Piše: Vedran Cindrić

Danas je u Gradskoj vijećnici održana svečana komemoracija za Vladimira Turkovića na kojoj su uz obitelj sudjelovali gradonačelnik Dario Hrebak, predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac, velikani hrvatskog rukometa poput Zdravka Zovka, Hrvoje Horvata te njegovi brojni sportski suradnici i učenici, a priopćenjima su se javili i hrvatski rukometaši od Domagoja Duvnjaka do olimpijskog pobjednika i rukometnog trenera Irfana Smajlagića.

-Turki je bio veliki pedagog i profesor tjelesne kulture. Imao je karijeru kojoj se svi klanjamo. Bio je gimnastičar, plivač, ali ponajviše je volio svoj rukomet u kojem je bio gotovo 60 godina. Zapravo, u muškom i ženskom rukometu u Bjelovaru je proveo 58 godina, da bi čak i kada je zagazio u osmo desetljeće života trenirao mlade rukometašice te im demonstrirao vježbe – rekao je predsjednik Hrvatskog rukometnog saveza Tomislav Grahovac i dodao.

-Svjetski, hrvatski i bjelovarski rukomet ostao je bez jednog velikana. Turki je bio trener juniorske reprezentacije Hrvatske, bio je u stručnom stožeru hrvatske kadetske reprezentacije, osvojio je zlatnu medalju na EP u Estoniji 2006. godine, srebro u Srbiji 2004. godine, broncu u Katru na Svjetskom prvenstvu. Više od 70 puta je sjedio na klupi hrvatskih reprezentacija. Kroz njegove ruke prošlo je više od 600 vratara, dao je veliki doprinos u organizaciji kampova Hrvatskog rukometnog saveza. Otišao je jedan veliki čovjek kojem se svi klanjamo – izjavio je Grahovac.

IN MEMORIAM Intervju s Turkovićem

Inače, Vladimir Turković je jedan od svojih posljednjih intervjua o svojem presjeku karijere dao upravo našem novinaru kojeg prenosimo u cjelosti.

– Gimastiku sam počeo trenirati u staroj dvorani pokraj Pošte pod paskom trenerice Jovanke Damjanović. Bila je to dobra generacija vježbača (Z. Marić, Šafarik, Kolar) koji su naslijedili nekadašnje bjelovarske vedete ovog sporta, Čakleca, Jurjevića i Račića. Kasnije me okupirao nogomet kojeg igram u jednoj od ponajboljih generacija NK Bjelovara za koju je nastupao i pokojni Mirko Braun-Čarli, da bi sportski život 1955. krenuo sasvim drugačijim smjerom. Naime, osnovan je ORK Partizan, na nagovor trenera prof. Željka Seleša postajem jednim od vratara i dobivam mjesto u momčadi na povijesnoj utakmici protiv ekipe tadašnjeg vojnog garnizona odigrane 19.ožujka te godine-prisjetio se Turki, dodajući kako je u rukometnom klubu proveo više od 60 godina.

Rastanak s nogometom nije bio tako iznenadan, jer je ostao još neke vrijeme trenirajući juniorsku ekipu u kojoj je bilo podosta talentiranih klinaca poput Ivana Bedija, Željka Rukavine ili Željka Marića. Tek kasnije rukomet ipak postaje njegovim trenerskim, ali i pedagoškim odabirom dobivanjem mjesta nastavnika tjelesnog odgoja na današnjoj I osnovnoj školi. I upravo će iz tih iskustava otkriti kako i zašto je Bjelovar nekada bio rasadnikom dobrih sportaša čiji rezultati možda ne dosežu „nebeske“ visine, ali potvrđuju kako se u to vrijeme ne samo u provođenju programa fizičke kulture, već i pronalaženju nadarenih za pojedine sportove poklanjalo daleko više pozornosti nego danas.

 Škola u kojoj sam proveo gotovo cijeli radni vijek bila je pod patronatom ORK Partizana za kojeg sam radio selekciju, što ne znači kako su „ispod radara“ prolazila djeca nadarena i za druge sportove. To je ne samo na ovoj, nego i drugom školama, značilo kako je svatko s izraženim afinitetom za atletiku, gimnastiku, rukomet ili nogomet mogao na preporuku nastavnika otići u neki od klubova i provjeriti vlastite mogućnosti. Upravo tako su još kao klinci otkriveni talentirani rukometaši poput Pribanića, braće Matuš, Vukovića, Sokača, ili Prke, nogometaši Brajdić, dr. Nekić i Kramar, izuzetni atletičari Josip Lovrić i pokojni dr. Srećko Šigir koji je bio prvak Hrvatske u skoku u dalj, uključujući stolnostenisače braću Domjan, Novakovića, Zvjerca…-nabraja poveći niz odličnih bjelovarskih sportaša, pri čemu je posebno ponosan na rad u Plivačkom klubu kojeg je započeo 1968. i okončao deset godina kasnije.

Uz gradski bazen

-To je bio bjelovarski sportski fenomen. U onoj, bez uvrede, žabokrečini na starom bazenu treniralo je 80 plivača među kojima su neki rušili državne rekorde, pa čak i na zimskim prvenstvima na kojima su nas svi čudno gledali jer za razliku od drugih nismo imali zatvoreni bazen. Ono što posebno veseli je činjenica da je većina nekadašnjih plivača, pri čemu sebi ne želim pripisivati posebne zasluge, kasnije nastavila istim žarom raditi na vlastitom usavršavanju poput dr. Malčića, dr. Kirina, Ljubetića, Jasne Višnjević, akademskog slikara Zlatana Vrkljana, Davora Bubnja, Nedjeljka Šukurme, sestara Majhen i mnogih drugih-dodaje.

Ali Vladu mnogi pamte i kao vrsnog pedagoga koji je generacijama đaka kroz „fizički“ odgoj za čije savladavanje treba uložiti i podosta truda, pokušavao „usaditi“ i dio radnih navika. Kako je u to vrijeme povezanost ondašnjih generacija sa sportom bila gotovo neraskidiva, ne sjeća se da su roditelji (osim u iznimnim slučajevima) kao danas tražili za djecu oslobođenje „od napora“ ili pak zahtjevali neku drugu vrstu poštede.

Romantičarski duh

-Tadašnja djeca su voljela fiskulturu i s njima je bio užitak raditi, pogotovo ako je nastavnik bio i demonstrator. Nastava se ne provodi sa zviždaljkom u ustima, već predočavanjem onoga što se od djece traži i u tome leži tajna mog uspjeha u približavanju sporta mogim generacijama. Istina, ako je nekome trebalo za prosjek, poklonio sam ocjenu više, ali u pravilu ostajao pri vlastitom vrednovanju đaka, pa makar se radilo i o djeci mojih poznanika. Jer, kao i u svakom predmetu, tako i ovom morate imati kriterije koje valja poštivati-nastavlja.

Osvrćući se na godine iza sebe tvrdi da je pregršt razloga za zadovoljstvo posebice u susretima s nekim od svojih bivših učenika koji su kao i on već pomalo prorijeđene kose, ali zato prepuni uspomena na primjerice, školsko dvorište kojeg su uređivali zajedničkim snagama kako bi mogli igrati košarku, ili pak skakati u dalj. Bilo je to vrijeme svojevrsnog romantičarskog duha u obrazovanju, kada se mnogo toga nije imalo, ali se zato htjelo. A njegovu pripadnost životu i izvan škole najbolje potvrđuju podaci koje čuva u jednom od pedantno posloženih fascikala zajedničkog nazivnika – rukometna povijest.

Niska karijere

-Uz desetke tisuća učenika, jedan sam od rijetkih koje je uz ovaj posao surađivao sa 33 rukometna trenera reprezentacije i RK Bjelovara. Tu je i rad s 18 vratara iz A selekcije, 89 vratara koji su branili u prvoj ligi, a tijekom cjelokupne karijere bilo ih je 449- na kraju će.