Zamah stanogradnje u Bjelovaru postao je najprimjetniji krajem 70-ih i početkom 80-ih godina, kada su gotovo jedna za drugom nicale nove stambene zgrade. Prema nekim podacima, u tom vremenu se godišnje gradilo i do 200 stanova koji su listom pronalazili kupce i po čemu taj period ostaje teško dostižnom građevinskom stepenicom.

Tako se vremešniji Bjelovarčani zasigurno sjećaju zgrade na uglu Gundulićeve i današnje Haulikove, koja je dugi niz godina izgledom bila svojevrsnom suprotnošću stambenom nizu na suprotnoj strani ulice. Trajalo je to do 1980. kada je sravnjena sa zemljom, a građevinska operativa tadašnje Tehnogradnje krenula u podizanje novoga objekta, ali ne za stanare, već nešto sasvim drugo. Naime, u ovu trokatnicu je uselila u doslovnom smislu riječi politika ili, kako se to u tadašnje vrijeme zvalo, društveno političke organizacije.

„Političarka“ u centru

Do tada, dio njih je bio smješten u prostorima današnje Narodne knjižnice „Petar Preradović“, što je ocijenjeno skromnim rješenjem za tadašnju važnost, pa je za relativno kratko vrijeme sagrađena zgrada koja je i prije „puštanja u rad“ dobila neslužbeni naziv „političarka“. No, mnogi je nisu nazivali samo tim imenom, već je zbog velikog broja prozora i dobrim dijelom ostakljenog prizemlja dobila još jedno ime – „staklenjak“. Pri tome su posebnu pozornost izazivali i do tada rijetko viđeni zatamnjeni prozori koji su branili od sunca, ali i znatiželjnih pogleda stanara susjedne zgrade, što je također imalo svoje gradsko objašnjenje kako je ova varijanta odabrana da se ne bi vidjelo što se unutra radi. Kako bilo, Bjelovar je dobio reprezentativnu zgradu, ne samo za one koji su tih, ali i kasnijih godina vodili politiku, već i za prijem raznih visokih gostiju koji nisu štedjeli komplimente na račun njezina izgleda. A tko su sve bili tadašnji stanari?

Svi na jednom mjestu

U prizemlju s lijeve strane od ulaza nalazile su se prostorije „boraca“ ili, kako je glasio službeni naziv, „Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata“ i premda je od oslobođenja prošlo već podosta godina, ova organizacija je imala značajan utjecaj u djelovanju i usmjeravanju političkog života. Naime, nastupajući s pozicija pobjednika, nisu samo brinuli o obilježavanju prigodnih datuma, već i u dobroj mjeri utjecali na donošenje nekih drugih odluka, primjerice iz gospodarskog života. Zato se „borce“ pitalo za mišljenje koje je ponekad možda i odudaralo od realnosti, ali ipak se na kraju sve svodilo na zadržavanje partijske linije, bez obzira što oni mislili o padu proizvodnje u nekom poduzeću ili imenovanju novih rukovodstava.

Drugi kat su dijelili Savez socijalističke omladine, koji je bio svojevrsnim inkubatorom novih političkih kadrova, od kojih su neki upravo s tog mjesta prešli nekoliko stepenica više u političkom napredovanju, u Socijalistički savez radnog naroda. Potonja organizacija je bila „široka fronta“ koja se bavila kreiranjem društvenog razvoja, od mjesnih zajednica pa naviše, pri čemu se jedna od značajnih uloga odnosila na kreiranje kulturne politike i „pokroviteljstvo“ novina i drugih medija. Ali, na trećem katu su se nalazili oni što su budno pratili što rade ostali, uključujući i tadašnji Savez sindikata, čije su se prostorije nalazile u samom protkrovlju zgrade. Bez obzira na stambenu poziciju koja bi na simboličkoj razini možda mogla poprimiti neke konotacije u odnosu na bliske susjede, redoslijed odlučivanja i „realizacija zadataka“ imali su svoju ishodišnu točku tamo gdje se nalazio Općinski komitet SKH. Tako su na treći kat svakodnevno dolazili direktori, razni rukovoditelji kako bi obavljali važne razgovore ili pak tražili „savjete“. Zato se svojedobno i pojavila uzrečica kako mnogi privrednici, i drugi odlaze u komitet „po vlastito mišljenje“. Jer, ako su drugovi procijenili kako valja postupiti u slučaju, primjerice gubitaka, svaka dodatna rasprava bila je suvišna.


U neposrednoj blizini izgrađena je gotovo identična zgrada bjelovarske robne kuće

Kadrovska provjera

Bila je to godinama zgrada moći u kojoj se krojila, ne samo politika, već proglašavali stečajevi, postavljali ili smjenjivali čelni ljudi poduzeća i donosile druge važne odluke koje su na kraju određivale i život građana. Premda će neki iz tih vremena koji su se nalazili na „višim“ funkcijama ili su radili službeničke poslove kazati kako tome nije bilo baš tako, teško će poreći postojanje raznih filtera koje je trebalo proći, bilo da je riječ o reizborima, promaknućima ili tek dobivanju posla na nekom od važnih mjesta. Zato je postojala kadrovska komisija kroz čije je povećalo prolazila većina onih koji su prema nekim već unaprijed utvrđenim križaljkama bili podobni za određene poslove, pri čemu je najvećom kvalifikacijom ipak bio partijski staž, i on je u kombinaciji sa završetkom nekih političkih škola ostao najjačim argumentom.

Autom u „partiju“

Premda je ova zgrada, u čijem su se podrumu, osim pozamašne arhive, nalazile garaže i atomsko sklonište, na ulazu imala i čuvara, bilo je i onih koji su ulazili bez najave. Otprilike u ljeto 1988., pred kraj radnog vremena, jedan vozač je automobilom probio ulazna staklena vrata i zaustavio se na stepenicama. U prvi mah se posumnjalo kako je riječ o možebitnoj diverziji, dok se na kraju nije pokazalo da je svemu „kumovalo“ nekoliko čašica više u obližnjoj „Adriji“. Ipak, taj se događaj još dugo prepričavao, da bi na kraju u javnosti ostao proglašen svojevrsnim protestom protiv tadašnjeg političkog sistema. Istodobno, uz „političarku“ se veže još jedan ekskluzivitet, koji prenosimo nakon razgovora s našim povjesničarom dr. Željkom Karaulom, koji je potvrdio postojanje dokumenta o iskazu jednog od suradnika nekadašnje vojne obavještajne službe iz 1990. godine, prema kojem je ova zgrada podzemnim tunelom povezana s onom, nekadašnjeg Omladinskog doma. O tome ipak nismo pronašli čvrste dokaze, uključujući tvrdnju dipl.ing.arh. Marijana Gezija, koji je odgovorio kako, barem po njegovim saznanjima, taj prolaz ipak ne postoji. (čr)

„Političarka“ kroz godine
1981.
Završena izgradnja zgrade
1988.
Veseli vozač izvodi tzv. diverziju na zgradu

1993
U zgradu seli dio Gradske uprave
1990.
Javljaju se priče o tunelskoj povezanosti sa zgradom Omladinskog doma