Bjelovarčanku Anu Rihtarić i Senada Ivanovića iz Pitomače, pokraj ostvarene želje da nakon završenog školovanja dobiju posao, čvrsto spaja i život u svijetu tišine s nametnutim preprekama koje nisu nužno vezane samo uz poteškoće s glasovnom komunikacijom. Naime, njihova životna iskustva ispričana za Bjelovarac samo potvrđuju staru istinu kako Hrvatska u pravilu ima dobro napisane zakone, ali i problem s njihovom primjenom.
Potraga za poslom
Ana i Senad, koje smo zatekli u novim prostorima županijske Udruge gluhih i nagluhih osoba, najbolji su primjer potonje tvrdnje, ali i stidljivih pomaka u ostvarivanju, mahom deklarativno zajamčenih, prava na rad. Senad je primjerice, na ovu šansu čekao punih 14 godina.
-Nakon završene škole za automehaničara, nastavio sam živjeti s bakom u Pitomači. Uporno sam tražio posao u struci, no osim povremenih fizičkih poslova kod mještana ili sezonskih poljoprivrednih radova, nisam se uspio zaposliti. Dodatni je problem što u mome mjestu nema udruge koja bi okupljala i pomagala ljudima poput mene. Tek dolaskom u Bjelovar i uključivanjem u ovu udrugu te dobivanjem posla preko javnih radova, dobio sam svoju prvu životnu priliku – ispričao nam je 33-godišnji Senad uz pomoć Daniele Abramović, tumača prevoditelja znakovnoga jezika u bjelovarskoj udruzi.
Ana je pak nakon završenog smjera kuharstva u bjelovarskoj Ugostiteljsko-turističkoj i prehrambenoj školi, u pronalaženju posla imala više sreće. Nekoliko je mjeseci već radila u kuhinji Bjelovarsko-bilogorske županije gdje su je, kaže, svi iznimno lijepo primili. Kako ima ugrađenu umjetnu pužnicu, daleko lakše komunicira s drugima.
-Premda sam na natječaju za stručno osposobljavanje preko Zavoda za zapošljavanje dobila i ponudu iz bjelovarskog Komunalca, prihvatila sam ovu iz moje udruge. Jako sam zadovoljna poslom koji nije težak. Radim na svim poslovima, od pomaganja starijim članovima, do pranja suđa ili čišćenja. Baš kao i Senad, ovdje se osjećam kao u obitelji i ne sramim se nikakva posla. No, nakon odrađenoga staža, „bacit“ ću se u potragu za poslom u svojoj struci – kaže 20-godišnja Ana.
Znakovni jezik
Inače, Udruga gluhih i nagluhih BBŽ okuplja 85 članova među kojima je 30 posto umirovljenika, ali i sve veći broj djece stasale za školovanje. Barijere pri zapošljavanju, zakonske nedorečenosti u primjeni socijalnih i zdravstvenih prava, educiranje tumača na znakovnom jeziku i asistenata za gluhu i nagluhu djecu uključenu u redovni školski sustav, okosnica su njihova sadržaja rada.
-Gluhoća je specifična vrsta invaliditeta, naoko neprimjetna, no već pri banalnom dolasku pred šalter neke banke ili pošte, javlja se problem dvosmjernog nerazumijevanja u komunikaciji. Pretprošle je godine napokon usvojen Zakon o hrvatskom znakovnom jeziku, čija je provedba u praksi krupni zalogaj jer se sada valja izboriti za što veći broj educiranih tumača i stručnih pomoćnika u nastavi. Time bi se podigla razina prava na obrazovanje gluhih i nagluhih osoba, ali i njihove integracije u tržište rada, što bi u konačnici smanjilo broj neprihvatljivih primjera s burze rada, poput onoga jedna naše članice koja je čekala na posao 20-ak godina – kaže Marina Balenović, tajnica i tumač-prevoditelj Udruge.
Uključivanje u zajednicu
Brojnim radionicama uoči blagdana te dugim aktivnostima, Udruga nastoji uključiti što veći broj članova u zajednicu, napominje Marina Balenović. Ove su godine krajem kolovoza u bjelovarskom hostelu u Novom Vinodolskom organizirali desetodnevnu Ljetnu školu znakovnog jezika na kojoj je sudjelovalo 46 članova, a čak 30 njih boravilo je ondje sa svojim obiteljima. Za članove pak koji nisu u tomu sudjelovali, organiziran je jednodnevni izlet. Kako bi se u obje aktivnosti mogle uključiti i obitelji slabijeg imovinskog stanja, udruzi su pomogli gradovi Bjelovar i Garešnica, Bjelovarsko-bilogorska županija, općine Hercegovac i Virje te bjelovarski Crveni križ.
