Željko Smešnjak, umirovljeni narednik vojne policije iz Velikog Trojstva, iskusio je dvije različite strane rata. Prvu, kao dragovoljac 1991. i pripadnik bjelovarskog 55. Samostalnog bataljuna, a kasnije i 69. bojne vojne policije u vrijeme kada je trebalo braniti Hrvatsku. A drugu, kao sudionik dvije misije naših vojnih policajaca u Afganistanu službenog naziva „Snage međunarodne sigurnosne podrške“, tijekom kojih je trebalo raditi strogo utvrđeni policijski posao u višemilijunskom glavnom gradu te zemlje, Kabulu. Kao pripadnik šestog kontingenta zajedno s još 40 hrvatskih vojnih policajaca po prvi puta je krenuo u ovu nemirnu zemlju krajem veljače 2006.
Posebne pripreme
-Pripreme za odlazak trajale su šest mjeseci, a pored stjecanja fizičke kondicije uključivale su i taktiku postupanja. To znači kako je gotovo svaki korak u Kabulu unaprijed bio propisan, poput primjerice izlaska iz automobila, i niza drugih situacija kako bismo što sigurnije obavljali mnoštvo predviđenih zadaća. To smo uvježbali gotovo do savršenstva, ili točnije automatizma i tek nakon dolaska smo shvatili zbog čega su bile potrebne i ovakve vježbe. Kako bismo što bolje upoznali kulturološke razlike, u pripreme su bili uvršteni i posjeti islamskoj zajednici gdje smo doznali više pojedinosti o običajima i ponašanju tamošnjih žitelja, kako bi se zbog niza posebnosti izbjegli mogući neželjeni nesporazumi – kaže Željko.
Prvi dojam nakon slijetanja u višemilijunski Kabul nije bio posebno upečatljiv. A kako bi i mogao izgledati glavni grad jedne zemlje nakon 24 godine, prvo građanskog rata, okupacije Rusa i mudžahedina, a potom i talibana. Na putu prema kampu gdje su bile smještene multinacionalne snage mogao se vidjeti poprilično razoren grad koji je godinama bio pod terorom talibana, ali i svojevrsna živost na ulicama, što je bio siguran znak kako je dio nekadašnjeg gradskog duha možda djelomično amputiran, ali dobrim dijelom ostao netaknut.
Ophodnje „vrućim“ulicama
-Naše su se zadaće svodile na ophodnje grada zajedno sa pripadnicima još nekih zemalja, a kako su u to vrijeme samoubilački napadi bili gotovo uobičajenom pojavom, osiguravali smo mjesta događaja i obavljali ostale poslove prema našim ovlastima. Po tome Kabul i dalje nije bio miran grad jer su se povremeno čule i eksplozije u njegovoj bližoj okolici kao rezultat fanatičnih pokušaja „napada“, a popriličan problem su bile i zaostale ili novopostavljene mine uz prometnice od kojih je najviše stradalo civilno stanovništvo. Tijekom ove, ali i druge misije 2010., nismo doživjeli niti jedan napad na naš konvoj, premda se sa okolnih brda sporadično pokušavala „ugroziti“ uspostava sigurnosti u gradu – nastavlja.
Kabulska svakodnevica
Premda se Kabul nalazi na 1700 metara nadmorske visine, smješten je u kotlini, što podrazumijeva i velike temperaturne razlike. Tako se tijekom ljeta temperatura podiže do gotovo 50, zimi spušta na -30 stupnjeva Celzija, a dnevne promjene tamošnji žitelji doživljavaju s primjetnom dozom navike koja se pretvara u ravnodušnost. Ali, i u tom atmosferskom neskladu, koji na neki način simbolizira i sve političke promjene, ratove i razaranje kroz koje je prošla ova zemlja, vjerojatno valja tražiti i odgovor na pitanje od čega žitelji Kabula, u kojem nema kanalizacije, dobrim dijelom pitke vode, a žarulje svijetle samo u dijelu gradskog središta preživljavaju.
Tradicija trgovine
-Na gradskim ulicama „cvate“ trgovina i sve je na prodaju. Upravo zbog temperaturnih razlika, drva se prodaju na kilogram, uključujući i sve ono čega za neke žitelja u Kabulu nema ili je teško dostupno. Za ophodnji svakodnevno smo gledali i naličje ovoga grada čijim ulicama u potrazi za preživljavanjem susrećete invalidnu djecu čije su ruke i noge ostale u nekim ruševinama nakon bombardiranja, mlade ljude izboranih lica koji su izgubili dom, nekog bližnjeg… To su prizori pred kojima je teško „zažmiriti“, a kamoli ih zaboraviti. Zato smo za redovnih ophodnji gradom djeci poklanjali čokolade i kekse koje smo dobivali i barem ih nakratko razveselili. Darivali smo im i boce s vodom koja je bila itekako tražena, a na žalost ti dječarci je nisu pili, već prodavali kako bi mogli kupiti ono čega su željni – priča Željko. Posebno su potresne priče žitelja glavnog grada za vrijeme kada su u njemu vladali talibani, čija je primjena šerijatskih zakona za mnoge značila kažnjavanje batinjanjem, zatvorom i smrću.
Talibanski teror
-Mnogi su nam pričali o višegodišnjem teroru koji je trebalo preživjeti skrivajući osobne, ali i ignorirajući nove regule. Tako ženska djeca nisu smjela ići u školu, muškarci su morali nositi bradu i brkove, radio i televizija su bili zabranjeni, spomenici uništavani, drugim riječima pokušavali su stvoriti neki novi svijet koji je bio strogo normiran vjerskim zakonima. Zato smo, ne samo mi, nego i ostali pripadnici čuvara mira u ovoj zemlji, bili dobro došli. Ipak, bez imalo pretjerivanja mogu potvrditi kako su hrvatski vojni policajci u toj zemlji bili brend.
Osjetili su to i tadašnja ministrica vanjskih poslova Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik Ivo Josipović za čijih sam posjeta bio u njihovom najbližem osiguranju. Jer svi smo mi preživjeli Domovinski rat i došli sa saznanjima kako je teško živjeti u zemlji gdje se svakog trenutka gine ili ostaje bez doma. I upravo zbog našeg pristupa tim ljudima, koji je možda u nekim trenucima bio manje služben, uspostavili smo sasvim drugačiji, odnos temeljen na međusobnom razumijevanju – na kraju će Željko, dodajući kao je ponosan na svoje dvije misije, o kojima danas ne razmišlja previše u društvu svojih košnica i posvećenosti fotografiji, od kojih ga poneke tek nakratko podsjete na dane kada je odora bila njegova svakodnevica.
No comments!
There are no comments yet, but you can be first to comment this article.