Trener Feđa Medak o uspjehu Eme na Svjetskom prvenstvu, velikim odricanjima njegovih boraca, izljevu emocija…

Trener TK Fox Feđa Medak, koji je vodio Emu Bugarinović i Patrika Hajdukovića na Svjetskom juniorskom prvenstvu u taekwondou, nije se nakon dolaska iz Koreje mogao ni nasmijati. Proživljavao je svaki meč svojih boraca, potrošio se fizički i psihički, a danak je uzeo i jet lag. Putovanje dulje od jednog dana sa zrakoplovom oduzelo je energiju.

No kao i uvijek, iako vidno umoran, Feđa nije rekao ‘Ne’, ni nama novinarima, ni brojnim čestitarima. Za svakog je našao djelić vremena da se pozdravi, da popriča, prokomentira, a nas je posebno oduševilo kada su mu prilazila brojna djeca s pitanjem ima li ‘danas treninga’, dok im je strpljivo odgovarao ‘naravno da ima’.

U uvodu razgovora bio je iskren…

‘Neću vam lagati. Ema i ja imali smo plan da postanemo svjetski prvaci. Malo je nedostajalo, Ema je dobila prvu rundu polufinala protiv djevojke koja je na kraju pobijedila, prošla dalje i osvojila zlato. Ja nakon borbe nikad ne razgovaram sa svojim borcima, neka prođe par dana, neka se slegnu emocije pa tek onda odemo na kavu i analiziramo ono što je bilo’, pričao je Feđa pa nastavio:

‘Mislim da se nakupilo puno emocija i da je pukla. Ona je dijete, a pritisak je bio prevelik. Kad ste u polufinalu, pojavljuju se kamere. U Koreji je bilo 940 najboljih boraca iz sporta koji trenira 80 milijuna ljudi. Nju je gledalo toliko kada je ulazila u dvoranu. To je dijete koje nikada nije bilo u takvoj situacija, kada je osigurala broncu bio je izljev emocija. Govorila je ‘idemo dalje treneru nije gotovo’, i kada je uzela spomenutu prvu rundu, kao da je pukla, ne znam da li je to pravi izraz. Moram sjesti s njome i o tome popričati, nismo još odradili analizu pa ne mogu reći što se dogodilo.’

TK Fox je u prošlosti imao velikih rezultata…

‘Najveći uspjeh imali smo kada je Sara Rajčević postala svjetska prvakinja u reprezentaciji gluhih i druga na Olimpijskim igrama, Kevin Češljar bio je juniorski viceprvak Europe, ali moram reći da je ovo u zadnjih sedam godina definitivno najveći uspjeh.’

Onaj tko nije u ovome sportu ne zna koliko je teško doći do medalje?

‘Svi smo ponosni, nema stresa, ja sam samo govorio, uživaj, daj sve od sebe za ono što smo se pripremali za cijelu godinu. Mi smo od početka znali da smo najbolji. Konkurencija je bila strašna. Ema, Patrik, Paulina Kovačević, Viktorija Oslovar su djeca koja zadnjih 4-5 godina nemaju slobodno ljeto, mi se 365 dana pripremamo, ona su sami vrh svjetskog taekwondoa, a u Koreji su nijanse odlučivale o naslovu svjetske prvakinje.’

Odmora gotovo da neće ni biti. Ema putuje u Niš gdje je zadnji turnir na kojem se skupljaju bodovi za završni Grand Prix gdje je u svakoj kategoriji 16 najboljih na svijetu.

‘Treća je na rang ljestvici, najvjerojatnije će biti broj 1 uz bodove sa SP-a. Njoj završni turnir u Rumunjskoj sigurno ne može pobjeći. Bez lažne skromnosti, mi tamo pucamo na zlato. Sada ako će biti druga ili treća je uspjeh, samo pojavljivanje među 16 najboljih je uspjeh, ali uvijek treniramo kako bi bili prvi, iako ne umanjujemo rezultat ako smo 3., 4. ili 5.’

Treba spomenuti i Patrika Hajdukovića?

‘Uvijek pričam da je pola medalje koje osvoje sa velikog natjecanja od sparing partnera. Patrik je sparing od Eme, on ju je gurao. Muška konkurencija je jača, puno teža. Patrik je imao tu nesreću što nije prošao pripreme. Dobio je upalu pluća prije dva završna turnira. Na jedan je otišao i s temperaturom 38,5, zabranio sam mu nastup iako se on želio boriti. Na zadnjem ga nije bilo, završio je u bolnici, nije mogao potrčati. Otišao je na SP, a nismo znali kako će biti. Prvo kolo je pomeo Šveđanina, a u drugom se nećemo vaditi na bolest, Indijac je bio bolji. Taj borac je na kraju došao do bronce i u polufinalu izgubio od kasnijeg svjetskog prvaka.’