Ponekad tako malo treba da bi se stvorila lijepa sportska priča. Zapravo na primjeru NK Laste Palešnik jedan potpis je bio dovoljan da se nešto pozitivno pokrene iako je taj potpis bio sve samo ne – običan. Zapravo, ta vijest je u nogometnim krugovima u županiji izazvala čuđenje. Tomislav Oršić, tada standardni veznjak NK Garića, kluba iz 4. NL Bjelovar – Koprivnica – Virovitica, odlučio je karijeru nastaviti u NK Lasti koja je u tome trenutku ispala u najniži mogući rang – 3. ŽNL. Imao je 30 godina, bio u snazi, najzrelijim igračkim godinama, Gareščani su ga željeli zadržati, bio je u tome trenutku na meti drugi jakih klubova u županiji, no on se vratio svojoj najvećoj nogometnoj simpatiji, tamo gdje je prvi put udario loptu. Neki će reći prerano, jer su pred njim bile još godine velikih utakmica, ali…
Sada kada je s Lastom ispuno cilj, obavio posao i osvojio naslov prvaka, te se palešnička momčad ekspresno vratila u 2. ŽNL, sjeli smo za stol i porazgovarali o njegovom sportskom putu, klubovima u kojima je igrao, obitelji, povratku i nekim drugim temama…
Sjećate li se svojih prvih početaka, kako je uopće sve krenulo?
‘Prvi put to je bilo tu u mojem Palešniku, na igralištu nas je okupio sadašnji trener Mile Tutić, igrali smo te kramarske utakmice, tada sam imao šest-sedam godina. Eto, to su bili neki prvi koraci. Nakon toga sam otišao u Školu nogometa NK Hajduk Hercegovac koja je bila na jednoj dobroj organizacijskoj razini pod vodstvom Josipa Arefijeva, trenera i učitelja u osnovnoj školi, a koji je obilježio moj sportski odgoj u tome razdoblju. Imali smo kvalitetnu generaciju te smo kao limači ostvarivali jako dobre rezultate za Hajduk’, pričao nam je u uvodu Tomislav te nastavio:
‘U Hajduku sam bio do mlađih pionira pa sam otišao u NK Bjelovar gdje sam proveo dvije godine. Veliko i neprocjenjivo iskustvo. S našeg područja u ‘kompletu’ smo otišli Starčević i Kraljević. Roditelji su nas vozili, ali je bila i kombinacija s trenerom Damirom Dončevićem koji nas je trenirao u tome uzrastu. Bila je dobra generacija, bili su sjajni rezultati u sjevernoj regiji. Mogu reći da sam tamo za dimenziju više naučio u svojoj nekoj nogometnoj karijeri, zaista mi je puno značio odlazak u Bjelovar, kao i konkurencija koja me dočekala, dobri treneri. Sve to dalo mi je to dodatni zamah u razvoju.’
U njegovom nogometnom odrastanju ulogu su imali treneri, ali i neki ljudi koje je istaknuo kao najvažnije.
‘Velika potpora roditelja, mame i tate, njihovo odricanje, vožnje u Bjelovar, u ono vrijeme prilike nisu bile kakve su danas. Njihova velika žrtva, hvala im na tome. Još kad se sjetim pranja dresa, opreme s treninga, tu je najveći obol dala majka. Naravno, potporu sam cijelo vrijeme imao i u sestri koja je također natjecateljskog i sportskog duha, uvijek je bila uz mene, sestra za poželjeti.’
Zbog obrazovanja došlo je i do promjene sredine…
‘Poslije Bjelovara došlo je vrijeme za odabir srednje škole. Splet okolnosti i odluka i na kraju sam otišao u Kutinu, a time i u njihov klub Moslavinu gdje sam proveo skoro devet godina. Došao sam u starije pionire i igrao sve do 23 godine. Kutina mi je, zbog tog dugog perioda kojeg sam proveo tamo, te završio i viši stupanj fakulteta, ostala u srcu. I zbog škole, ekipe, kvalitetnog rada Škole nogometa, pa sve do trenera Mihaela Homan, koji je bio u kadetima, te Željka Mezaka voditelja škole, izuzetnog stručnjaka i osobe te kasnije mojeg seniorskog trenera.’
Palešnik – Kutina – Palešnik – Kutina – Palešnik, sve u jednom danu. Za tinejdžera nije to bilo lako za izdržati, kao ni roditeljima?
‘Da, istina! Prve dvije godine srednje škole sam putovao iz Palešnika, a kad sam se vratio kući, roditelji su me vozili natrag na trening. Bilo je lakše u 3. i 4. razredu, jer sam bio u učeničkom domu. Bilo je puno jednostavnije i klub mi je tu pomogao i sve organizirao. U ono vrijeme, kao i svi drugi, imao sam taj dječački san da igram u najvećim hrvatskim klubovima, da igram profesionalni nogomet, ali nije to samo tako. Kad sam imao 20 godina shvatio sam u glavi, da što se tiče ozbiljnijeg nogometa, neće ići, pa sam se više posvetio obrazovanju i nekim drugim stvarima.’
Uslijedili su novi izazovi, u nekim drugim klubovima. On je tada živio nogomet, bio je na vrhunskoj razini (gledali smo ga osobno par puta), fizički odlično pripremljen, a njegov novi potez bio je odlazak u Zdenku koja se tada natjecala u međužupanijskoj ligi.
‘U Zdenki sam bio godinu dana. Bilo mi je prekrasno, atmosfera, ljudi, klub i izvanredan travnjak na kojem sam uživao igrajući, te odličan trener Đuro Petrinac. Napravili smo dobar rezultat. Zdenka je okupila pravu ekipu gdje su igrali gotovo svi domaći dečki ili iz bliže okolice i to je jedan od razloga zašto smo bili prvi vrhu, mislim čak treći. Vrhunska atmosfera u svlačionici.
Put ga je zatim odveo u Požeško-slavonsku županiju…
‘Nakon Zdenke sam otišao u Lipik i proveo dvije godine. Ljudi se me nevjerojatno dobro prihvatili, strašno, top-top. Možda jer sam igrao dobro, ali i što ih nisam ‘izuo iz cipela’ kada im je bilo teško, nisam nikada nikoga. Ljubav prema nogometu, dobra atmosfera i kvaliteta suigrača, prijateljstvo, oduvijek su mi bili važniji, a ne nekakve materijalne koristi. Mislim da sam zato svima ostao u lijepoj uspomeni, gdje god sam igrao. Nigdje nisam zatvorio vrata i kad god bi me netko sada nazvao, spreman sam pomoći, vjerujem da je tako i obrnuto. Imao sam čast da me u Lipiku trenira poznati stručnjak Vjeran Simunić (vodio u karijeri gotovo 40 klubova op.a.) o kojem ne treba trošiti riječi, a prije njega prvi trener u Lipiku bio mi je Tomislav Kužilek, izuzetan čovjek, legenda Lipika, inače naš, iz Garešničkog Brestovca. Živio sam tamo te dvije godine.’
U amaterskom nogometu dosta toga ovisi o obitelji i poslu. Tako je zatim bilo i kod ‘Orše’.
‘Zaposlio sam se u policiji u Garešnici pa je najlogičniji smjer bio da se vratim i pomognem lokalnoj zajednici i u tome sam smjeru išao. Stigao sam u Garić, četiri godine, jako lijepe godine. Ma za ničime ne žalim. Gdje god sam bio stvorio sam si lijepe trenutke za pamćenje, a ružne nisam imao nigdje, ako je možda i bilo, sve je to mizerno i to prepuštam emocijama.’
Ima li neki događaj, utakmica, gol, koji posebno pamtite?
‘Teško mi je izdvojiti samo jedan’, govorio je Tomislav pa se na trenutak zamislio i otvorio: Ma znate, ponosan sam što sam prošle godine zabio Hajduku iz Hercegovca na njihovoj proslavi 100 godina za pobjedu 1:0. Zašto? Jer će za sljedećih 100 godina kluba (ha-ha) netko pitati: ‘A tko je zabio onda?’ pa će netko reći: ‘A neki tamo Tomislav Oršić, taj je nekad dobro igrao’ (ha-ha). Sladak mi je taj gol. Hajduk je velik klub na našem području, klub velikog srca, temperamenta. Ja sam tu domaći, iz iste općine, svi se znamo. Oni su na kraju sezone bili prvaci 1. ŽNL, htjeli su nas pobijediti da bi uspješnu sezonu zaokružili pobjedom protiv Garića koji je viši rang, ali su naletjeli na tvrdi kamen. Baš mi je ta pobjeda puno značila.’
A zatim nas je jedan podatak ostavio u nevjerici. Naime, kada smo Tomislavu priznali da nas je iznenadio prethodnim odgovorom, jer smo mislili da će izdvojiti neki trofej, on nam je otkrio:
‘Nisam nikada u životu osvojio prvenstvo sa seniorima osim sada s NK Lastom. Bio je uvijek splet nesretnih okolnosti, blizu vrha sa svakime, ali nikada nisam uzeo ‘kantu’ sve do povratka u Palešnik. Kada pričam s ljudima o tome nitko ne može vjerovati.’
Je li bilo nekih tužnih, ružnih ili teških trenutaka?
‘Najteži mi se dogodio s nekih 15 godina, dobio sam priliku otići na probu u HNK Rijeku, igrati u kadetima Prvu ligu. Bio sam na pripremama na Kantridi tjedan dana i zatim došao doma gdje sam s roditeljima morao odlučiti. Oni su željeli da odem, to je bilo poslije 1. razreda Srednje škole. Trebao sam se pojaviti na pripremama na Bjelolasici, ali nisam želio. Smatrao sam da imam dobre uvjete rada u Kutini, da je odlazak rizik zbog promjene škole i da bi to bio preveliki financijski zalogaj za moje roditelje. Ostao sam u Moslavini, a nakon pola godine morao sam na operaciju meniska jednog koljena, pa nakon šest mjeseci drugog koljena. Srećom, bile su to rutinske operacije koje mene nisu previše udaljile od nogometa, a nakon toga više nisam imao ozbiljnijih problema s ozljedama.’
Vratimo se mi malo na Rijeku, žalite li što niste pokušali?
‘Kad god pričao o nogometu, sjetim se te lijepe prilike, ali nisam nikada zažalio, i neću nikada ni žaliti. Meni je ovo što sam dosad prošao i što prolazim bilo lijepo, a što bi bilo, kad bi bilo, ne mogu znati. Tako sam odlučio. Neću reći da nisam imao hrabrosti, nego sam u svojoj glavi sve stavio na vagu, promjena srednje škole, razlika predmeta, odlazak od roditelja na veću daljinu… A u Kutini sam imao dobru nogometnu situaciju. Ipak, iz današnje perspektive, ako ste mladi, u tim godinama, mislim da bi bilo bolje da odete što prije u najbolje klubove u državi ako vam se ukaže prilika, jer onda imate veće šanse nešto napraviti u ozbiljnijem nogometu.’
Igrate jednom i drugom nogom, imate precizan i jak udarac, pregled igre, taj neki vic u igri zbog kojih ljudi dolaze na utakmice, a u najboljim nogometnim godinama bili ste poznati po svojoj eksplozivnosti i brzini s loptom. Sve to ste imali i kada ste rekli ‘NE’ Gariću i drugim zainteresiranim klubovima te se spustili tri ranga niže od onoga u kojem ste igrali. Navikli smo da u najnižim županijskim prvenstvima poznata imena stižu na zalasku karijere, u veteranskim godinama, ako se vraćaju nakon ozljeda, ali kod vas to nije bio slučaj.
‘Imao sam sve više obaveza, kao suprug i otac, te u policiji. Bilo je teško pratiti taj ritam u 4. NL. U to vrijeme Lasta je igrala u 2. ŽNL i nakon jesenskog dijela bila na samom dnu s tek četiri boda i mene je to boljelo. Istovremeno u meni je oduvijek bila želja za povratkom u klub iz djetinjstva, zapravo u meni je to tinjalo 20 godina. Svake godine sam odgađao, ne budem sad, ne budem sad, uvijek sam pronalazio neki motiv i razlog da ostanem igrati nogomet na višoj razini iako me je srce vuklo u Lastu. Da se razumijemo, meni je svuda bilo predivno, ali…
Ali?
‘Lasta je moj voljeni seoski klub. Svi klubovi za koje sam zaigrao su mi dragi, u srcu, ali Lasta zauzima najveći dio, ona je meni sve na svijetu. Znam da neki neće ovo shvatiti, teško je razumjeti, ali tu sam odrastao, lokal patriota sam, tu mi je igrao djed, tata, moji korijeni su tu, obitelj, prijatelji, rodbina… Gledao sam je najviše u životu dok sam igrao u drugim klubovima. Svaku priliku dok sam bio slobodan išao sam na utakmice NK Laste, kako domaće, tako i u gostima. I kad je svake godine bio Memorijalni turnir u Palešniku, uskočio sam u taj dres i igrao za Lastu, to je za mene bilo kao da igram finale Lige prvaka’, pričao nam je Tomislav čiji glas se uvijek promijeni kada priča o najdražem klubu, pun je emocija, uzbuđenja…
Kada je odluka donesena?
‘Ta odluka da dođem je bila u zimi 2023., rekao sam čelnicima kluba u Garešnici, trenerima, suigračima, ma svima da je to moja zadnja polusezona i da prelazim u Lastu. Nisu vjerovali, nije mi vjerovao ni moj kum Šima (Tomislav Šimon, igrao tada u Hajduku Hercegovac op.a) i kojeg sam pitao da li dolazimo od sljedeće sezone u Lastu. On je odgovorio da dolazi ako ja dolazim. Ja sam mu rekao, ‘jesi ti svjestan da ja mislim ozbiljno’, a on kaže ‘može’.’
Pričalo se da ne dolazite ako palešnički klub sklizne u najniži rang – 3. ŽNL?
‘Govorio sam upravi i igračima Laste da neću doći, ali samo zato da ih motiviram, da daju sve od sebe iako sam ja već prelomio. Čak i nisu bili zadnji, nego predzadnji, ali su ispala tri kluba pa nije bilo pomoći. Normalno da je bio šok što sam odjednom igrao u 3. ŽNL. Teška je to bila odluka, ali sam razmišljao ako ne budem došao sad u Lastu nego za pet godina, tko zna kakva će onda biti situacija i da li će kluba uopće biti. Osjetio sam trenutak u sebi, da je vrijeme da zaigram za svoje selo, gdje imam 100 metara od kuće do igrališta te da uz pomoć prijatelja, suigrača i uprave kluba dignemo klub na višu razinu. U kratkom periodu smo uspjeli, dokazuje to osvojeni naslov prvaka pet kola prije kraja. Dakle, uvjerljivo.’
Kakav je vaš dojam od 3. ŽNL?
‘Ne bi ljudi trebali govoriti podcjenjivački o tome rangu, jer u klubovima igraju igrači koji su prošli puno toga u nogometu. Imam dojam da nikad ta 3. ŽNL nije bila toliko jaka. Polet Uljanik je izuzetno dobra i mlada ekipa, tu su Bršljanica, Dinamo Dežanovac, pa je Junak iz Pašijana napravio dobre rezultate, Mladost-Nada Hrastovac uvijek nezgodna, Sokolovac nepredvidiv, Tomašica kad se skupi jako dobra, možeš u svakom kolu naletjeti na ‘minu’. Nikada nije bilo toliko klubova koji su u istoj sezoni napravili toliko dobru priču za sebe kao sada. No mi smo bili najbolji, maksimalno fokusirani, okupili smo maksimalan broj svojih igrača iz sela i ta kohezija igrača, uprave kluba polučila je prave rezultate i uvjerljivo osvajanje titule.’
Od 2024/25. u 2. ŽNL?
‘Dat ćemo sve do sebe i mi igrači i uprava kluba da budemo konkurentni u toj ligi i ostvarimo dobre rezultate na ponos cijelog sela i naših sumještana.’
Još ste mladi (31), ali razmišljate li o prestanku igranja i možda o trenerskoj karijeri?
‘Dugoročno je nepredvidivo. Danas možda razmišljaš ovako sutra opet možeš promijenit mišljenje. Dok me zdravlje služi, igrat ću nogomet. Imam problema s leđima, znak da bih trebao više raditi na sebi, ali uvijek nađem motiv za trening. Želim ostati ovdje, ne želim da ova priča s Lastom postane ‘sprint na 100 metara’, osvajanje naslova i zbogom. Došao sam napravit kompletnu priču, izgraditi bolju budućnost, da imamo nekoga gledati na igralištu za 10 godina, da kada prekinem s nogometom, mogu pogledati Lastu, a ne da je ključ u bravi. Ili da, ne daj Bože, dođemo u situaciju da nekog moramo plaćati, da gledamo ajmo reći ‘strance’. Nije to gušt bez domaćih dečki. Volio bih što više mladih u momčadi i ovim putem ih pozivam na području općine i uže okolice koji su zainteresirani za dobar rad, koji naginju prema seniorima, da dođu, širom su im otvorena naša vrata. Imat će bezuvjetnu podršku kluba. Imamo uvjete izvanredne i za 2. ŽNL, s infrastrukturom grabimo prema naprijed, dobar teren, oprema… Igračima ništa ne fali, organizacija je jako dobra, sigurno će se svatko ugodno osjećati.’
Što kaže supruga Ana Marija, tu je i sinčić Lovro?
‘Meni je supruga najveća potpora od samog početka što se tiče nogometa. Ona je na neki način preuzela ulogu koju je nekada imala majka. Mi smo zajedno od moje i njezine 17. godine. Jedan jako dobar staž i veliko poštovanje i sve što ide uz to. Ponosna je na sve te rezultate kluba iz sela u koji je na kraju i ona došla živjeti’, zaključio je Tomislav.
Blic pitanja:
Omiljeni inozemni klub? Real Madrid
Najdraži domaći klub (osim Laste)? Dinamo Zagreb
Nogometni uzor? Zinedine Zidane
Omiljeni suigrač? Moj kum Šima (Tomislav Šimon)
Sport poslije nogometa? Tenis
Slobodno vrijeme provodiš? Sa suprugom i djetetom
Cristiano Ronaldo ili Lionel Messi? Naravno, Messi
Milijun eura ili osvajanje Lige prvaka? Nema dvojbe, Liga prvaka
Europsko zlato ili svjetsko srebro? Trofej s Lastom, hahaha
Gol ili asistencija? Oboje! Ma zapravo, da se ne lažemo – gol
Pobjeda 5:0 ili golom u sudačkoj nadoknadi? U nadoknadi je ljepše
Napravi nam idealnog nogometnog ‘monstruma’: Oliver Bierhoff (udarac glavom), Juninho Pernambucano (desna noga), Roberto Carlos (lijeva noga), Marcelo Brozović (pluća/trka), Ronaldinho (tehnika), Clarence Seedorf (duel igra), Luka Modrić (inteligencija/mozak)
Idealnih 11 svijeta svih vremena (4-3-3): Gianluigi Buffon – Cafu, Virgil Van Dijk, Fernando Hierro, Roberto Carlos – Rivaldo, Luka Modrić, Zinedine Zidane – Ronaldo, Lionel Messi, Cristiano Ronaldo; trener Carlo Ancelotti
Idealnih 11 od bivših i sadašnjih suigrača (4-4-2): Roberto Zanetti (Lipik) – Tomislav Šimon (Moslavina KT) – Matija Šimunović (Lipik), Denis Kudlač (Zdenka), Dragan Vaclavek (Garić) – Stjepan Petrović (Moslavina KT), Danko Cerovečki (Moslavina KT), Tihomir Novak (Moslavina KT), Matej Kraljević (Bjelovar, Moslavina KT, Garić) – Ante Starčević (Bjelovar, Garić), Ivan Plantek (Zdenka); trener Željko Mezak (Moslavina KT).
