Iz doma našeg sugrađanina Davora Sokača rijetko se „čuje“ tišina, ali ne zato što se bavi nekim poslom u kojem su brusilice, bušilice, razne strugalice, pile ili uobičajeni alati, već stoga što je bubnjar s dugogodišnjim iskustvom na križevačkoj i bjelovarskoj estradi. A to znači kako i između gaža valja održavati formu ponavljanjem naučenog i uvježbavanjem novog repertoara, zato što je bubanj, ipak „motor“ svakog benda koji uvijek mora raditi besprijekorno, poput sata, jer ako zakaže… Po tome ispada kako se Davor ne diže od „baterije“ bubnjeva pošto iz kuće gotovo uvijek odjekuju brzi, ili nešto sporiji ritmovi, začinjeni brojnim ponavljanjima, sve dok se pojedini ritmički zahvati ne „poklope“ sa željenim, ali tu „svoje prste“ imaju i njegovi vjerojatni nasljednici, sin Sanjin i kćerka Nika. Devetgodišnji Sanjin pohađa našu Glazbenu školu, gdje kod prof. Ivana Ježeka uči udaraljke, ali i kod kuće marljivo vježba. Znatiželjan je, pita za savjete i neke bubnjarske lekcije koje mu mogu pokazati, pa podosta vremena provodimo i na „dopunskoj nastavi“, kaže Davor.

Potvrđuje to i pomalo samozatajni Sanjin, koji će kazati kako je udaraljke odabrao upravo stoga što je slušajući različitu glazbu, ponajprije rock, uvijek osjećao „ritam u prstima“, i ne treba čuditi da su upravo udaraljke postale njegovim prvim izborom.

Pohađam prvi razred glazbene i dobro mi ide, ne samo na bubnjevima nego i ostalim udaraljkaškim instrumentima. Nije uvijek sve lagano, ali zato kod kuće uz tatinu pomoć učim neke ritmove, pa smo nedavno savladali beat. Nije teško, ponekad malo „zeznem“, i nakon toga sam još svjesniji koliko je važno vježbanje. Premda me privlači i klavir, ipak mi se čini kako bi više želio postati bubnjar, kaže Sanjin.

A o tome kako se nosi s „teorijom i praksom“, njegov profesor Ivan Ježek će kazati da je riječ o talentiranom dječaku koji i samostalnim vježbanjem kod kuće pokazuje privrženost bubnjevima, čije savladavanje, kao i kod ostalih instrumenata zahtijeva metodičnost i upornost.

Sanjin je uporan, iz sata u sat je vidljiv tehnički napredak, pa stoga preporučujem nastavak školovanja, jer je već sada dobio poprilično čvrste temelje ne samo na bubnjevima, već i klavijaturnim udaraljkama poput ksilofona, vibrafona ili marimbe, no istim tempom valja nastaviti i idućih godina, dodaje prof. Ježek.
Ali tu se ne završava priča, jer Sanjin dobiva „opasnu konkurenciju“ u sestri Niki, prvašici, koja će ove jeseni upisati glazbenu školu, i to također udaraljke. Proteklih godina je pozorno pratila što tata i Sanjin rade, brzo se prihvatila bubnjarskih palica i sama počela „svirati“.

Premda možda neće zvučati suviše pedagoški, ali po mome sudu Nika je možda i nešto nadarenija od Sanjina koji je već skladao i svoju prvu pjesmu. Naravno, primjerenu njegovom uzrastu, ali ima „glavu i rep“. Ne opterećujem se time da bi oboje trebali napraviti glazbenu karijeru, već me veseli što zaista uživaju slušajući glazbu, imaju udaraljkašku „žicu“, a oni će sami odlučiti hoće li im sviranje nekog od instrumenata postati i životnim odabirom. Kako bilo, u našoj kući će se i dalje čuti triole, sinkope, i tko zna kakvi ritmovi, na kraju će Davor.(čr)