Pedesetu godišnjicu braka nedavno su u prostorijama Češke obeci obilježili Miluška i Franjo Jura. Okruženi kćerkama, zetovima, unucima, članovima rodbine i prijateljima prisjetiti su se vremena kada se drugačije živjelo. Prisjetili su se vremena kada nije bilo televizije i mobitela i kada se život nije vodio na “visokoj nozi” kao što je to danas uobičajena svakodnevica.
Prstenje iz Zagreba

– Iako je prošlo puno godina od vremena kada sam upoznao svoju suprugu i danas se rado prisjetim vremena kada sam došao iz vojske i kao mladić obilazio ondašnje zabave. Tako me na žetvenim svečanostima u Hercegovcu bratić upoznao s Miluškom – prepričava svoju životnu avanturu sa svojom suputnicom Franjo Jura. Dodaje kako je u to vrijeme bilo teško viđati se svakodnevno jer prijevoza nije bilo, autobusne i željezničke linije bile su slabe, a jedino pouzdano prijevozno sredstvo bio je bicikl. Osim toga, i Franjini i Miluškini roditelji bili su boležljivi pa su roditelji zapravo priželjkivali da se mladi par što prije vjenča kako bi u domaćinstvima bila osigurana pomoć.
– Kada smo se odlučili vjenčati, jedva sam Miluškine roditelje nagovorio da ju puste u Zagreb. Jedva smo čekali da budemo malo sami, a tamo smo kupili i prstenje. Razgledavali smo Zagreb, vozili se tramvajem i uspinjačom i zatim kod kuće obavili zaruke – ističe Franjo i rado se prisjeća svatova koji su bili u zimsko vrijeme. Kako u to vrijeme nije svatko imao svoj automobil, na vjenčanje se išlo autobusom, a svatovi su se održali u Franjinoj rodnoj kući u kojoj su se ispraznile sve sobe u kući. Svirka, ples i zabava održala se do jutarnjih sati, a gosti su se razišli tek nakon doručka.
Godine su brzo prolazile. Ja sam radio u tadašnjoj Tvornici traktora, a nakon radnog vremena išli bismo u polje i tamo radili do kasno navečer. Nije bilo lako, no Miluška je znala i sama sjesti za traktor i prekretati sijeno ili otavu i zajedno smo išli naprijed. Rodile su nam se i dvije kćeri na koje smo vrlo ponosni, a danas smo i ponosni baka i djed troje unučadi – kaže Franjo.

Dobri ljudi i lijepe želje

Napominje kako su danas taj posao u cjelokupnom domaćinstvu sveli na minimum, uživaju u mirovini i u druženjima s članovima iz Kluba umirovljenika.
– Naš smo brak održali zahvaljujući međusobnom razumijevanju i poštivanju. Naravno, kao i u svakom braku, i u našem je bilo trenutaka kada smo bili srditi jedan na drugoga. No, naš smo brak sačuvali punih pet desetljeća i sretni smo što smo zlatni pir mogli proslaviti okruženi dobrim ljudima i lijepim željama – zaključili su svoju životnu priču Miluška i Franjo Jura.