Lucija voli nogomet i nogomet voli nju; igračica, sutkinja i buduća novinarka: Istinska sportska ljubav!

Od malih nogu traje sportsko putovanje Lucije Prebanić (18). U prošlosti nogometašica mlađih kategorija, u sadašnjosti sutkinja, a u budućnosti najvjerojatnije sportska novinarka. Njezina ljubav prema najpopularnijem sportu na svijetu je neopisiva. I dok bi njezine vršnjakinje za dane vikenda izabrale odlazak na kavu ili kod frizera, neki izlet, kupovanje ‘krpica’ u Zagrebu, njoj su subota i nedjelja rezervirani za nogomet. Tek je ‘zagazila’ u punoljetnost i već je uspjela ujediniti zadovoljstvo i rad, a dok nam je pričala o svojoj zaraženosti prema najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu nije skidala taj simpatični osmijeh s lica. Sreća, sreća i sreća!

‘Tata mi je igrao nogomet, poslije je bio trener, i kada je odlazio na treninge vodio je brata, koji je imao šest godina, i mene, koja sam navršila četiri. Braco je krenuo igrati za mlađe uzraste, a kako sam ga u toj ranoj dobi kopirala u svemu, i ja sam htjela trenirati. Tako me je tata od malih nogu učio kako voditi loptu, pravilno dodavati, dobro pucati po golu, nogometnim pravilima… Odjednom mi je nogomet postao prava ljubav bez koje nisam mogla zamisliti svoju svakodnevnicu. Danas ne mogu više zamisliti svoj život bez nogometa, ili ga gledam ili igram ili sudim’, pričala nam je u uvodu razgovora Lucija o svojim počecima.

I nju je zadesila ista sudbina kao druge djevojčice koje su voljele igrati nogomet s vršnjacima….

‘U Gordowi sam prolazila sve kategorije, od predlimača pa sve do U-15. Sjećam se posebno odlaska na Maksimir kada smo igrali s mlađim uzrastima Dinama, kao i brojnih turnira koje je tata organizirao. No nakon što sam prerasla selekciju U-15 sve je bilo gotovo. U juniorima mi djevojčice nismo više smjele igrati s dečkima, a pošto u našoj županiji nije bilo ženskih ekipa došlo je do kraja mojeg igračkog puta.’

Dok si naganjala loptu je li bilo teško u tome svijetu koji je dugo vremena bio rezerviran za dječake?

‘Ma bilo je u redu. Sa mnom su igrali i bratovi prijatelji koji su nam dolazili u kuću na igranje pa smo se dobro poznavali. Bile su uz mene i još dvije cure, jedna je bila Petra Galović koja i danas aktivno igra u ženskom klubu u Koprivnici te Lucija Đurđević. Baš smo si sve tri bile jako dobre. Kako su godine prolazile, a ja bila starija, bilo je sve više zezancija od strane dječaka koji su igrali u suparničkim ekipama,’ govorila nam je Lucija i nastavila:

‘Da, znali smo se i posvađati, zezaju te, kao cura si, ne znaš igrati, a ti ga onda prođeš, gurneš mu loptu kroz noge, tako nešto, i onda se on naljuti. Treneri su znali smirivati takve situacije, jer bilo je svega.’

Na kojoj si poziciji igrala?

‘Kad sam bila sasvim mala, u špici, kasnije krilo i prednji vezni. Uvijek sam bila orijentirana prema naprijed, bilo mi je to draže od obrane.’

Ne bi bilo nogometa da nije imala podršku najbližih. Zapravo, bez toga je nemoguće…

‘Svi su me u obitelji podržavali, pogotovo mama, sestra i baka. Dolazile su na svaku utakmicu. Da, bilo je prijatelja koji su me pitali što mi to treba, ali su se navikli i od većine sam dobila potporu. Vidjeli su koliko mi se to sviđa. Pa mi smo poslije treninga znali ostajati i 2-3 sata na igralištu i nastavljati s nogometom.’

Je li ti žao što si prije prelaska u juniore morala stati s nogometom? Što misliš o tome?

‘Neizmjerno mi je žao, ali mislim da je to u redu, jer su u toj dobi dečki puno fizički jači i jednostavno bolje je tako za nas. No glupo mi je i nije mi jasno što u cijeloj županiji nema ženskog kluba, što uopće ne postoji interes da se nešto pokrene. Cure ili moraju prestati igrati ili se moraju odlučiti na veliki iskorak odnosno putovati u klubove u Koprivnici ili Virovitici, a to nije nimalo jednostavno ni za nas ni za naše roditelje.’

U nogometu se mogu dogoditi i neobične priče. Tako je bilo i s Lucijom koja je bila predodređena da ostane uz nogomet. Sudbina se morala umiješati…

‘Krenula sam u gimnaziju u Bjelovaru i sa mnom je bila kćer od povjerenika za natjecanja Nika Čanađija. Njoj je njezin tata spomenuo da bi mogla početi suditi, a ona nije htjela sama ići. Znala je da volim nogomet i tako me je uvela u suđenje. Drago je je što je bila sa mnom u razredu i što me na neki način nagovorila, jer mi je sada suditi mrvicu draže nego igrati nogomet. Dvije godine sudim i nije mi ni najmanje žao što sam krenula tim putem.’

Kakav je odnos okoline prema sutkinjama?

‘Danas nam je puno lakše nego curama koje su krenule prije 10-15 godina. Zapravo čisto je normalno vidjeti na terenu da su tri suca žene koje dijele pravdu na utakmicama nogometaša. Ljudi su se navikli, zaista je sve u redu. Istina, znaju se ponekad događati neke neugodne situacije, da ima dobacivanja i vrijeđanja, ali ja se isključim, uopće ih ne čujem.’

A ima li kakvih ‘uleta’?

‘O da! Pogotovo kada sudim juniorske utakmice, ipak smo mi slično godište, moja generacija. Javljaju mi se preko društvenih mreža Instagram, Snapchat. Traže broj (ha-ha) i za vrijeme utakmice, ali to onda izignoriram. Tek nakon susreta možemo popričati. Popustim li i dajem broj? Ha, ha, možda! Prije ih prihvatim kao prijatelje na Instagramu.’

Kome dijeliš ‘pravdu’?

‘Trenutno sudim djeci od U-9 pa do juniora, a sve županijske lige kod seniora. Na 1. ŽNL i 2. ŽNL sam pomoćna sutkinja, a na 3. ŽNL i glavna. Želja mi je dogurati do 3. HNL i nadam se da ću uspjeti, a sudit ću dokle god mogu ili dok to pravila dozvoljavaju. Inače, puno mi je lakše biti pomoćni, manja je odgovornost, ali mi je više fora biti glavni. No zasad mi je super biti u jednoj i drugoj ulozi, a kasnije se moram odlučiti hoću li biti jedno ili drugo’, otkrila nam je Lucija te se osvrnula na sebe kao sutkinju:

‘Prigovore ne opraštam, ali mislim da bih trebala biti strožija. Isto tako nisam previše luda za trčanjem, ali radim puno više na svojoj kondicijskoj spremi nego kad sam recimo igrala nogomet. Bez toga ne ide. Gotovo svakodnevno sam na igralištu sa svojim Nikom (pas op.a.) gdje trčim.’

Imaš li poruku za cure koje se ‘nećkaju’ i razmišljaju o tome da uđu u sudačke vode?

‘Kada sudiš ostaješ u nogometu, upoznaješ stvarno puno ljudi, a svi suci, pogotovo oni iskusniji, spremni su pomoći svojim savjetom. U našemu Savezu dočekat će vas obiteljsko, toplo okruženje, osjećat ćete se ugodno. Bit ćete uz nogomet gotovo svaki vikend, radit ćete ono što vam se sviđa, a pritom ćete zaraditi i dobar džeparac. Evo, zahvaljujući suđenju više ne ovisim o roditeljima, sama si mogu financirati izlaske, odjeću, gorivo za auto…’

Sigurno si i ti dobila pomoć?

‘Naravno, i zato bih htjela zahvaliti sucima – mentorima, kolegama koji su bili uz mene od moje prve utakmice pa sve do danas, kao i roditeljima koji su se puno žrtvovali. Kad se samo sjetim da me je majka vozila na predavanja i čekala 2-3 sata u autu ili bila na kavi. Svima, hvala!

Sada je i prepoznaju u bilo kojem dijelu županije, barem oni koji prate nogometne utakmice?

‘Ima toga sve više, znaju me pozdravljati, zaustaviti me i popričati, a ja ponekad nisam sigurna s kime baš pričam, haha. Teško je sve upamtiti.’

Njezina ljubav prema nogometu ne prestaje kada odradi utakmicu i ostavi zviždaljku…

‘Pratim hrvatsku reprezentaciju, ali i Poljsku, jer mi je najdraži nogometaš Robert Lewandowski. Ne propuštam Ligu prvaka, te utakmice Bayerna i Arsenala. Vikendom, ako nisam zauzeta suđenjem, obavezno odlazim na utakmice svoje Gordowe u Velikom Grđevcu.’

Što je s obrazovanjem, ovog ljeta će maturirati, a onda…

‘Osnovnu školu završila sam u Velikom Grđevcu, sada je gotovo i moje srednjoškolsko obrazovanje (Gimnazija Bjelovar) i spremam se upisati fakultet na Akademiji u Osijeku smjer ‘Mediji, menadžment i kultura’.

A sad za kraj, neka naš razgovor završi s jednom anegdotom, šaljivom situacijom. Je li bilo uopće takvih?

‘Da, jednom mi se dogodilo da sam zaboravila crveni karton, a baš mi je na toj utakmici trener ušao u teren i ja sam mu mogla pokazati samo žuti. A ispalo je sve u redu, ha, ha’, iskrena je bila simpatična Lucija.

Blic pitanja!

Nogomet ili šoping? Nogomet
Omiljeni strani nogometaš? Robert Lewandowski
Najdraži domaći nogometaš? Prije Mandžukić, sada Kovačić
Strani klub? Bayern
Domaći klub osim Gordowe? Hajduk (splitski, da ne bi bilo zabune, haha)
Da nisi sutkinja bila bi? Bit ću novinarka
Tenisice ili štikle? Naravno, tenisice
Tko te na utakmicama ljuti? Najviše, ja sama sebe
Što na utakmici najviše voliš? Ma sve što se dešava, od početka do kraja, posebno golove
Omiljeno piće? Fanta
Hrana? Sve što je slatko
Dan bez obveza ti provodiš? Na koncertu
Glazba? Rock, volim Vatru, veliki sam fan, bila na desetak njihovih koncerata
Film? Volim Marvelove filmove, pa Patriot, Gladijator…