Dario Obran iskreno o spašavanju kluba, riskantnom potezu, senzacionalnom uspjehu i frajericama koje trenira

Ponekad to izgleda kao ‘borba s vjetrenjačama’, donkihotovski posao, iz godine u godinu nešto stvarate, a onda odjednom nestane. Oni bogatiji samo uzimaju, a vas se ništa ne pita. Takvu situaciju, ne samo jednom, doživio je Dario Obran, trener rukometašica Bjelovara, koje su i ove sezone nadmašile sva očekivanja i s rekordnim brojem bodova u povijesti osvojile treće mjesto u hrvatskom prvenstvu te po šesti put u nizu izborile Europu.

A još tamo prošlog ljeta nije ništa ukazivalo da će ova priča dobiti sretan završetak. Pljuštale su ostavke, predsjednik, trener, ‘mirisalo’ je na totalni raspad. Oklade su bile protiv ŽRK Bjelovar! Srećom, prevagnula je ljubav prema klubu koja je donijela jednu od ljepših priča u povijesti ženskog rukometa u Bjelovaru.

‘Nema tajni, krenulo je turbulentno, prvo je sredinom srpnja prošle godine predsjednik Pleško podnio ostavku, upalo se u probleme, nisu se produžili ugovori sa 6-7 standardnih igračica, jer nije bilo sredstva, ali predsjednik nije bio krivac za takvo stanje. Nismo mogli dogovoriti niti jedan dolazak, ostali smo na samo sedam – osam djevojaka koje su mogle parirati prvoligaškim zahtjevima i zatim smo povukli riskantan potez koji se pokazao kao pun pogodak, jer smo bili ne duplo nego tri puta slabiji’, rekao nam je u uvodu razgovora trener Obran te nastavio:

‘Počeli smo akciju vraćanja domaćih rukometašica koje su igrale u drugim sredinama, Đurđevcu, Rijeci, Zagrebu… Koje su godinama bile u sjeni cura izvana i za njih nije bilo mjesta kod nas u prošlosti, što je bila pogreška. Vratili smo ih, krenuli smo raditi, ali bilo je teško. I ta mizerna primanja su kasnila. Da se razumijemo, te djevojke su odradile najveći dio posla, one tu ne igraju radi novca. Ali znate kako je to bilo, nakon što su odradile posao od kojeg žive, dolazile su na trening, a mi smo ih tjerali do maksimuma, drilali, imali smo velike zahtjeve od njih, više smo radili od drugih klubova.’

Povezali su se, stalo bili u kontaktu, bio je tu neizostavni predsjednik Dario Pleško, drugi treneri Goran Trajkovski, Milan Prihić i Robert Petrač. Zatim je Hrvatski olimpijski odbor donio odluku o naknadi za rezultate i taj novac je pomogao, smanjen je bio broj igračica, plaće, i do Nove godine došlo se do pozitivne nule i stabilizacije. Plesalo se na tankoj niti, ali nije to bio ‘Last Dance’ za ŽRK Bjelovar, klub se izvukao, a najveće zasluge za to imale su…

‘Djevojke su prve za to zaslužne, a mi smo bili uz njih, nas 3-4 uz pomoć grada. Kopali smo, radili, izvukli se. Kvalitetnim radom smo se dizali, išli utakmicu po utakmicu. Bila su to velika odricanja, svaka čast, a mi smo imali dosta iskustva s takvim situacijama. Trajkovski je prošao sve, reprezentaciju, Olimpijske igre, Podravku, ja sam igrao u RK Zagrebu. Naučili smo se nositi s raznim situacijama, imali smo iskustva. Prošli smo i najlošije uvjete i znali smo pronaći neku ravnotežu.’

Igrali ste na vrhunskoj razini, a završili u ženskom rukometu. Je li teže raditi s nježnijim spolom?

‘Možda nisam objektivan, ali meni je lakše raditi s djevojkama, ako dobijete povjerenje, ako vam vjeruju, vi možete otići u drugu prostoriju a one će zadatak izvršiti, dok za muške baš nisam siguran. Ali to je moje mišljenje.’

U ŽRK Bjelovar konstanta su rezultati, sjajni rezultati, zapravo rekli bi maksimalni, ali ima jedan ozbiljan problem. Od malih nogu stvarate igračicu, a onda vam dođe neki bogatiji klub i samo je jednostavno uzme, bez ikakve naknade. Kao da njezin matični klub nije ulagao vrijeme, novac i znanje u nju.

‘Vodio sam kadetske i juniorske selekcije, mi smo gazili Podravku deset utakmica za redom, deset razlike, ali mi te cure nismo mogli financijski zadržati kao seniorke. Ne možemo pratiti klubove poput Lokomotive i Podravke koje imaju 10-15 puta veći proračun.’

Ljuti li ga to, zvuči nekorektno, nepošteno?

‘Tako je svugdje, kad se ukinula odšteta, za manje klubove i sredine to je veliki hendikep. Mi smo prije platili mislim 40 tisuća kuna odštete za jednu juniorku iz Ivanić Grada, a kada se ukinula naknada sada cure odlaze besplatno. Je li ukidanje te odštete za razvoj slučajno ili namjerno, kome odgovara takva situacija, ne bih ulazio u to, ali manjim klubovima je sada sve teže.’

Ova priča nije ništa novo, nekadašnje rukometni centri u Hrvatskoj propadaju, jer kome bi se radilo na stvaranju igrača kada ćete ga u jednom trenutku samo izgubiti zbog bogatijih, besplatno, ali to je problematika s kojom se moraju suočiti u HRS-u, EHF-u…

Mi smo se vratili na ljepše teme vezane uz ŽRK Bjelovar…

‘Stabilizirali smo se uz pomoć grada, sportske zajednice i sponzora. Znamo da je sljedeća sezona pokrivena i lakše je raditi. Pojačanja? Meni je osobno primarni cilj zadržati sve cure na okupu.’

Europa za razliku od nogometa ne donosi zaradu nego je to više financijski uteg?

‘I to smo iskalkulirali. Imamo za sedmi mjesec pripremljen depozit – novac (oko 20 tisuća eura) koji se mora dati kao garancija EHF-u, a prije to nismo imali, pa smo do zadnjeg dana morali ‘žicati’ grad, županiju. Sada je veći dio sredstava već osiguran.’

Djevojke su vrhunske, profesionalke koje ne mogu biti adekvatno nagrađene za svoj trud i rezultat?

‘Desetak ih je u radnom odnosu u firmama, a ostale studentice i učenice, treninzi poslijepodne, s mlađima kad možemo imamo i individualne treninge. Hvala bogu što nam ravnatelj škole ustupi trećinu dvorane. Prostora uvijek nedostaje, seniorska i muška i ženska ekipa imaju termina dovoljno, problem je za mlađe dobne skupine. To se jedino može riješiti izgradnjom novih dvorana ili da se škole prebace u jednosmjenski rad, ali to nije moguće, jer opet nedostaje učionica. Ja radim do 17.30 kao profesor tjelesnog i tek nakon toga su slobodne dvorane.’

Kakva je situacija s omladinskim pogodnom, jer bez njega nema prave budućnosti. ŽRK Bjelovar ne može kupovati nego mora i treba stvarati!

‘Kao što sam spomenuo u ljetnim mjesecima prošle godine bila je velika kriza koja se osjetila i na radu s djecom, spali smo na 20-ak djevojčica. No pokrenuli smo školu mini rukometa i na kraju su roditelji i djeca prepoznali kvalitetan rad i ambicije kluba. Sad imamo 40-ero djece u mini rukometu te dvije generacije u U-14, U-16. Dakle ukupno oko 70 što je još uvijek malo, ali ako kažemo da je 1. rujna bilo 20, napravili smo veliki posao. Politika kluba je da se uzdamo u sebe, jer je tako najbolje, najjeftinije i najsigurnije. Složili smo tim trenera koji surađuje i zna raditi kao jedna obitelj.’

Vidi li se stalno u ženskom rukometu?

‘Dosta sam tvrdoglav i vezan za ženski rukomet, imao sam dosta ponuda iz drugih klubova i pojedinih juniorskih selekcija, odbio sam. Možda nije bio dovoljno velik izazov. Zašto? Puno dajem slobodnog vremena u cijeloj sezoni, sredinom šestog, kad nastava završi, onda se ugasim, hoću do 1. kolovoza biti samo s obitelji i djecom pa ne razmišljam o ničemu drugome, a to mogu dobiti ovdje.’

Što je sa sponzorima?

‘Uvijek nedostaje sponzora, osim grada i sportske zajednice koji su glavni izvor prihoda, pa Erste banka, kapne i od drugih tu i tamo nešto, ali to je malo, i ta korona je dosta utjecala. Čak ženski rukomet nije bio ni interesantan i popularan. Općenito je neopravdano podcijenjen, ne samo ženski rukomet, nego općenito ženski sport, ne samo u Bjelovaru nego svuda. No u zadnjim utakmicama sve je više ljudi, pozitivnih reakcija, ovo je mali grad, svatko svakoga zna, zaustavljaju me, čude se pozitivno, pitaju o kvaliteti. Ljudi su bili iznenađeni.’

Želio je još jednu osobinu istaknuti kod svojih rukometašica.

‘One su frajerice, odbijale su vrhunske ponude, jer našle su se baš tu, grade ovdje karijeru, posao, našle su si svoj život.’

Kada govorite o njima osjećamo da imate fenomenalan odnos, da nije tako ne bi bilo ni pravih rezultata.

‘Složili smo super odnos, ne možemo ih ne hvaliti kad su korektne, odrade sve što treba i više od toga, prava su klapa. Evo primjer, imamo rođendan kapetanice, ona počasti, one ostanu s njom pospremat, usisavat, prat suđe. Dobro su odgojene, imaju vrhunske ljudske osobine i kvalitete, među njima vlada zajedništvo i zato im se sve vratilo.’

Poruka za djecu?

‘Moramo gurati i apelirati na djecu da se upišu u bilo koji sport, jer su sve manje aktivna. U našem Bjelovaru izbora imaju, hvala Bogu, apeliram da se općenito sva djeca uključe, a njima neka se ostavi izbor hoće li to biti rukomet, odbojka, plivanje ili nešto drugo.’