I dok većina Hrvatske posljednjih tjedana živi pomalo usporenim tempom, oni radi punom parom kako bi naši životi, koliko je to u ovom periodu moguće, bili normalni. Oni su vozači kamiona i svakoga dana riskiraju svoje zdravlje kako bi u Hrvatsku dopremili sve ono što je potrebno, ali i kako bi izvezi robu ne bi li naše gospodarstvo barem malo uspjelo disati.

S druge strane, dobar dio stanovnika na njih gleda kao na kliconoše koje ne želi u svom susjedstvu. Darko je jedan od njih. Kamion vozi već dulje vrijeme, no posljednjih tjedana njegov se posao promijenio iz temelja. Kako kaže, njegov je posao organiziran na način da vozi od ponedjeljka do petka, dok je vikendima slobodan. Vozi za jednu domaću prijevozničku firmu, a najčešće relaciju su mu unutar Hrvatske te po Mađarskoj i Sloveniji, kao i, u posljednje vrijeme, zlokobnoj Italiji. U njegovom se kamionu najčešće nalazi građevinski materijal, ali i recimo, hrana za pse. Dakle, sve ono što nam je zaista i potrebno.

Svemirci na granici

-Moj posao posljednjih je tjedana zaista stresan i naporan. I to, naravno, ne zbog samog posla, već zbog “popratnog sadržaja”. Najveći problem su državne granice jer vi nikada ne možete znati što možete očekivati na sljedećem prelasku. Imam osjećaj da se sve mijenja iz dana u dan, iz sata u sat, a koliko čujem od kolega, razlika ima i od prijelaza do prijelaza – priča nam Darko osvrćući se na same detalje prelaska granica.

-Prije nekoliko dana sam bio u Italiji i nisam imao nikakvih problema na ulasku i državu, no zato je vratiti se iz Italiji priličan problem. Svi stoje u jednom redu, a na granici, uz policiju, stoje dva svemirca u svojim opravama, kako od milja zovem epidemiologe, koji mjere temperaturu. Na izlasku iz Slovenije policiji baš i nisi zanimljiv, no kad dođeš na hrvatsku granicu priča je posve drugačija. Čekanje je neizbježno, a koliko će trajati, nikada ne možemo ni pretpostaviti. Bio sam u situacijama kada sam čekao pola sata, a bilo je i čekanja od četiri sata. Poseban red imaju kamioni iz nečlanica EU koji samo prolaze kroz Hrvatsku. Oni od ulaska u zemlju pa do izlaska voze u konvojima od po 40-ak kamiona koji prati policija. Što se tiče nas domaćih, priča je drugačija. Mi, naravno, ne vozimo u konvoju, ali policija uzima podatke kao što su adresa stanovanja, adresa istovara, broj telefona kako bi nas u svakom trenutku mogla provjeriti, a kao mjeru nam propišu samoizolaciju kod kuće ako imamo uvjete ili na predviđenom mjesto ako kod kuće nemamo vlastitu sobu – prepričava nam naš sugovornik dodajući kako je to dio posla koji mu je i najmrskiji. Pojašnjava, naime, kako se u svakom trenutku prema tahografu i papirima može provjeriti njegovo kretanja, policija uvijek može nazvati, no nekako je ispalo da je policija došla provjeriti pridržava li se propisanih mjera baš kada je on bio na poslu.

-Meni je to vrlo neugodno jer policija dolazi svako malo, a susjedi samo proviruju. Shvaćam da oni rade svoj posao, ali nije vam ugodno kad malo-malo kucaju na vrata pa po susjedstvu kreću priče – negoduje naš sugovornik napominje kako su upravo kamiondžije u ovoj situaciji izuzetno zaštićeni iako mnogi na njih gledaju kao potencijalni izvor zaraze.

Posao bez kontakata

-Naš posao sada se iz temelja promijenio. Na utovaru i istovaru nemamo nikakvih kontakata. Recimo, kada dođemo na istovar, djelatnici su zatvoreni u svojim kabinama, predaš im papire i ideš na mjesto istovara. Ondje otvoriš ceradu i vraćaš se u kabinu, zaposlenici preuzmu robu i odlaze. Ja zatvorim ceradu i to je to. Nema nikakvih kontakata. Svi imaju maske, rukavice, a dezinfekcijska sredstva su nam svakom koraku. Jedina je mana što čitav postupak traje triput dulje nego u normalnim situacijama. I upravo mi zato smeta što se na nas gleda kao na kliconoše, a ja ne znam da je sada ikoji vozač zaražen. Prije svih tih mjera, vjerojatno ih je bilo, ali sada sumnjam – ističe Darko opisujući i svakodnevicu u kamionu.

-Ceste su puste. U Italiji nema žive duše što je potpuna suprotnost uobičajenim gužvama na sjevernom industrijskom dijelu zemlje. Nema osobnih automobila, samo kamioni. U jednu ruku, milina je voziti. No zato je dobar dio WC-a zatvoren pa se snalazimo kako znamo i umijemo. Više se ne možeš istuširati na nekom odmorištu ili u sklopu skladišta pa sada sa sobom nosim kanister s vodom. No sve i da se možeš istuširati, ne znam tko bi koristio tu opciju. Ono što možeš je natočiti gorivo i to je u principu to. Ja sve što mi je potrebno nosim sa sobom. Imam mali rešo i tako kuham. Trenutke čekanja kratim na internetu gdje istražujem što god da mi padne na pamet. Imam i tablet na kojem gledam serije, a čak sam počeo online učiti talijanski i engleski. Eto, svako zlo za neko dobro – otkriva naš sugovornik napominjući kako se nada da će što prije čitava ova priča biti iza svih nas.

-Nadam se da će sve ovo kroz neko vrijeme biti prošlost. Raditi se mora, no nije nam lako. Ako sve ovo potraje, poludjet ćemo. Ja ne smijem ni psa prošetati na livadi gdje nema nigdje nikoga, vozači koji se bave poljoprivredom ne smiju na svoja polja, mnogi od nas djecu i ženu nisu vidjeli danima. Sve to nije normalno i postaje zaista teško. Uz to, iako se naoko čini da je sve sređeno, praksa nam pokazuje da nikada ne znamo što možemo očekivati na prijelazima koji su nam svima noćna mora. Policija nam je vratima svaki drugi dan. Susjedi gledaju. Mi zatvoreni. Kako vrijeme prolazi, sve teže mi je sve to izdržati i zato se nadam da će uskoro i ova pandemija biti iza nas – zaključuje naš sugovornik.