Piše: Siniša Slavinić
BJELOVAR – Lenjinova 54! To je bilo, između ostalog, prvo što su me roditelji naučili da znam reći, kao petogodišnjak, ako se ne daj Bože izgubim u Bjelovaru. Tada gradu od nekih petnaestak tisuća stanovnika. To je bila adresa kuće u kojoj smo stanovali. A stanovali smo u „vili“, „zgradi ciglane“ na izlazu iz grada.
Riječ je o prelijepoj secesijskoj zgradi, izgrađenoj 1907., koja danas, na žalost, propada, pusta i prazna, prepuštena sebi i (ne)vremenu, sada u Frankopanskoj ulici. Ne znam točno tko je sve zaslužan za gradnju ove lijepe zgrade, koja je kroz povijest bila u privatnom, pa u državnom i društvenom, pa opet u privatnom vlasništvu.
Uglavnom, u njoj sam proveo i proživio svoje djetinjstvo, prve godine života, sve do polaska u osnovnu školu. Iz bjelovarskog rodilišta odnijeli su me ravno, baš u ovu zgradu. Naime, tata je bio šef računovodstva u ovdašnjoj ciglani i dobio je u lijevom krilu vile, na korištenje i stanovanje, dvije prostorije. Veća je bila pregrađena ormarima i tu su bile spavaće sobe mame i tate i moj krevetić, a u drugom dijelu bila je soba babe Jele, tatine mame. Manja prostorijica bila je kuhinja, a toalet je bio u drugom dijelu zgrade i do njega se dolazilo kroz hodnik. U ostalom dijelu zgrade, krajem tih pedesetih godina prošlog stoljeća, bile su kancelarije bjelovarske ciglane u kojima je uredovao direktor, službenici – knjigovođe i moj tata.
Kada sam prohodao pa sve do polaska u osnovnu školu tu sam često navraćao. Izbjegavao sam tek veliki tavan, koji se proteže iznad cijele zgrade, koji je uvijek bio taman sa „čudnim“ hrpama dokumenata, papira i raznih predmeta ranijih stanara. U prizemlju, bolje reći podrumu, ispod zgrade bila je radnička menza. Tu sam često s radnicima jeo grah i kobasice koji su bili najčešće na meniju. To su bile i„društvene“ prostorije u koje je, mislim 1964. ili 1965. stigao i prvi televizor (crno-bijeli, dakako), jedan od rijetkih u gradu.
Slike iz tog doba djetinjstva ostale su trajno, sve do danas dobro sačuvane negdje u sobicama mojih malih sivih moždanih stanica. Pogotovo iz doba kada sam kao petogodišnjak ili šestogodišnjak počeo otkrivati svijet van vile.
Vožnja do ciglane
Tadašnja Lenjinova ulica još nije bila asfaltirana. Iz Čazme prema Bjelovaru, i obrnuto, dnevno je znao proći tek poneki jutarnji i večernji autobus, nekoliko kamiona i, ako je bio sajmeni dan, na desetke kola s konjskom ili kravljom zapregom. Kada je padala kiša, ulica se ispunila lokvama. Nerijetko smo se igrali upravo posred te ceste. Moji najbolji prijatelji iz tog doba djetinjstva bila su ciglarska djeca, Branko, Vlatko, Ivica, susjedi braća Rudelić i Čenan.
Kamioni su iz Lenjinove ulazili na glavni ulaz i uz vilu odlazili prema ciglani ili pilani. Velika sreća za nas djecu bila je kada bi nas neki vozač na ulazu stavio do sebe u kamionu i prevezao tih stotinjak metara do ciglane. Odmah preko puta ciglane nalazila se duga, niska zgrada, poput vagona (još je dijelom i danas tamo) u kojoj su stanovali radnici, ciglari, sa svojim obiteljima. Lijevo od ciglane s visokim dimnjakom, pećima za pečenje cigle, do kojih su vodili mračni hodnici, u kojima smo se često igrali, nalazila se velika pilana. Ispred pilane bile su tračnice s malenim vagonetom, na koji su se tovarili balvani i gurali do pile u pilani. Hrpe balvana, poredanih jedni na druge nalazile su se s obje strane tih tračnica. Nedjeljom i u kasno poslije podne, kada se nije radilo često smo se vozili na tom „vagonetu“, gore – dolje. Odatle je izgleda moja kasnija ljubav prema željeznici i vlakovima, koji su se tada još mogli vidjeti s balkona vile kako prolaze iz Bjelovara prema Križevcima, jer su između vile i pruge bila samo livade i polja.
Kauboji i indijanci
Pilana je također odigrala značajnu ulogu u mom djetinjstvu. Radnici su nam znali izrezati od ostataka dasaka, pušku ili „šmajser“, za naše beskonačne igre „partizana i nijemaca“ ili „kauboja i indijanaca“. Uvijek je bilo teško pronaći u mnoštvu djece onu koji će biti „nijemci“ ili „indijanci“, pa je ta uloga prisilno uvijek dopala one najmlađe, pa tako i mene, kao petogodišnjaka, s obzirom da su veći dječaci krojili „pravila igre“.
Mama bi ujutro namazala šnitu kruha s mašću, malo posolila i ljetni bi dan počinjao, a završavao tek navečer, kada bi se pojavio kod kuće, na večeri. Cijeli dani proticali bi u igri, oko pilane, ciglane, na bajerima. Tamo gdje se nalazi vatrogasni centar, tada su bili kokošinjci i svinjci. U podnožju ciglane, gdje je danas gradska streljana, još se vadila zemlja, a u blizini nalazilo nekih četiri ili pet bajera, okruženih visokom i gustom trskom. Tu smo pecali ribu, naganjali žabe, kupali se, igrali i panično prepričavali priče o zmijama, velikim „kao noga“, koje su baš prošlo ljeto ugrizle tamo nekog koji je sam ušao u šumu trske.
S unutrašnje strane „vile“ nalazili su se vrtovi. Svatko je imao svoju parcelu na kojoj je sadio rajčicu, papriku, luk i sl., pa tako i moja baba. Tu su bili i svinjci. Desno od ulaza nalazio se veliki orah, a ispod njega starinski bunar, ograđen i pod krovom, s crijepom. Iz tog su bunara svi vukli vodu, velikom kantom, okrećući lijepo napravljeni željezni kotač s ručkom, za piće, pranje… Ljeti, kada bi zapeklo sunce, mama je izvlačila veliki limeni (ovalni) škaf. Napunila ga vodom i kada bi ga zagrijalo sunce, to je bio moj prvi „bazen“ u životu. Dvorište vile, ispred ciglane bilo je i poprište (toga se dobro sjećam) raznih susreta radnika (pogotovo za Prvi maj), pa tako i prvenstava u šahu na otvorenom. Stolovi su bili postavljeni u nizu jedan do drugoga, a s obje strane su sjedili su ozbiljni muževi i razmišljali o svom sljedećem potezu. Uz šahovske table nalazile su se litrene staklenke s vinom, boce „pod pritiskom“ i čaše ispunjene špricerima.
