BJELOVAR – Kruh i pekarstvo vezani su uz čovjeka od pamtivijeka. Tajna je vjerojatno u ljubavi s kojom se kroz stoljeća pripremala ova namirnica, tajna je u mirisima toplog kruha i mirišljavih kolača. Sjetimo se mirišljavih malih pekarnica iz vaše ulice, naših baka koje su zasukanih rukava mijesile tijesto, čekale da se digne te stavljale u peći u kojima su gorjela drva. Nekad svakodnevica, a danas se u nekim kućama čuva kao tradicija. Mlade domaćice nisu svjesne da je dovoljno samo se jedanput suočiti s tajnama izrade dizana tijesta i pečenja kruha. Samo taj nazovimo ga ‘mali’ početak bit će dovoljan da zavole tu stvarnu životnu namirnicu.

Naše današnje moderne kuhinje nemaju krušne peći, peći na drva, ali i ova moderna tehnika može poslužiti za pripremu ovakvih slasnih zalogaja. Puno ljubavi, malo brašna, vode, soli, kvasca, zasukani rukavi do lakta i eto čarolije. Tako u prvim rečenicama svoje knjige o pekarstvu u Bjelovaru, ‘Kruh naš svagdašnji’, progovara Ivan Puljko.

Riječ je o knjizi kojom se Puljko vratio u daleku prošlost i prikazao razvoj pekarstva kroz stoljeća. Točnije od prapovijesti pa sve do današnjih dana. Riječju i slikom, ipak, s naglaskom na povijest izrade kruha i bjelovarskog pekarstva, od osnivanja grada, pa sve do danas. Opisao je i spomenuo razvoj pekarstva od prvih pekarskih obrtnika u 18. stoljeću, mlinara i pekara Antona Seucha i Jakoga Seegera iz 1769. preko onih u 19. stoljeću, na čelu s Dragutinom Wolfom do današnjih, iz 20. stoljeća, Biškupa, Obrazovića, Kontreca, Grgića, Prekpaljaja, Oškere i drugih. U Bjelovaru su, primjerice, samo u periodu od 1896. do 1945. bile 32 privatne pekare i ogromna vojna pekara sa šest zemljanih peći, koja je radila još za Kraljevine Jugoslavije u zgradi današnjeg skladišta Vidik (kod Ulice Vladimir Vidrića).

Četiri generacije pekara

Autor knjiga ‘Kruh naš svagdašnji’ dolazi iz poznate bjelovarske pekarske obitelji Puljko. Čak četiri generacije pekara dala je ova obitelj. Otac Josip bio je prva generacija pekara u obitelji. Iako odlično situiran u Novom Sadu, gdje se našao poslije Drugog svjetskog rata i gdje je radio kao pekar, odlučio se sa suprugom i djetetom vratiti u rodni kraj, u Bjelovar gdje je i izučio zanat 1939. kod Mije Klarića, čija se pekara nalazila preko puta današnjeg Glamoura (u Gajevoj ulici). Sin Ivan nastavio je očevim stopama i za pekara je izučio u Zagrebu, gdje je 1986. završio i peti stupanj pekarstva, za pekara specijalistu. Ivanov sin Tomislav također je izučio za pekara i danas radi u Poreču. No, ono što posebice veseli autora knjige Ivana Puljka jest da mu je unuk Marko u lipnju u Koprivnici također završio za pekara kao četvrta generacija u obitelji Puljko, koja je neprekidno u pekarstvu već punih 81 godinu.

Način na koji se kruh u Bjelovaru razvozio sredinom 20. stoljeća

Ivan Puljko je svoj cijeli radni vijek, 43 godine, proveo u gradskoj pekari. To iskustvo, svoja sjećanja na bjelovarske pekare i pekarstvo, kao i više od godinu i pol dana rada, kopanja po muzejima, arhivima, starim novinama, obilazeći još živuće stare pekare, utkao je u ovu knjigu, u kojoj osim povijesnog prikaza pekarstva, prikaza bjelovarskih pekara i pekarske i konditorske industrije u gradu, donosi i niz detalja o razvoju proizvodnje kruha i drugih pekarskih proizvoda, završavajući knjigu s tridesetak svojih recepata za pečenje kruha i kolača.

-Uvijek mi je bila preokupacija raditi nešto novo. Nešto što će ljudima biti prepoznatljivo, nešto u čemu će uživati, jer kruh je namirnica koja je nezamjenjiva. Bez kruha se ne može i dok je svijeta i vijeka, vjerujem, bit će i kruha. Zato u knjizi obrađujem pekarstvo od prapovijesti, ali s naglaskom na Grad Bjelovar i gradske pekare i pekarstvo Bjelovara. Obrađujem pekarstvo od kako je grad osnovan. Puno mi je u radu na knjizi pomogao Gradski muzej, a pogotovo mladi Mario Jalšovec, te Tomislav Matić. Jalšovec mi je puno pomogao što se tiče dokumenata, fotografija, datuma, utkao je puno ljubavi i truda da se sve obradi za ovu knjigu, kaže Ivan Puljko.

Na pisanje knjige se odlučio kako bi svom gradu i porodici poklonio nešto za povijest, jer knjiga će biti, kako kaže, zauvijek – do pamtivijeka, za razliku od interneta gdje se svi podaci izgube.

-Treba to negdje zapisati ,da sve ne padne u zaborav, ti divni ljudi koji su generacijama hranili svoje sugrađane. Jer bez svega se može, ali kruh je nešto posebno, bez njega se ne bi moglo, ni jučer, ni danas, ni sutra, kaže Puljko.

Nema „bjelovarskog“ varaždinca

Promociju knjige planira, dozvoli li epidemiološka situacija, ovaj mjesec i to u Gradskom muzeju ili Srednjoškolskom centru, s obzirom da je ona posvećena povijesti kruha i počecima pekarstva, te 50 godišnjici Ugostiteljsko prehrambene škole u Bjelovaru, u kojoj je Puljko, iako već skoro deset godina u mirovini, još uvijek mentor brojnim generacijama učenika u praktičnom dijelu.

-Želim da to bude svečano, na jedan ‘pekarski’ način, uz ispečene specijalne vrste peciva, pa da se ljudi uz promociju knjige počaste s proizvodima koje sam ja cijeli život radio. Ja sam uvijek volio i ljubio kruh i pecivo, kaže Ivan Puljko.

U zanimljivoj priči o povijesti pekarstva u gradu, kojeg su obilježili brojni pekari, posebno mjesto ima pecivo ‘varaždinac’.

-Na žalost, više ga ne rade. To je bilo pecivo kojeg je gradska pekara nekada imala u svom programu. Sada rade klipiće, ali to nije to. Varaždinac je masno pecivo čiju je osnovu činila svinjska mast. Eh, kad si ga zagrizao ono je puckalo u ustima od masti i usput se ‘topilo’. Toga Bjelovar više nema, a nudili su ga po bjelovarskim gostionicama, onako na šanku, uz pivo, bilo da ga je gostioničar davao besplatno ili ga se moralo platiti. U tom varaždincu nema aditiva, samo sol, šećer, mast i kvasac, a trebalo ga je u hladnijoj vodi malo čvršće zamijesiti, kaže Puljko.

Ni u jednom poslu, čujemo, nema ništa bez ljubavi, pa tako ni u pekarstvu.

-Ljubit treba ‘koricu kruha’. S ljubavlju i strpljenjem se dolazi do uspjeha. Kruh, tj. tijesto je živa materija, ako ga se ne ljubi, ako ga ne miluješ, naravno uz poštivanje recepture – nema uspjeha, kaže Puljko. (Siniša Slavinić)