BJELOVAR – Naš sugrađanin Krešimir Kovaček iz Hebrangove ulice vjerojatno je vlasnik najvišeg drveta u gradu. Doduše, pogled s vrha možda ne seže tako daleko kao, primjerice, s nebodera, tornja crkve sv. Terezije Avilske ili pak Sedlićeva silosa, ali hrabri penjači, spremni doseći sam vrh, mogli bi vidjeti, ako ništa drugo, onda Bjelovar na dlanu.

Naime, početkom 80-ih od nekadašnjeg direktora Bjelovarskog vrta dobio je na poklon teglu sa sadnicom koja je dosezala desetak centimetara. Bila je to sekvoja, četinjača porijeklom iz Sjeverne Amerike, točnije Kalifornije, koja s promjenjivim uspjehom raste i u nas, a danas, nakon više od 30 godina, u njegovu dvorištu je izrastao 28-metarski div. A koliko će još rasti, Krešo može predvidjeti samo iz do sada poznatih podataka, među kojima je i onaj kako su pojedini primjerci sekvoje ostali na čvrstim temeljima i preko tisuću godina.

Čvrsti korijeni

-Bez obzira na sadašnju visinu, ovo je još uvijek mlado stablo jer najveći primjerci dosežu sto i više metara, što je bliže oblacima nego zemlji. S opsegom u podnožju od 5,5 metara, ili slikovitije, koji rukama može obuhvatiti troje odraslih, pred njim su još mnoge godine rasta, što u trenutnoj razvojnoj fazi znači prirast od dva metra godišnje – kaže Krešo, domećući da se za njegovu sekvoju zanimaju šumari iz raznih krajeva Hrvatske tražeći savjete o uzgoju ili kako bi se tek fotografirali uz ovaj gradski raritet.

Kroz razgranatu krošnju teško se probija i sunce

Međutim, visina stabla u nekih izaziva i bojazan kako bi za snažnijih vjetrova mogla popustiti statika o čemu Krešo ne brine jer korijenski sustav stabla, sličan našem orahu, odolijeva snažnim američkim uraganima i nema opasnosti kako će ovaj orijaš „popustiti“ pred ovdašnjim i najjačim naletima vjetra. Možda bi taj jedini primjerak i dalje ostao usamljen, da nedavno nije ponovo dobio mladice sekvoje koje brižno njeguje prema recepturi koju tek djelomično otkriva.

Novi izazov

-Najvažnije je redovito zalijevanje i odgovarajuća temperatura. Do konačnog uzgojnog rezultata valja pričekati još nekoliko mjeseci, dok stabljike kivija, koje su posađene gotovo istodobno sa sekvojom, već pokazuju napredak. Kako se već 40 godina „hobistički“ bavim i cijepljenjem voćaka autohtonih domaćih vrsta kojih ima, ne samo u Hebrangovoj, već i drugim dijelovima grada, očekujem da će dosadašnje iskustvo ipak uroditi plodom i tek će tada pasti odluka hoće li sadašnje „bebe“ ostati u mom „botaničkom vrtu“ ili će krasiti nečija druga dvorišta – zaključuje Krešo.