Jedna Zagrepčanka je 7. travnja 1914. položila vozački ispit i postala prva hrvatska automobilistica, o čemu je opširno izvjestio i Hrvatski automobilni list u čijem se tekstu uz ostalo navodi:

“Gđa. Alma pl. Balley, položila je pred zemaljskim strukovnim povjerenstvom za izpitivanje upravljača motornih vozila izpit u upravljanju automobila. Gđa. Alma Balley, tako se oduševila za automobilizam otkako je njen suprug, kraljevski kotarski inženjer g. Vladimir Balley, nabavio automobil, da je udobno mjesto suputnika zamijenila mjestom za upravljačem i ne žacajući se fizičkog napora sjela k vollantu, da sama upravlja liepim svojim autom.” A

utor teksta napominje kako je gđa. Balley 285. “upravljač” ili vozač, ujedno i prva hrvatska automobilistica, te ju srdačno pozdravlja želeći da se i ostale vlasnice automobila u nju ugledaju. Naime, do pred Prvi svjetski rat gotovo nitko nije ni pomišljao da bi žene sjele za volan koji je u to vrijeme bio „rezerviran“ isključivo za muškarce, kao što je to u nekih ranijih vremena primjerice bila vožnja biciklom.

Novo vrijeme

Kako su godine odmicale, i taj dio društvenog odnosa prema ženama postupno se mijenjao, iako su i danas ostali mnogi stereotipi prema vozačicama koji ponekad sežu do tipično muškog šovinizma s gornjom granicom ekskluzivnog prava na upravljač. A da tome nije tako potvrđuju i novinski članci s početka 70-ih godina u kojima se naširoko piše o osnivanju klubova žena vozačica među kojima je jedan od njih i bjelovarski, koji je sredinom 70-ih godina utemeljen pri tadašnjem Auto moto društvu „Đuro Šegović“. Bila je to poprilična senzacija za bjelovarsko društveno podneblje, ali i jedan od iskoraka u emancipaciji žena kojim je napuštena njihova već znana uokvirenost u politički nadziranom djelovanju AFŽ-a ili antifašističke fronte žena. Jedan od sudionika osnivanja bjelovarskog Kluba žena vozačica bio je i tadašnji tajnik AMD-a Antun Kucan koji je u ovom društvu proveo punih 30 godina, i pamti ishodište nastajanja ove „tipično ženske“ organizacije.

Zagrebački model

Klub je u stvari nastao po uzoru na već postojeći u Zagrebu kojeg je vodila Radojka Prihić i u startu okupio oko 30-ak vozačica. Uz ispriku kako ću možda izostaviti neko ime, ili pogriješiti u funkciji, jedna od prvih predsjednica bila je Marija Krošelj, a među istaknutijim članicama bile su Zlata Mrak, Ada Gustović, tada poznata cvjećarka Izabela-Iza Jurkovič, i mnoge druge koje su zdušno prihvatile ideju zajedničkih putovanja i druženja. Za tih popularnih krstarenja bivšom državom, na pojedinim odredištima su se održavali i ispiti spretnosti što je davalo dio natjecateljskog duha, ali i iznjedrilo nekoliko vozačica koje su se na tom „terenu“ mogle gotovo ravnopravno nositi s muškarcima. Jedna od posebnosti djelovanja kluba bila je i ta da sve članice nisu imale vlastite automobile, ali su zato sudjelovale u putovanjima kao suvozačice ili brinule o logistici. Koliko se sjećam, odlazilo se na druženja u Istru, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Slavoniju, no i izvan granica, jer je u to vrijeme bilo sve više drugih klubova koji su se željeli uključiti u neko od zajedničkih okupljanja. Nažalost, već sredinom 80-ih godina klub se ponajviše zbog obiteljskih razloga njenih članica počeo osipati i netragom nestao što je mnogima žao i teško je očekivati kako će se uskoro pojaviti nakana njegova ponovnog oživljavanja- kaže Kucan.

Ponekad su muškarci ipak morali pomoći

Nezaboravna Iza

Iz tog vremena mnogi će se prisjetiti i naše Ize Jurkovič koja je u doba osnivanja kluba bila na pragu 60-ih godina, ali je entuzijazmom i samostalnim odlascima na rally vožnje diljem tadašnje države bila svojevrsnim automobilističkim fenomenom. Kako kažu neke od članica kluba, nije štedjela ni u potporama za pojedina putovanja, a bila je poznata i po nesvakidašnjoj maniri kojom je neposredno željela (po)kazati kako je cesta stvorena za one koji se voze, ali i one bi to željeli. Naime, Iza je redovito u svoje automobile, među kojima mnogi pamte „volkswagen bubu“ sa tada unikatnih četvero vrata, ali i mnoge druge modele, primala autostopere koji su se upisivali u njezinu bilježnicu. Premda nema točnih podataka o njihovu broju, za pretpostaviti je kako ih je bilo na stotine, zbog čega je Iza u internim vozačkim krugovima uživala veliku popularnost.
Među vozačicama koje su sudjelovale na gotovo svim druženjima bila je i Verica Slavinić koja se još i danas prisjeća mnogobrojnih dogodovština s putovanja na koja je odlazila u svom „fići“, a kasnije „renaultu 4“. Spomenut će i kako se tadašnja automobilska „ergela“ uglavnom sastojala od „domaćih“ automobila, uz poneki inozemni dodatak, ali za vozačice nije bilo toliko važno tko vozi kakav automobil, već radost zajedničkog okupljanja.

Ostale samo uspomene

Sjećam se vožnje na Podgariću gdje je moj „fićo“ zakazao na jednoj uzbrdici, ali uz pomoć Vlade Jaseka koji ga je doslovce vukao, ipak prešao ciljnu liniju i tako sam za klub uspjela osvojiti poneki bod. Na pojedinim rally vožnjama suvozač mi je bio tadašnji fotoreporter „Bjelovarskog lista“ Đuro Đeri, koji je uvijek znao pronaći prečace ili na sebi svojstven način od organizatora dobiti neki korisni podatak koji bi nam olakšao vožnju. Naša karavana je barem jednom mjesečno odlazila na putovanja za kojih smo stjecale nova prijateljstva, ali i učvršćivale međusobnu povezanost, koja je često bila „začinjena“ plesom i pjesmom, a svaki povratak planovima za novi sastanak. Vjerojatno nisam jedina koja i danas žali za klubom koji je u svojim najboljim danima brojao i preko stotinu članica, i na drugačijoj razini okupljao žene, ali su mi zato ostale lijepe uspomene na to vrijem, sjetno će Verica.

Vjerojatno nije i jedina od nekadašnjih članica, koje se i danas ako ništa drugo, u nekim slučajnim susretima prisjećaju „tura“ na Sutjesku ili mađarski Kaposvar. No, i automobili koje su vozile, danas su unikati na gradskim ulicama ili eksponati na izložbama „oldtimera“, a nekada su bili čvrstom sponom ne samo generacijskog okupljanja, već i dijelom nekog drugačijeg vremena. (čr)