Bruno Marić o igračkim danima kad je bio noćna mora za suce, seoskim krkanima, ‘otetoj’ Europi, VAR-u…

Bruno Marić bio je nogometni sudac koji je punio naslovnice medija više nego ijedan drugi ‘čovjek u crnom’. Neki su ga smatrali najboljim hrvatskim sucem, neki najkontroverznijim, a zbog izgleda – obrijane glave, mišićave građe i čvrstog garda – gdje god da je bio nije mogao proći neopaženo, jednostavno je privlačio pozornost više od drugih. Ali riječ je zapravo o pristupačnoj osobi koja o svakoj temi priča s emocijama i ne bježi od odgovora. Stisak ruke, osmijeh i mogli smo krenuti…

O njemu se kao nogometnom sucu sve zna, secirali su mu odluke do detalja, razapinjali ga, u tome je poslu doživio i nepravde koje nikada neće moći biti ispravljene. No imao je Bruno Marić i život prije nego što je postao sudac na najvišoj razini u Hrvatskoj, ima ga i nakon što je umirovio svoju ‘fućkaljku’.

Naime, prije nego što je počeo dijeliti pravdu na Maksimiru, Poljudu, Kantridi, Gradskom vrtu… Marić je bio nogometaš. I to dobar! Igrao je za Daruvar, Druga HNL (bilo je tada čak pet drugih liga), a njegov klub borio se je jedno vrijeme i za sam vrh. Bilo je to razdoblje od 1996. do 1999. kada je bilo novca, a klub je sponzorirao Gradolit.

Potpisnik ovog teksta još kao tinejdžer je s prijateljima pohodio neke utakmice tada drugoligaša Daruvara (ako su nas tate željele povesti, jer smo bili iz 20 km udaljenog mjesta) te smo zapazili brzog, prgavog i robusnog napadača koji je volio ulaziti u žestoke duele sa suparničkim braničima i u rasprave sa sucima što je nas klince pomalo zabavljalo. Nitko tada nije mogao pretpostaviti da će taj mladić jednog dana dobiti nagradu za najboljeg suca u Hrvatskoj i to četiri godine zaredom.

‘Nisam bio bezveznjak u nogometu, a Daruvar je tada bio ozbiljna ekipa. Što se tiče moje nogometne karijere, bez podrške roditelja ne bi je ni bilo. Tata mi je bio uključen u nogomet, jedno vrijeme i kao predsjednik HNK Daruvar kad vremena baš nisu bila sjajna, iako se on osobno puno trudio. Ja sam praktički cijelo vrijeme bio na stadionu, s loptom u rukama. Nije sporno da je temeljni razlog zašto sam inficiran nogometom bio tata. Zajedno smo provodili puno vremena u klubu’, rekao nam je u uvodu razgovora Marić te je dodao:

‘Daruvar je uvijek bio poznat kao dobar bazen mladih i talentiranih nogometaša, a to se i sad vidi. Ja si nekako umišljam da svi mi koji smo tada bili u Daruvaru, osobito nakon rata kada smo se počeli ozbiljnije baviti nogometom, kako smo na svojevrstan način usmjerili klub na bolje. Nažalost, novac kreira priče, u Daruvaru je kao i u svim manjim lokalnim sredinama problem infrastruktura. Mladi talenti se ne mogu dovoljno dobro razvijati, jer nemaju uvjete. Kratko i jasno, bez ulaganja u nogomet neće biti moguće da se netko razvije baš ovdje u pravog igrača, nego će svatko od njih svoj put nastaviti u drugim sredinama gdje imaju bolje uvjete.’

Vratili smo se na njega iz igračkih dana, onda kad se više oslanjao na svoje fizikalije…

‘Bio sam motorički izuzetno snažan, brz, izdržljiv i da to bude jasno, dosta toga sam radio kroz svoju fizičku superiornost, manje je dolazila do izražaja tehnika i taktika. Fizičke predispozicije bile su sjajne, to su prepoznali i treneri i onda sam koristio ono što mi je bila prednost. Nisam bio samo napadač, bio sam i bočni i stoper, igrao na onim mjestima koja su iziskivala dobru kondicijsku spremu. Borili smo se čak za prvaka Druge lige, imali smo sjajnu ekipu, dosta dobrih igrača sa strane, i pokazali smo da možemo konkurirati u najvećim utakmicama jakim protivnicima, ali bez daljnjeg ulaganja u infrastrukturu i momčad teško se moglo očekivati da možemo dalje napredovati. No rezultat je u tim okolnostima svejedno bio senzacionalan.’

Priznao je ono što smo i vidjeli, čega se još sjećamo, sucima s njime nije bilo lako…

‘Oni koji su me pratili rekli su mi ili ćeš postati sudac pa ćeš shvatiti da to nije lagan posao, da s druge strane vidim kako je to, ili ćeš kao igrač biti kažnjavan. Znao sam se neprimjereno ponašati, biti preagresivan u duelima. Srećom po mene, u naše vrijeme takvo ponašanje je nailazilo na razumijevanje, danas to ne bi nikako prošlo. Kako sam ja tada igrao, danas bih zbog kartona bio više van terena nego na njemu zbog disciplinskih kazni i mjera. Da, priznajem, bio sam noćna mora za suce, ali to me možda i odvelo prema suđenju.’

Na terenu ‘živac’, a kako je bilo u noćnim izlascima – baraba ili?

‘Mi smo bili sportaši, naši izlasci nisu završavali pijanstvima i neredima, znali smo se ponašati, bili smo studenti i intelektualci. Na terenu smo bili ratnici, ponekad i pretjerali, ali izvan njega normalni, pristojni, pravi sportaši, alkohol je za nas u to vrijeme bio neprihvatljiv, isključivo sport.’

Kako je na početku sudačke karijere bilo suditi u amaterskim ligama, jer tamo ima svega?

‘Imao sam bliskih susreta s divljacima, krkanima, imali smo ‘borbe’ i poslije utakmice, ali i pri samom dolasku. Oni su mi bili izazov, najveće zadovoljstvo je bilo kad sam najvećem krkanu u njegovom selu pokazao crveni karton, naravno zasluženo, zbog psovanja i slično. Brzo su me upoznali, brzo sam dobio reputaciju, ali nakon prve sezone suđenja nisam više imao problema s autoritetom.’

U cijelom sudačkom životu je li bilo mjesta gdje mu je bilo nezgodno suditi, neko koje bi najradije preskočio?

‘Moja karijera je bila izuzetno duga, ali meni nije bilo nigdje teško suditi i svugdje mi je bilo drago doći. Volio sam da je puno gledatelja, bilo mi je drago kad navijači s tribine bodre svoj klub bez obzira bilo to u Hercegovcu (1. ŽNL u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji) gdje je uvijek bila dobra atmosfera ili je to Maksimir ili Poljud, na ispunjenom stadionu. Sve su to bili izazovi na različite načine. Suđenje je moj život, veselje je uvijek zamaglilo sve ono loše, neke teške životne izazove tako da zaista nemam posebno mjesto gdje mi je bilo teško. Mislim da sam ja to znao sve dobro ‘hendlati’, bilo riječ o utakmicama iz nižih liga ili onima u Prvoj HNL.’

Zanimljivo, nije sudio službene međunarodne utakmice, tu mu je učinjena nepravda koju nikad neće zaboraviti.

‘Nisam bio međunarodni sudac, jer je Komisija nogometnih sudaca u to vrijeme procijenila da to treba biti netko drugi. Mislim da su grubo pogriješili, na moju štetu, jer ja sam sudio utakmice koje su odlučivale o prvaku, o tome tko ispada, one u kojima se borilo za Europu, finale Hrvatskog kupa, derbije Dinama i Hajduka. Mislim da mi je to oteto bez nekakvog argumentiranog razloga, ali to prepuštam njima. Ne žalim ni za čime, jer umjesto da sam srijedu ili četvrtak bio na europskoj utakmici, ja sam to vrijeme davao svojoj obitelji. Zadovoljan sam karijerom, najviše ponosan kad sam sudio finale Kupa, svira hrvatska himna, a ti držiš ruku na srcu u čast himne’, pričao nam je Marić i dodao:

‘Ne mogu reći da sam nezadovoljan kad gledam prema Europi, jer i danas kao predsjednik Komisije nogometnih sudaca imam mogućnost biti kontrolor i vani, jer radim kao Fifin VAR instruktor. Na to mi odlazi puno vremena.’

U par riječi opišite kako ste sebe vidjeli kao suca?

‘Fanatik suđenja, strašan emotivac i beskompromisni autoritet!’

Je li VAR ubio emociju u nogometu?

‘Ja se apsolutno ne slažem s time, ja sam jedan od najvećih zagovornik VAR-a, to je senzacionalna, najveća revolucija koja je bila izuzetno potrebna, ja sam vani razgovarao na temu tih emocija. Kad padne gol ljudi se vesele, a kad se potvrdi ispravnost pogotka, opet se vesele pa je to dvostruko veselje. Da, kada se pogodak poništi, nakon početnog veselja, uslijedila je tuga, ali sada to svi prihvaćaju, znajući da će i njima jednom VAR pomoći da se donose ispravna odluka u njihovu korist. Danas imamo benefit da bez straha možeš dosuditi najstrožu kaznu u 90., u utakmici koja odlučuje o naslovu prvaka, budućnosti kluba, ostanku u ligi ili za prvaka svijeta, jer znaš da možeš sve popraviti, imaš drugu šansu zahvaljujući VAR-u. To je nemjerljiv doprinos nogometu bez obzira što VAR ima mana, ali tako će biti sve dok je prisutan ljudski faktor.’

Ne zbunjuje li ljude što se i sudački eksperti u različitim emisijama razilaze kod iste situacije?

‘Ja ne mogu utjecati na komercijalne televizije, ljude i stručnjake koji komentiraju takve situacije, ali mogu reći da Komisija nogometnih sudaca pozorno i striktno prema uputama Uefe i pravilima nogometne igre analizira sve utakmice i ako netko želi dobiti točan odgovor za svaku situaciju predlažem mu da čita ponedjeljkom i utorkom priopćenja Komisije, jer sam sto posto siguran da su ona ispravna’, govorio nam je Marić i nastavio:

‘Emocije u nogometu i različita promatranja donose tu ljepotu ovom sportu tako da nisam ljut kad netko komentira situacije na različite načine, dopuštam da svatko ima svoj stav, ali mi koji se bavimo suđenjem, koji smo dobili tu ulogu, mislim da bi bilo u redu da bi naša riječ trebala biti zadnja. Dokazali smo u zadnje vrijeme da Komisija na čijem sam čelu, radi izuzetno korektno, trudimo se maksimalno i permanentno smo u kontaktu s Uefom. Prije par dana bio sam na online predavanju, seminaru predsjednika Uefine sudačke komisije Rosettija koji je dao upute za sljedeću sezonu. Mi smo zatim obavijestili javnost, dali upute klubovima, educirali suce na seminarima, mislim da će to biti dobro, trebamo to slijediti. Naravno uvijek će se pričati o odlukama, o suđenju se priča stalno i na najvećim nogometnim smotrama, suđenje je jednostavno ljudima intrigantno.’

Pred nama je nova nogometna sezona. Prva u akciju kreće Supersport HNL. Ne mislite li da treneri i predsjednici klubova previše vremena posvećuju suđenju, umjesto igri svoje momčadi?

‘Za tu vašu konstataciju bih mogao u prošlosti reći svakako, ali danas sam sve više zadovoljniji kako se ponašaju predsjednici i treneri klubova. Siguran sam da ćemo u narednom razdoblju dobiti još više povjerena i postati partneri u nogometu u Hrvatskoj, jer kad treneri i predsjednici shvate da suci najbolje sude kad nemaju pritisak onda će i oni vjerojatno svoj pritisak prestati koristi u tu svrhu, jer im se najčešće obije u glavu, zato što suci pod pritiskom možda mogu pogriješiti, nenamjerno, ali pogriješiti. Mi smo dokazali i pokazali da su nam svi klubovi jednaki, da nemamo ni kod sudaca favorita, tako da onaj tko sudi na potrebnoj razini, taj će suditi. Kad pogriješimo, priznajemo pogrešku, tražimo sebe. Mi tražimo način da minimaliziramo pogreške, u kojoj mjeri ćemo uspjeti ne znam, ali davat ćemo sve od sebe da u tome uspijemo.’

Osim što je šef hrvatskim sucima, Fifin VAR instruktor, Marić je i u upravi Daruvarskih toplica te ugostitelj. Puno posla na jednog čovjeka?

‘Daruvarske toplice su moja bezgranična ljubav, najbolje Toplice u Europi, mjesto u kojem rade najbolji ljudi. Uz najvažniju stvar, a to je obitelj, bit razgranat na puno poslovnih aktivnosti nije lako. U ugostiteljstvu imam svoje partnere i ljude koji rade za mene. Kad je u pitanju Public u Daruvaru, kao lider lokal u ovoj regiji, on iziskuje veći angažman većeg broja ljudi tako da sam ja minimalno angažiran tamo pa mogu odgovoriti na druge životne izazove koji me prate. U kojoj mjeri sam uspješan? Mislim da kad su u pitanju Toplice to govori sam rezultat Uprave kojoj je na čelu Ratko Vuković i nas dva pomoćnika. Uz sve ove senzacionalne ljude koje vidite (razgovor smo radili u Daruvarskim toplicama) najbolji dokaz da dobro radimo je i veliki interes za naše Toplice. Nažalost, ne možemo primiti čak više od polovice zainteresiranih’, izjavio je Marić te se još jednom osvrnuo na popularni daruvarski kafić:

‘Public je mjesto u kojeg smo investirali ogroman novac kako bi stvorili u ovom dijelu Hrvatske nešto posebno, u kolovozu opet krećemo u dodatne investicije, u kojoj mjeri ćemo uspjeti, vidjet ćemo, ali ja kao u svakom poslu ulazim punog srca, ako uspijemo super, ako ne uspijemo glavno je da smo dali sve od sebe, jer ne možemo baš u svemu biti uspješni koliko god to želite. To je kao u nogometu, ako nije tvoj dan, a igraš utakmicu onda bi je najradije zaboravio. Jednostavno se dogodi takav dan, ali samo te loše dane treba svesti na minimum.’

U razgovoru ste puno puta spomenuli obitelj?

‘Ponosan sam na svoju veliku obitelj, nedjeljom ručak, šestero djece za stolom (troje od supruge i njega, troje od šogorice op.a.) i svako priča o svojim događajima iz prethodnih dana. To traje već toliko dugo, ali ne želim reći koliko godina, jer ću se osjećati starim (hahaha). Bogu hvala na tome, djeca su mi najvažniji motiv, temeljni put, djeca su na prvom mjestu, a onda dugo, dugo nitko pa onda sve ostalo.’

Hoće li netko od djece u suce?

‘Oni su pametniji od mene (ha,ha, ha), imaju druge afinitete koji nisu povezani s nogometnim suđenjem, sportaši jesu, neki su nogometaši, ali ne gledaju prema suđenju. Možda je razlog tome što su kroz mene upoznali koliko je sve to teško i stresno, puno velikih izazova, a ja sam kod suđenja prošao golgotu.’

Podsjećamo, Marić je protiv Uefe pokrenuo tužbu zbog narušavanja ugleda optužbama da je sudjelovao u namještanju finala Hrvatskog kupa 2009. godine između Dinama i Hajduka. Presudom je s Marića skinuta svaka odgovornost, a krivnja za skandal prebačena na UEFA-u.

‘Srećom, pobijedio sam, no dok sam bio u toj bitci svi su pisali o tome, a kada sam pobijedio onda su bila tri članka. Moja djeca to znaju i možda je to razlog, ali oni imaju drugi put, ponosan sam na sve njih, divni su i to mi je najvažnije.’

Imate li poruku za kritičare Brune Marića?

‘Nemam osobito poruku, osim što bih rekao da danas razgovaram isključivo s vama zato što afirmativno i pozitivno pratite lokalni i županijski sport oko nas. A ovim putem pozivam da se da mir suđenju i sucima, zamolit ću sve koji su uključeni u nogomet da daju podršku, jer sudaca je sve manje zbog pritisaka koje doživljavaju. Želim da ljudi shvate da je taj posao izrazio izazovan i strašno težak, suci su ljudi s emocijama, kada loše sude i oni su tužni, a vesele se kada su svi zadovoljni, jer to znači da su dobro sudili. Ako im se pruži podrška bit će sve puno kvalitetnije. Dakle molim za maksimalno razumijevanje. Dajemo sve od sebe i kad nam neće ići, treba nam podrška. Kao svakom čovjeku, da mu se pruži ruka kada je u silaznoj putanji da krene prema gore’, zaključio je Marić.

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Bjelovarac Sport. Preuzimanje dijela teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje Bjelovarac Sport kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na portal i Facebook profil te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja.