ŽRK Bjelovar ogromnim koracima raste na svim razinama. Naravno, kao u svakom sportskom kolektivu fokus je uvijek na rezultatima seniorske ekipe koji su zadnjih godina sjajni, ali ovaj klub, s kojim se stanovnici grada mogu ponositi, napreduje i u drugim segmentima, a jedan od njih je rukometna škola.
U sportu uvijek postoje financijski moćni klubovi, kojima nije problem zavući ruku u vreću s novcem, pa tako i u ženskom rukometu, ali ŽRK Bjelovar nije jedan od njih. Tu se mora pozorno paziti na financije, a jedini ispravan put za jak klub je i jaka omladinska škola. Ništa bez domaćih cura koje moraju biti okosnica, a srećom to su prepoznali i u ovom klubu u kojem s mladim djevojkama rade iskusni stručnjaci u potpunosti posvećeni njihovom razvoju kao igračica i kao osoba.
Sezona je krenula, a mi smo o rukometnoj školi, njezinom ustroju i načinu na koji funkcionira porazgovarali s jednim od trenera Milanom Prihićem. Riječ je o 42-godišnjem stručnjaku koji je pred kraj igračke karijere završio trenersku školu preko Hrvatskog olimpijskog odbora i postao trener s B licencom. Trenerski zanat ‘pekao’ je u ŽRK Velikom Trojstvu.
‘Tamo sam se počeo kaliti, uveo sam mini rukomet s najmlađima, vodio drugu ekipu, a nakon godinu dana i prvi sastav. Proveo sam u tom klubu 6-7 lijepih godina, bio prvak 3. HRL Sjever što je bio povijesni uspjeh. Suočio sam se i s problemima kao što su mala rukometna baza, nije bilo dovoljno djevojčica i teško je bilo oformiti mlađe selekcije. Zato uprava kluba, kao i zbog financija, nije inzistirala na ulazak u viši rang’, rekao nam je Prihić te objasnio kako je završio u ŽRK Bjelovar.
‘Došao sam na poziv tadašnjeg predsjednika Darija Pleška, trener prve ekipe Dario Obran tražio me je za pomoćnika, bivši predsjednik je to odobrio, brzo smo se dogovorili i eto me sada tu.’
S trenerom Milanom Prihićem smo porazgovarali o rukometnoj školi
Kad se pojavio u klubu situacija u podmlatku je bila, nećemo se lagati, očajna. Gotovo da mlađih kategorija nije bilo. I našem sugovorniku je teško bilo pričati o tome razdoblju i nije siguran što je bio razlog takvog zabrinjavajućeg stanja.
‘Ne znam da li je to bilo radi korone, jer se nije smjelo u dvorane ili je bilo nešto drugo u pitanju, ali mi smo u mlađim uzrastima imali samo 20-ak cura što je tada bilo neprihvatljivo.’
Prijetio je kolaps, ali na pravom mjestu su se našli pravi ljudi, zasukali su rukave i napravili model s kojim su rukometnu školu ne samo izvukli iz muke nego je podigli na visoku razinu. A tko su ti vrijedni ljudi koji su se dali u cijeli taj projekt s omladinskim pogonom?
‘Sada imamo u klubu mini rukomet, to su godišta 2015. i 2016., a vodi ih Goran Trajkovski koji je i trener vratarki u prvoj ekipi, ima oko 35 curica. Zatim je tu trenerica Antonia Oremović, koja je i aktivna igračica u klubu, završila je kineziologiju i u njezinim rukama je selekcija U-11 koja se je krenula natjecati, a dobne kategorije U-15 i U-17 trenira Robert Petrač koji je zapravo trener naše druge ekipe u 2. HRL, iz koje se nadamo da ćemo dobiti nove igračice za seniorski pogon. Naravno svi uskaču jedni drugima pa tako i ja, posebno u mini rukomet, jer je to posao koji zahtjeva puno vremena i dobre suradnje, a ukupno je u svim našim mlađim selekcijama 80-ak djevojaka. Željeli smo još dovesti jednog trenera, ali shvatili smo da to nije financijski lako, no mi se možemo pokriti, a da pri tome ne pati kvaliteta našeg rada.’
Seniorska ekipa ima kostur od djevojki ‘poniklih’ u njihovom omladinskom pogodnu. Tu je zlatna generacija godište 2000. koja je nekada harala juniorskim prvenstvom i osvojila naslov prvakinja pod vodstvom njihovog sadašnjeg trenera Darija Obrana. U prvoj ekipi su i cure iz godišta 1994 – 1996.
‘Nažalost, nemamo tu igračica iz godišta 2002. i 2004., ali dolaze još mlađe cure (2006-2008.) za koje se nadam da će njih nekoliko pronaći put do seniorskog sastava. To je i cilj, da igraju djevojke iz našeg kraja, ali koje to zaslužuju, koje su to zavrijedile, a ne samo zašto što su domaće’, napomenuo je Prihić.
Koliko ga ljuti kada se pojavi neki bogati klub i jednostavno im pred nosom uzme talentiranu igračicu, ne samo vama nego i drugim financijski slabijim klubovima.
‘Uh, malo je sve to nezgodno, vi stvarate i radite, a oni vam otmu. Vidjeli smo kako je to jako često u nogometu, ali i u rukometu je isti princip, ali to je današnji sport.’
Kakva je suradnja s roditeljima?
‘Ne mogu pronaći nikakav problem, nikada ga nismo ni imali. Sve funkcionira jako dobro. U selekcijama U-15 i U-17 roditelji nam i uskaču oko prijevoza, zaista su nam od pomoći. U najmlađim kategorijama (mini rukomet, U-11) roditelji plaćaju članarinu 20 eura mjesečno. Nije puno, to je samo da se pokrije rad trenera i putovanja autobusom, jer najmlađi putuju tim prijevoznim sredstvom. Još kod autobusa roditelji dodaju i nešto novca kada zatreba. Uglavnom oni su nam isto prava podrška, bez pravog odnos s njima bi bilo teže.’
Uvjeti? Bjelovarski klubovi imaju problema s manjkom prostora, a time i terminima za treninge…
‘Uvjeti su dobri, snalazimo se, krpamo najbolje što možemo. Ne možemo se žaliti, zadovoljni smo iako uvijek može bolje.’
Nije jednostavno djecu povući na rukomet. Svojski se trude u tome kako bi dvorana bila prepuna djevojčica željnih da izrastu u nove zvijezde ženskog rukometa koje će zaigrati i za hrvatske selekcije, ali konkurenciju im rade drugi sportovi u Bjelovaru. Ponuda u metropoli naže županije je što se tiče sportova fenomenalna, ali…
‘Evo primjer! Rukometni klub Dalmatinka Ploče s kojim dobro surađujemo i na koji smo se ugledali po radu s mlađim kategorijama, jer zaista taj posao obavlja sjajno. Oni u gradu nemaju velik izbor sportova za djevojčice. Osim rukometa mislim da još imaju samo ples dok kod nas djeca mogu odlaziti na gimnastiku, odbojku, imamo razne borilačke klubove, badminton, mažoretkinje, sportski ples… Da ne nabrajam dalje! Gledajte, odlično je što u našem gradu djeca imaju toliko mogućnosti baviti se nekim sportom, jer glavno je da ih se nauči zdravom životu, sportskim navikama, nije važno sad gdje, ali su nam ti sportski klubovi na neki način i konkurencija.’
Srećom, puno je mladih zainteresirano za rukomet tako da brojnost više nije problem za ŽRK Bjelovar.
‘Pokušavamo djecu što više zainteresirati, pomogne nam i to što recimo ona koja trenira dovede prijateljice iz škole i tako to ide, oglašavamo se i pozivamo preko društvenih mreža (tu veliki posao odrađuje Bruno Valpotić kojem i zahvaljujemo na fotografijama op.a). Cilj nam je stvoriti igračice za prvu ekipu, da je baza domaća, a zbog njih će doći i gledatelji. Možemo se pohvaliti da smo školu rukometa digli na veću razinu, a i ovim putem pozivam sve zainteresirane djevojke da dođu. Neka probaju, vide što je rukomet, kako izgleda, i siguran sam da neće pogriješiti ako im on postane odabir’, zaključio je Prihić.
Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Bjelovarac Sport. Preuzimanje dijela teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje Bjelovarac Sport kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na portal te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja.
