Piše: Vedran Cindrić

BJELOVAR – Baviti se rodoslovljem i istraživati svoje korijene i postanak svoga prezimena iznimno je dugotrajan posao koji zahtjeva mnogo vremena, strpljenja, ali i upornosti. Upravo zbog toga većina ljudi dalje od recimo svoga pradjeda ne zna svoje obiteljsko stablo to jest iz kojih krajeva su im došli preci, da li im se mijenjalo prezime tijekom burnih stoljeća prošlosti i tko su u suštini osobe od kojih nose prezime. O tim pitanjima mnogo je razmišljao Bjelovarčanin Mato Ravenšćak (45) da bi zatim četiri godine istraživao svoje rodoslovno stablo i da bi naposljetku napisao knjigu od 250 stranica pod nazivom ‘Obitelj Ravenšćak – Ravenščak’ u kojoj je detaljno istraženo i napisano sve o prošlosti njegove obitelji i prezimena. Štoviše, Mato je naslikao rodoslovno stablo visoko dva, a široko jedan metar, a na stablu su svi njegovi preci od davne 1685. godine pa sve do danas.

-Da, stablo započinje s Nicolajom Ravinsakom iz 1685. godine. Kada sam krenuo u istraživanje materijala za knjigu o svojim precima i prezimenu nisam znao da li smo kroz povijest bili bogati ili siromašni, plemići ili kmetovi, no danas znam da moji preci nisu bili niti ‘najbolji’, a niti ‘bokci bistrički’. Mnogo materijala sam pronašao u Nacionalnoj i Sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Hrvatskom državnom arhivu, našoj gradskoj knjižnici, nadbiskupskom arhivu i naravno na internetu. Četiri godine je trajalo prikupljanje materijala i pisanje da bi na kraju knjigu izdao u 45 primjeraka koje sam podjelio svojoj rodbini – priča nam Ravenšćak. Kaže da je smisao knjige da čitatelj dobije informaciju, ali i da razmisli o uvjetima u kojim su naši preci živjeli.

Obrađeno oko 400 osoba

-Mogao bi ih čovjek osuđivati zbog ovoga ili onoga, ali nemamo pravo jer mi živimo u doba izobilja i ugodnog života, a naši preci su odrasli bez škole, pravilnog odgoja, često gladni, žedni i bosi te iscrpljeni od ratova i bolesti koje su harale.

Mato je četiri godine pripremao knjigu o svojoj obitelji

Knjigu nisam zamislio kao lagano štivo koje će čitatelj samo prelistati i sve povezati nego kao skup tekstova i dokumenata o kojima će čitatelj razmišljati dok ih čita i povezivati. Što u knjizi, što u rodoslovnom stablu obrađeno je oko 400 osoba. Naravno da to nije skup 400 ‘svetaca’, ali smisao knjige nije tražiti negativnosti nego je glavni cilj bio utvrditi naše korijene – pojašnjava Ravenšćak. Otkriva nam da je ime Mato dobio po svojem pradjedu Mati čije se prezime zapisivalo u čak osam verzija.

-Kada bi poslali iz Beča ili Pešte nekog popisivača on se nije ravnao prema gramatici Ljudevita Gaja jer je u to doba nije ni bilo. Ti ljudi su tada zapisivali prezimena prema svom iskustvu to jest prema slovima koja su poznavali, a tada nije bilo č, ć i š. Tako da recimo imamo zapisano prezime Rawenschak 1482. godine u Zagrebu pa Rowenschhak 1614. godine u Krapini, mjestu odakle i sežu najviše moji noviji korijeni. Kasnije su počeli problemi sa č i ć to jest moj pradjed se negdje vodio pod Ravenšćak, a negdje pod Ravenščak – pojašnjava nam naš sugovornik koji je to sve detaljno istražio i precizno opisao u svojoj knjizi.

-I dan danas kada dođem na neki šalter gdje se popisivač nije susreo s našim prezimenom često lomi jezik da ga izgovori. Ako je naše prezime teško danas izgovoriti i zapisati, onda nije ni čudno što se kroz povijest stvorilo toliko verzija – kaže nam Ravenšćak – koji sada radi na drugom projektu, a to je knjiga o korijenima svoje majke u koje će biti uključeno i i istraživanje DNK analizom 25 tisuća godina unazad koje je naručio u Americi

-Prema DNK analizi koja je napravljena u Texasu 2014. godine na uzorku iz naše obitelji, naši davni preci Ravenšćaki došli su iz područja Bliskog istoka na području Dinare prije 25 tisuća godina. Što se tiče nove knjige, za sada ta knjiga o korijenima majke ima 300 stranica i to je također jedan zaista veliki posao, ali mogu reći da me veseli – kaže nam Ravenšćak koji nam je otkrio da je čak 12 godina pisao dnevnike za svoje sinove Marka i Luku.

Dječji dnevnik

-Uz knjige, vodio sam i 12 godina dječje dnevnike za svoje sinove. Počeo sam ih pisati od trenutka kada sam suprugu vozio u bolnicu na porod pa do njihovog dvaneastog rođendana kada sam svakome od njih poklonio njegov dnevnik. U njemu su detalji iz svakodnevnog njihovog života. Od prvih dana kada su bili bebe, do prvog koraka, odlaska u školu pa sve do dvanaestog rođendana. Nakon tog rođendana sam prestao pisati jer se kasnije svega sjećaju, a ovo će im jednog dana, posebno kada ostare, biti lijepa uspomena. Dnevnik od starijeg sina ima 120 stranica, a od mlađeg 80. Uvijek sam zaposlen od jutra do mraka, ali za takve stvari sam uvijek pronalazio vremena i kada svi ostarimo znam da ćemo biti sretni što to imamo i sa sjetom to ponekad čitati. Nadam se da će moj rad možda nekoga potaknuti da i on istraži svoje korijene i davnu prošlost svog rodnog stabla – zaključio je Mato Ravenšćak