Prošlo je točno 110 godina od izgradnje sadašnjeg mlina i starog silosa za žitarice u Mihanovićevoj ulici koji još uvijek uz nadogradnje u pojedinim vremenskim razdobljima ne samo da odolijeva vremenu, nego i danas radi. Kroz taj dio bjelovarske povijesti prošetali smo s Jasnom Višnjević, koja je kao referent za radne odnose 1979. godine počela raditi u tadašnjoj Preradi i tijekom narednih godina usporedo s novim funkcijama zabilježila najzanimljivije detalje iz prošlosti ove tvrtke.

-Poduzeće je pod nazivom „Sjedinjeni paromlini d.d. Bjelovar“ registrirano 1909., a prvim je ravnateljem postao D. Mišulin. Tadašnji dnevni kapacitet mlina iznosio je 20 tona brašna, a među zanimljivostima tog vremena je i podatak kako se pogonski motor ložio drvima. Nešto kasnije je zamijenjen dieselskim motorima, a sagrađeno je i skladište u kojem se moglo pohraniti 350 vagona žitarica, navodi J. Višnjević.

Usponi i padovi

Drugim ravnateljem postaje Eduard Nöthig, a u sastavu poduzeća bili su i mlinovi u Pitomači, Garešnici i onaj Đurđevcu koji je prodan 1917. U to vrijeme počinje izgradnja „Smeva“, ljevaonice i tvornice poljoprivrednih strojeva i motora u čijem su sastavu radile pilana i modelarska radionica. No ove tvrtke ubrzo doživljavaju poslovni krah, pa društvo prodaje postrojenja bjelovarskim trgovcima Ivanoviću i Heraloviću te tim novcem, uključujući i kredit Prve hrvatske štedionice, kupuje nova mlinska postrojenja kojima povećava dnevnu proizvodnju na tri vagona.Uz to, poduzetni ravnatelj u vremenu od 1928. do 1930. utemeljuje komiosiona skladišta brašna u Dubrovniku, Splitu, Sušaku, Ljubljani i Zagrebu, te Beču i Celovcu, no ekonomska kriza koje je sve jače počela kucati na vrata imala je tragične posljedice za ovo poduzeće.

U smrt zbog krize

-Pritisnut neočekivanim poslovnim problemima, ravnatelj Nöthig je počinio samoubojstvo, i ravnateljstvo zajedno sa povjerenikom Prve hrvatske štedionice Đukom Habdijom i prokuristom Ladislavom Novakom preuzima njegova supruga Karolina. Mlin i dalje radi, ali sa osjetno manjom proizvodnjom i to tzv. ušurnu meljavu, u zamjenu za pšenicu. Nakon što je ranija potraživanja namirila uz pomoć povjerenika štedionice, Karolina 1936. uzima kredit od grofa Šandora Kulmera iz Cernika kod Nove Gradiške, koji se uknjižio na mlin i skladište. Kako kriza i dalje jača zbog približavanja rata, vrijednost tadašnjem dinaru i dionicama znatno pada, što je iskoristio Kulmer otkupivši veći dio vrijednosnica poduzeća. Proizvodnja i dalje bilježi silaznu putanju sve do 1942. kada Karolina Nöthig prodaje dio nekretnina kako bi podmirila obveze, dok je ostatak konfisciran 1945.- dodaje Višnjević.

Vrijeme obnove

Od 1948. i tijekom narednih godina radilo se na elektrifikaciji mlina, proizvodnja je povećana na šest vagona, izgrađena su prizemna skladišta, a niču i podna, silosi, sušare, vodovodne i plinske instalacije uključujući i pet stambenih zgrada s ukupno 20 jednosobnih i dvosobnih stanova. Poslovni uzlet se nastavlja 1955. početkom izgradnje Tvornice stočne hrane u krugu poduzeća s godišnjim kapacitetom od 6.500 vagona, i nakon neuspješnog poslovnog braka bivšeg „5.maja“ sa zagrebačkim Agrokombinatom, u Bjelovaru se 1972. osniva Radna organizacija „5.maj“ sa sedam OOUR-a (osnovnih organizacija udruženog rada) među kojima je bila i „Prerada“.
Zajedničko tržište

Osnivanje ovakve organizacije bilo je ustvari pretečom nekih kasnijih proizvodnih sustava, jer se radilo o konceptu zaokružene proizvodnje „od polja do stola“. Tako je o poljoprivrednoj proizvodnji skrbilo „Ratarstvo“, tovu stoke, „Kooperacija i trgovina“, žitu „Prerada“, mlinarskim proizvodima „Pekara“, čemu valja pribrojiti proizvodnju jaja „ Peradarske farme“ te pića u „Severin whiskyu“. Kasnije je ovaj model doživio i jače okrupnjavanje na osiguravanju dugoročnih programa utemeljenih na zajedničkim interesima i istupanju na domaćim i inozemnim tržištima u okviru SOUR-a Belpana (složena organizacija udruženog rada) čije su članice uz „5. maj“ bile radne organizacije „Koestlin“, „Sirela“„Univerzal“ i nešto kasnije „Zdenka“-naglašava naša sugovornica.
Novija povijest

Ipak, 27. prosinca 1989. „Prerada“ se izdvaja“ iz sastava „5.maja“ i registrira kao poduzeće za skladištenje, mlinarstvo i industrijsku proizvodnju stočne hrane što ostaje do 1992., kada Upravni odbor donosi odluku o pretvorbi u dioničko društvo, nakon čega 2006. većinski paket dionica dolazi u ruke Ante Butkovića, a danas je bivša Prerada u vlasništvu privatne tvrtke Sedlić d.o.o..(čr)


Brojke i slova

-Prvobitni dnevni kapacitet paromlina iznosio je 20 tona,
-u tadašnja skladišta moglo se pohraniti 350 vagona žitarica,
-tvornica stočne hrane 1955. imala je godišnju proizvodnju od 6.500 vagona,
-ukupna površina nekadašnje „Prerade“ prostire se na 40.000 kvadratnih metara,
-kapacitet svih silosa iznosi 5000 vagona,