O sudjelovanju žena u Domovinskom ratu postoje različiti podaci od kojih jedni točnom drže brojku 14.433, dok ih je prema drugim izvorima bilo više od 20 tisuća. Bez obzira na njihovu nepodudarnost, neprijeporna je činjenica kako su se žene, bez obzira nalazile se na prvim crtama bojišnica ili na neki drugi način sudjelovale u obrani Hrvatske, neporecivi dio tog dijela naše povijesti. Jedna od njih je i Bjelovarčanka Zlata Vuković, koja se 1991. uključila u sastav 105. brigade u kojoj je ostala do njena rasformiranja u studenom 1992., i potom nastavila sudjelovanje u ratu u oklopno-mehaniziranoj bojni 5. gardijske brigade, gdje je kao satnijski dočasnik obnašala dužnost referenta općih poslova.

 Zrela odluka

-Odluku o odlasku u rat sam donijela kao zrela obiteljska osoba s 31 godinom jer sam osjećala kako je to moja dužnost, kao i mnogih drugih koji su smatrali da mogu doprinijeti obrani zemlje. S bjelovarskom brigadom sam prošla ratišta u zapadnoj i stočnoj Slavoniji, a kasnije Južno bojište gdje je zaista bilo teško. Oni koji su bili u ratu znaju što je bio moj posao. Trebalo je voditi brigu da svi branitelji imaju dovoljno naoružanja, odjeće, obuće i druge logistike, a u to vrijeme mnogo je toga nedostajalo. Bila su to teška vremena, ali istodobno i lijepa, jer smo svi bili jedinstveni, što se ne bi moglo kazati za današnjicu. Ipak, od svih potresnih trenutaka, u sjećanja su najdublje urezani oni kada je trebalo otići roditeljima ili suprugama i kazati im kako su ostali bez sina, brata, supruga…- zastajkuje Zlata.

Tijekom četiri godine provedene na ratištu na raznim je bojišnicama susretala mnoge žene koje su zajedno s braniteljima odlijevale neprijateljskim napadima, ili pak, što posebno ističe, brojne medicinske sestre koje su s puškom na ramenu i pod žestokom vatrom izvlačile ranjene.

-Bile su to izuzetno hrabre žene, poput onih koje su radile s poznatim dr. Miroslavom Kinčlom-Iglom na području zapadne Slavonije, ili jedne od pripadnica naše gardijske brigade koja je za jednog od okršaja ranjena. Vjerojatno ni one, kao ni ja, nisu razmišljale kako bi u nekoj od borbi mogle poginuti jer su to trenuci u kojima nema vremena za „crne misli“. Tek kad nastupi zatišje, postajete svjesni što se sve moglo dogoditi, ali taj osjećaj prestaje s novim odlaskom na teren. Nisam osjećala paniku, već svojevrsnu sigurnost u okruženju suboraca i oklopa, ali tada još nisam ni pomišljala o onome što će uslijediti kasnije – kaže.

Naime, nakon demobilizacije 1994., Zlatin se život gotovo stubokom počinje mijenjati, premda će sama kazati kako nije prepoznavala prve naznake bolesti koja će postati dio njena života.

Naznake bolesti

-Slušajući kako je netko od branitelja obolio od PTSP-a, mislila sam da je ta bolest daleko od mene. No, smetali su mi tipično „ženski“ razgovori o zavjesama, cvijeću i ostalim svakodnevnim stvarima. Počela sam primjećivati kako mi se tresu ruke, pojavile su se govorne smetnje koje sam zanemarivala sve dok 1999. nisam srela jednog suborca koji me iznenađen mojim izgledom upitao:“Zlata, što je tebi?“ A ja sam te godine, i ne primjećujući, smršavjela 16 kilograma – priča.

Na njegov nagovor je potražila pomoć u zagrebačkoj klinici za psihološku medicinu, gdje je odmah nakon što je potvrdno odgovorila o sudjelovanju u ratu i ostala na liječenju pod paskom dr. Gregureka.

-Od tada živim na lijekovima i toga se ne sramim, ali ne shvaćam one koji o oboljelima od PTSP-a govore kao ljudima drugog reda. Svatko od nas se nosi s tom bolešću onako kako najbolje zna, što nije nimalo lako, ali vidimo što se oko nas događa. I mi čujemo priče samozvanih branitelja, dok oni koji su godinama bili na prvim crtama ni do danas nisu ostvarili minimum svojih prava i žive u najvećoj bijedi. Mirovinu, koja je manja od 5 tisuća kuna, sam nakon kucanja na mnoga vrata dobila 2011., i imam stan u otkupu, premda mnogi govore kako smo mi branitelji povlašteni. A nismo. Samo, zaboravljaju kako nema te mirovine koja će, ne samo meni, nego i još mnogima vratiti zdravlje – dodaje.

I danas kontaktira sa Lidijom Gašparović i Dijanom Bertić s kojima je gotovo u isto vrijeme obukla uniformu i ne zaboravlja kako će Dijana kao zaposlenica Caritasa uvijek priskočiti u pomoć nekom od branitelja. Ipak, nakon svih ovih godina osjećaji koje nosi u sebi poprilično su suprotni, ali i s porukom koja je jača od svega.