Bjelovar od ovog mjeseca ima seniorsku prvakinju države u taekwondou. Na nedavno održanom državnom prvenstvu u Samoboru tu je laskavu titulu osvojila Ana Piragić, dugogodišnja članica TK Omega. Kroz tri borbe Ana je pobijedila europsku prvakinju iz Splita, prošlogodišnju državnu prvakinju iz Rugvice te natjecateljicu iz Našica.

-Ozbiljno sam se pripremala za natjecanje, ali moram priznati da nisam očekivala ovakav uspjeh. Ponekad se zna dogoditi da treniram puno više pa ne ostvarim tako dobar rezultat, no sada se sve nekako poklopilo. Sretna sam zbog toga – priča nam naša državna prvakinja koja je taekwondou posvetila cijeli život. Ani je 21, a u ovom je sportu punih 17 godina.

Prvi treninzi

Prve treninge sam odradila sa četiri godine kod trenera Damira Lauša u Ždralovima, u njegovom nekadašnjem klubu. Počela sam onamo dolaziti sa starijim bratom koji je ozbiljno trenirao. Bila sam najmanja od svih. Znalo se dogoditi da me trener pošalje u kut raditi čučnjeve i jednostavno zaboravi na mene. Sjetio bi me se tek na kraju treninga, kad bi došli moji roditelji i pitali gdje sam. A ja bih i dalje bila u kutu i radila predano sve što mi je trener rekao – kroz smijeh se samog početka svoje sportske karijere prisjeća Ana. Već tada, priznaje nam, taekwondo joj se „uvukao po kožu“. Od trenera Lauša odlazi u TK Fox, a 2011. u Omegu, gdje danas trenira, ali i priprema mlade generacije taekwondoista za njihove velike uspjehe.

Posljednje tri godine radim s klincima predškolske dobi i nižih razreda, a povremeno odradim i koji trening s prvim ekipama. Veseli me rad s najmlađima, od njih čovjek uvijek čuje nešto novo i zanimljivo. Probala sam raditi i druge poslove, poput konobarenja, no ništa se ne može usporediti s radom s djecom. Zaista uživam u tome – otkriva nam Ana.
Treninzima i pripremama za natjecanja Ana je nedavno pridružila nove obveze. Nakon završetka srednje hotelijersko-ugostiteljske škole, odlučila je obući uniformu i pokušati postati vojnikinja. Prošle je godine tako odradila vojni rok, a trenutno prolazi specijalističku vojnu obuku u bjelovarskoj Topničko-raketnoj pukovniji. Upravo ovih dana Ana bi prvi put trebala zapucati iz, ni manje ni više, već haubice. I zbog toga, uvjerava nas, uopće nema tremu.

Rano sam donijela odluku kako ću nakon srednje škole nastaviti školovanje u policiji ili vojsci. Na koncu je, zbog rokova koji su mi bolje odgovarali, odluka ipak pala na vojsku. I nisam požalila zbog nje. Iako tempo ponekad nije lako izdržati, ipak mi to nekako polazi za rukom. Možda mi je ponekad i lakše nego drugim kolegicama i kolegama upravo zbog činjenice što sam se kroz sport naučila disciplini – priča nam Ana. Od 34 mladih ljudi koji se trenutno nalaze na specijalističkoj obuci u Bjelovaru, samo je šest djevojaka.

Druga obitelj

Muški kolege su stvarno korektni prema nema, iako to ne znači da zbog činjenice što smo žene imamo pravo na neke ustupke. Kad je riječ o izvršenju obveza i zadataka, tu smo svi ravnopravni – kaže naša sugovornica koji su tjedni na obuci u vojarnama u Požegi i Bjelovaru uvjerili kako je upravo to ono što želi raditi ostatak života. No, taekwondoa se ne misli odreći tek tako.

Taekwondo je moj život. Bila sam presretna kad sam saznala da ću vojnu obuku polaziti upravo u Bjelovaru jer sam znala da ću tako biti bliže svojoj dvorani i ekipi iz Omege koja mi je kao druga obitelj. Zaista, tek nakon što sam došla u ovaj klub spoznala sam što znači timski rad. U klubu zaista mogu računati na punu podršku svih kolega, počevši od trenera Ivana Daskijevića pa do drugih oko 150 članova, koliko nas je trenutno u Omegi. I na tome sam im iskreno zahvalna – kaže Ana koja se posebno osvrće na svoju nekadašnju trenericu Ivanu Kokot, danas također članicu Omege.

Ona je moj uzor, ona me svemu naučila. Zajedno smo prolazile i dobre i loše stvari i puno mi je značilo što je u takvim trenucima bila uz mene – kaže Ana. Veliku zahvalnost, dodaje, duguje i svojoj obitelji koja joj je, od onih čučnjeva u dvorani u Ždralovima, dok je imala svega četiri godine, pa sve do danas bila velika podrška.

I danas se, pogotovo dok radim sa svojim malenim taekwondoistima, sjetim svojih roditelja koji su me nekoliko puta tjedno iz Tomaša vozili u Bjelovar. Čekali bi me strpljivo po dva sata, nekada sami nisu znali što bi sa sobom, no uvijek su bili tu za mene. To im nikada neću zaboraviti – zaključuje Ana.


Zakinuti taekwondoisti

Nakon velikog uspjeha na seniorskom natjecanju, idući vikend, 5. svibnja, Ana će nastupiti na državnom prvenstvu u taekwondou u kategoriji U-21. Dobar rezultat mogao bi joj otvoriti vrata europskog prvenstva u toj kategoriji, no čak ni osvojeno prvo mjesto, kaže naša sugovornica, nije garancija da će doista imati priliku natjecati se s najboljim europskim taekwondoisticama.

Na žalost, Hrvatski taekwondo savez ne raspolaže s prevelikim financijskim sredstvima pa se zna dogoditi da, zbog nedostatka novca, odluče da neka kategorija te godine jednostavno ne ide na europsko natjecanje. Da ne govorim kako mi taekwondoisti, za razliku od mnogih drugih sportaša, ne dobivamo nikakve materijalne nagrade za dobre rezultate na natjecanjima. Vjerujte mi, to u sportašima ubija volju za daljnjim treniranjem. No, ipak se uvijek nekako podignemo i nastavimo dalje – kaže Ana, dodajući kako je žalosno što se za taekwondo, iako je nakon nogometa najmasovniji sport u Hrvatskoj, izdvaja tako malo sredstava te mu se posvećuje puno manje pozornosti od ekipnih sportova, kao što su nogomet ili rukomet.


Malo slobodnog vremena

Od početka specijalističke vojne obuke, Ana se doslovno preselila u bjelovarsku vojarnu. Ondje preko tjedna i spava, a između predavanja i vježbi, dnevno ima na raspolaganju svega tri sata za sebe. Vojarnu smije napustiti i vikendom, kada, kaže nam, najviše uživa u društvu dragih ljudi.

Slobodno vrijeme provodim uglavnom s dečkom i obitelji. Na svom imanju u Tomašu uzgajamo prekrasne tibetanske mastife pa volim svaki put kad sam doma i njima posvetiti neko vrijeme. Iako u društvu prevladava mišljenje kako su za naš sportaše izlasci zabranjeni, to baš i nije točno pa tako i ja vikendom često izađem s društvom – kroz smijeh nam priča Ana.