Sportski klubovi bez njih su nezamislivi, a oni su nevidljivi. Navijači koji pohode sportske arene i nogometne stadione mogu primijetiti čiste stolice, hodnike, kutke prostorija bez paučine i naposljetku same igrače u blistavoj opremi. Ne, nikakve dobre vile ne pohode utakmice i čarobnim štapićem čine da sve blista, nego to sve rade djelatnici klubova o kojima se gotovo ništa ne zna, a bez njih ništa ne bi bilo onako kao što izgleda.
NK Bjelovar također nema dobru vilu koja održava njihovu infrastrukturu, ali ima Tetu Miru, nasmijanu gospođu koja se brine da sve ono što vidite golim okom jednostavno – sjaji. Nju ne zanima pozornost pa ne čudi što nas je malo čudno pogledala kad smo je zamolili za manji razgovor.
‘Kud baš mene?’
Skromna i radišna, tako su je opisali u bjelovarskom klubu. Ona je tu već dva i pol desetljeća. Osobno je vidjela brojne promjene, naposljetku dočekala novi stadion, doživjela razne zgode na poslu uz koji je vezana tako dugo. Vjerna ovome klubu…
‘Radila sam u Bjelovaru i ostala bez posla. Došla sam ovdje i tu me zaposlio gospodin Mateković, bilo je to 1. ožujka 1998., prošlo je više od 25 godina kada sam zakoračila u klub.’
Teta Mira je konstanta, sve ostalo se mijenjalo…
‘Da, prošlo je puno predsjednika, članova uprave, nogometaša. Baš svi su mi ostali u lijepom sjećanju, baš svi su prema meni bili korektni kao i danas, od one najmanje djece do starijih nogometaša.’
Svlačionica uvijek sjaji i sve je savršeno složeno
Kako i ne bi kad je Teta Mira uvijek tu negdje, od jutra pa ako treba sve do kasnih sati. Je li istina da vas moraju tjerati na godišnji odmor?
‘Što da kažem, ja volim svoj posao napraviti kao treba. Ne želim nikakve zaostatke, da se nakupi, da mi negdje ostane smeća i nereda. Volim odraditi sve kako treba, najbolje što mogu. I šef mi kaže zašto tako puno radim, ali ovo je zahtjevan posao koji zahtjeva puno vremena.’
Koliko zahtjevan?
‘Perem opremu seniorima poslije treninga i utakmica, njih je sada oko 35, dosta je to igrača. Meni treba osam veš mašina po jednom treningu, ne može se to oprati za dva sata, traje sve 6-7 sati. Isto perem opremu za utakmice kadeta i juniora dok mlađe kategorije svoju opremu peru kod kuće. Čistim novi stadion, ali i stari stadion, to je sve na meni.’
Svi oni koji su bili na novom Gradskom stadionu, kao i starom, znaju kolika je to infrastruktura. Možemo samo reći Teti Miri – svaka čast!
‘Dođem ujutro u pol 7, uključim mašine na starom stadionu pa prijeđem na novi, pa se vraćam na stari, pa opet na novi i tako nekoliko puta. Završim oko 14 sati, ali stalno sam u pokretu.’
Naravno, Teta Mira je na stadionu i kada su utakmice, u bilo koje doba dana, a kad smo je slušali kasnije u neformalnom razgovoru, imali smo osjećaj da bolje zna satnicu utakmica i raspored treninga od novinara i igrača.
Je li joj dosta ovog posla?
‘Ne, ni najmanje, nije mi dosadno. Bila sam bolesna, preboljela karcinom debelog crijeva, poslije počela raditi ovdje. Mene je taj posao dignuo, oživio, spasio i ništa mi nije teško.’
Nije se moglo ne primijetiti, ona uživa u NK Bjelovaru?
‘Super se odnose prema meni, svi redom, ne samo seniori, nego i mala djeca, uprava. Imam samo riječi hvale. Za 25 godina sam dobila još jednu plaću, bukete cvijeća, baš mi je bilo drago i lijepo što su se sjetili…’
U ovih 25 godina bilo je sigurno posebnih trenutaka?
‘Meni je ovdje svaki trenutak na neki način drag, tako da ne mogu nešto izdvojiti, svaki dan je u Bjelovaru poseban, jer su svi dobri ljudi i samo neka tako ostane.’
Pretpostavili smo da voli nogomet, u njezinom društvu pogledali smo desetak minuta pripremne utakmice NK Bjelovar i NK Kustošija, prokomentirala je ‘bilo je puno promjena, dosta novih igrača’. Dakle, pozorno prati što se događa u klubu i na sportskom planu?
‘Volim nogomet, ali ne mogu ga gledati previše. Kad krene utakmica meni tada počinje posao’, rekla nam je Teta Mira, osmjehnula se, mahnula i krenula prema hodnicima bjelovarskog stadiona. Posao kod nje ne smije čekati!