Željko Smešnjak, umirovljeni narednik vojne policije iz Velikog Trojstva, iskusio je dvije različite strane rata. Prvu, kao dragovoljac 1991. i pripadnik bjelovarskog 55. Samostalnog bataljuna, a kasnije i 69. bojne vojne policije u vrijeme kada je trebalo braniti Hrvatsku. A drugu, kao sudionik dvije misije naših vojnih policajaca u Afganistanu službenog naziva „Snage međunarodne sigurnosne podrške“, tijekom kojih je trebalo raditi strogo utvrđeni policijski posao u višemilijunskom glavnom gradu te zemlje, Kabulu. Kao pripadnik šestog kontingenta zajedno s još 40 hrvatskih vojnih policajaca po prvi puta je krenuo u ovu nemirnu zemlju krajem veljače 2006.
Posebne pripreme
-Pripreme za odlazak trajale su šest mjeseci, a pored stjecanja fizičke kondicije uključivale su i taktiku postupanja. To znači kako je gotovo svaki korak u Kabulu unaprijed bio propisan, poput primjerice izlaska iz automobila, i niza drugih situacija kako bismo što sigurnije obavljali mnoštvo predviđenih zadaća. To smo uvježbali gotovo do savršenstva, ili točnije automatizma i tek nakon dolaska smo shvatili zbog čega su bile potrebne i ovakve vježbe. Kako bismo što bolje upoznali kulturološke razlike, u pripreme su bili uvršteni i posjeti islamskoj zajednici gdje smo doznali više pojedinosti o običajima i ponašanju tamošnjih žitelja, kako bi se zbog niza posebnosti izbjegli mogući neželjeni nesporazumi – kaže Željko.
Prvi dojam nakon slijetanja u višemilijunski Kabul nije bio posebno upečatljiv. A kako bi i mogao izgledati glavni grad jedne zemlje nakon 24 godine, prvo građanskog rata, okupacije Rusa i mudžahedina, a potom i talibana. Na putu prema kampu gdje su bile smještene multinacionalne snage mogao se vidjeti poprilično razoren grad koji je godinama bio pod terorom talibana, ali i svojevrsna živost na ulicama, što je bio siguran znak kako je dio nekadašnjeg gradskog duha možda djelomično amputiran, ali dobrim dijelom ostao netaknut.
Ophodnje „vrućim“ulicama
-Naše su se zadaće svodile na ophodnje grada zajedno sa pripadnicima još nekih zemalja, a kako su u to vrijeme samoubilački napadi bili gotovo uobičajenom pojavom, osiguravali smo mjesta događaja i obavljali ostale poslove prema našim ovlastima. Po tome Kabul i dalje nije bio miran grad jer su se povremeno čule i eksplozije u njegovoj bližoj okolici kao rezultat fanatičnih pokušaja „napada“, a popriličan problem su bile i zaostale ili novopostavljene mine uz prometnice od kojih je najviše stradalo civilno stanovništvo. Tijekom ove, ali i druge misije 2010., nismo doživjeli niti jedan napad na naš konvoj, premda se sa okolnih brda sporadično pokušavala „ugroziti“ uspostava sigurnosti u gradu – nastavlja.
Kabulska svakodnevica
Premda se Kabul nalazi na 1700 metara nadmorske visine, smješten je u kotlini, što podrazumijeva i velike temperaturne razlike. Tako se tijekom ljeta temperatura podiže do gotovo 50, zimi spušta na -30 stupnjeva Celzija, a dnevne promjene tamošnji žitelji doživljavaju s primjetnom dozom navike koja se pretvara u ravnodušnost. Ali, i u tom atmosferskom neskladu, koji na neki način simbolizira i sve političke promjene, ratove i razaranje kroz koje je prošla ova zemlja, vjerojatno valja tražiti i odgovor na pitanje od čega žitelji Kabula, u kojem nema kanalizacije, dobrim dijelom pitke vode, a žarulje svijetle samo u dijelu gradskog središta preživljavaju.
Tradicija trgovine
-Na gradskim ulicama „cvate“ trgovina i sve je na prodaju. Upravo zbog temperaturnih razlika, drva se prodaju na kilogram, uključujući i sve ono čega za neke žitelja u Kabulu nema ili je teško dostupno. Za ophodnji svakodnevno smo gledali i naličje ovoga grada čijim ulicama u potrazi za preživljavanjem susrećete invalidnu djecu čije su ruke i noge ostale u nekim ruševinama nakon bombardiranja, mlade ljude izboranih lica koji su izgubili dom, nekog bližnjeg… To su prizori pred kojima je teško „zažmiriti“, a kamoli ih zaboraviti. Zato smo za redovnih ophodnji gradom djeci poklanjali čokolade i kekse koje smo dobivali i barem ih nakratko razveselili. Darivali smo im i boce s vodom koja je bila itekako tražena, a na žalost ti dječarci je nisu pili, već prodavali kako bi mogli kupiti ono čega su željni – priča Željko. Posebno su potresne priče žitelja glavnog grada za vrijeme kada su u njemu vladali talibani, čija je primjena šerijatskih zakona za mnoge značila kažnjavanje batinjanjem, zatvorom i smrću.
Talibanski teror
-Mnogi su nam pričali o višegodišnjem teroru koji je trebalo preživjeti skrivajući osobne, ali i ignorirajući nove regule. Tako ženska djeca nisu smjela ići u školu, muškarci su morali nositi bradu i brkove, radio i televizija su bili zabranjeni, spomenici uništavani, drugim riječima pokušavali su stvoriti neki novi svijet koji je bio strogo normiran vjerskim zakonima. Zato smo, ne samo mi, nego i ostali pripadnici čuvara mira u ovoj zemlji, bili dobro došli. Ipak, bez imalo pretjerivanja mogu potvrditi kako su hrvatski vojni policajci u toj zemlji bili brend.
Osjetili su to i tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Ivo Josipović za čijih sam posjeta bio u njihovom najbližem osiguranju. Jer svi smo mi preživjeli Domovinski rat i došli sa saznanjima kako je teško živjeti u zemlji gdje se svakog trenutka gine ili ostaje bez doma. I upravo zbog našeg pristupa tim ljudima, koji je možda u nekim trenucima bio manje služben, uspostavili smo sasvim drugačiji, odnos temeljen na međusobnom razumijevanju – na kraju će Željko, dodajući kao je ponosan na svoje dvije misije, o kojima danas ne razmišlja previše u društvu svojih košnica i posvećenosti fotografiji, od kojih ga poneke tek nakratko podsjete na dane kada je odora bila njegova svakodnevica.
