najveći uspjeh. Nakon toga Slađana Rajčević postala je europska prvakinja, u Parizu je dva puta pobijedila Francuskinju. Godinu kasnije ona je na SP-u u Bugarskoj bila srebrna. Onda dolazi nešto što malo koji trener doživi, Vujić je 2016. u varaždinskoj Areni nakon juniorskog svjetskog zlata došao i do seniorskog, na ta dva velika natjecanja je u 10 borbi imao 10 pobjeda. Istaknimo i 2022. kada je Tomislav Kranjec postao europski prvak. Uglavnom imamo 25 medalja sa europskih i svjetskih prvenstava od toga četiri zlata, 14 srebrnih…’
Priznao je da mu je Filip Vujić najveći dragulj s kojim je ostvario i najbolje rezultate, ali…
‘Ja volim sve svoje članove i natjecatelje i hvala roditeljima što su mi dali povjerenje i nikad nisam to povjerenje narušio, primite to dijete od prvog koraka i na kraju ga odvedete do najviše titule. Ponosan samo što nikad nismo ‘kupovali’ borce, dovodili od negdje drugdje, svi oni koji su postigli uspjehe su isključivo proizvod savate kluba ŠAN Garešnica. Dovesti dijete do vrhunskog rezultata je dugogodišnji proces, proživljavate najljepše trenutke, ali i teške i zato uvijek osjećate ponos kada uspijete.’
Je li savate skup sport zbog opreme?
‘U Savateu nije skupa oprema, ne zahtijevam od roditelja da kupuju opremu od renomiranog proizvođača. Prvi mjesec ne naplaćujemo članarinu, pa si za taj novac članovi mogu kupiti savate triko što uvjetujemo, jer onda liče na sportaše koji treniraju savate, tu su i rukavice, bandaže, mora se napraviti liječnički pregled. Nakon toga, kad krenu sparinzi, kupuju se gumica za zube, štitnici za potkoljenice i genitalije, a djevojke i štitnik za prsa. Kacige su najskuplja oprema i to klub kupuje. Mi savjetujemo roditeljima da i si kupe svatko svoju opremu iz higijenskih razloga.’
Nema ništa veće od Olimpijskih igara
Svatko sanja da postane olimpijski pobjednik i zato svi oni koji su savateu teže prema tome…
‘Veliki su planovi za Olimpijske igre 2024. u Parizu, savate kao demonstracijski sport, međutim, da li će se to uspjeti ili ne, vidjet ćemo. Savate je bio na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. isto kao demonstracijski sport. Nažalost nisu se napravili veći koraci, no po meni savate zaslužuje biti u programu OI, a hoće li se to dogoditi, ne znam.’
Discipline combat i assault
Combat disciplina je s punim kontaktom dok je u assaultu dozvoljen lakši kontakt.
‘Dvije različite discipline, assault je dobra priprema za kvalitetnog combat borca. Puno trenera od početka forsira čvrsti način rada, ali ja smatram da to nije možda dobro, jer djeca koja su plahija po prirodi ne izgube strah nego postaju još plašljivija. Treba ih postepeno uvoditi u sistem borbe, kako bi prebrodili taj strah.’
BROJKE
30 eura je mjesečna članarina u klubu
25 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava uzeli su natjecatelji kluba ‘ŠAN’
25 klubova postoji u Hrvatskoj, ‘ŠAN’ je jedini u našoj županiji
