BJELOVAR – Ugašena su svjetla u još jednoj poznatoj bjelovarskoj gostionici, a na taj naziv bi zasigurno pristale i tisuće onih koji su zalazili kroz njena vrata ne bi li popili kavu, piće ili pak pojeli neki ukusan zalogaj. Dakle, nema više „Zagorja“ najpopularnijeg okupljališta na bjelovarskom placu koje je, kako kažu neki od starijih Bjelovarčana, otvoreno početkom 60-ih godina i ubrzo steklo brojnu publiku.

Doduše, bilo je tu prolaznika koje je ponajviše privlačio miris prženih srdelica ili domaćega graha, gulaša i ostalih jela koja, ne samo što su odisala „domaćim štihom“, već su i cijene u odnosu na neke druge bile primjerene prosječnom džepu. Gotovo nema prodavačice koja se za zime bar nakratko nije na tom mjestu ogrijala uz kavu, šetača koji barem nisu provirili kako bi vidjeli „koga ima“ i onih kojima su dolasci na plac četvrtkom bili nezamislivi bez gableca „sa žlicom“. A ni onima koji su čekali smiraj tržničke vreve kako bi u poslijepodnevnim satima provodili vrijeme mirno ispijajući pivo i čekajući poznata lica.

Mjesta za sve

Pretjerano je kazati kako je „Zagorje“ bilo tek prolaznom stanicom jer su se u tom nevelikom prostoru često okupljala i „stara“ društva koja su diskutirala o koječemu, od politike do sporta, pa su se često za kariranim stolovima s metalnim pepeljarama mogli zateći i „viđeniji“ Bjelovarčani. Pri tome, sama njihova pojava je već davala do znanja kako interijerski ekskluzivitet s kojim se „Zagorje“ nekada nije moglo pohvaliti, nije presudan u primaljivosti dolazaka u taj kutak gdje su se uz duhanski dim miješali mirisi kuhinje. Potvrdit će to i Đorđe Miletić, poznatiji kao dugogodišnji šef u nekadašnjoj „Narodnoj kavani“, „Zvijezdi“ i direktor Hotela „Central“, do kojega su dopirale priče o, usudimo se kazati, ovom fenomenu.



Popularna gostionica pojavljuje se i u filmu „Razmeđa“ Kreše Golika iz 1973.

Obilje hrane

-Bila je to u pravom smislu te riječi narodna gostionica, otvorena prema svima, u kojoj se osjećala prisna atmosfera. Samo otvaranje na jednom od najprometnijih mjesta u gradu, placu, značilo je kako ne treba previše brinuti o broju gostiju kojima zauzvrat treba ponuditi širok izbor jela i pića, što se kasnije pokazalo dobrim, jer je ovaj lokal uvijek dobro poslovao. Za gotovo cijelo vrijeme bilo je oko osam zaposlenih koji su se tijekom godina mijenjali, dnevno se kuhalo po 50 kilograma gulaša i drugih variva, a premda je teško procijeniti, „prolazilo“ oko 30 kilograma prženih ribica. Unatoč dobroj kuhinji, držim kako je njegova najveća privlačnost bila u tome što su svi gosti bili rado viđeni i s vremenom shvatili kako će upravo u „Zagorju“ dobiti sve ono zbog čega su i došli – kaže popularni Đoko.
A kako je to kasnih 60-ih godina izgledalo „na licu mjesta“, prisjetio se i Marijan Javurek koji je dvije godine „pekao zanat“ upravo u ovoj gostionici.

Svi putevi vodili u „Zagorje“

-Prije svega, ostao sam zatečen viješću o zatvaranju „Zagorja“ koje je zasigurno jedan od spomenika bjelovarskog ugostiteljstva. Svoj jednostavni „štih“ ova je gostionica priskrbila zahvaljujući prvom šefu Joži Kovačeviću koji je u tom malom prostoru napravio ono što je godinama ostalo pečatom. Kada bi netko na placu kazao: „Idemo u gostionu!“, znalo se da svi putevi vode prema „Zagorju“. To vrijeme pamtim i po tome da su petorica konobara jedva čekali završetak prijepodnevne smjene koja je bila iscrpljujuća jer su se gosti izmjenjivali kao na „tekućoj vrpci“ i nije bilo vremena za predah. Na žalost, gostionica je krajem 80-ih godina renovirana i u nekim nesnalaženjima oko konačnog izbora, dobila drugačiji unutrašnji izgled koji je odudarao od onoga na koji je brojna publika navikla. Neki nisu ni ulazili, drugi su se pak osjećali nelagodno i „Zagorje“ više nije bilo ono staro mjesto gdje se ulazilo u gumenim čizmama, popio gemišt „od Daruvarca“ i pojeo dobar gablec – priča Javurek.

Ako su točne procjene kako je „Gostionica Zagorje“, kako glasi njen službeni naziv, bila prva ili jedna od prvih koju je na prostoru tržnice otvorilo nekadašnje Hotelsko ugostiteljsko poduzeće „Central“, tada Javurekove riječi o o njenom značaju unutar bjelovarske društvenosti imaju svoju težinu. I to stoga što se neki spomenici rade i postavljaju, a drugi taj naziv zasluže i ostaju u sjećanju. (Č. Rosić)

„Zagorje“ u brojkama

1960.
Godine kad je otvorena gostionica na tržnici
50
Toliko se kilograma gulaša dnevno spravljalo u „Zagorju“
30
Svakodnevna količna prženih ribica
5
Broj konobara u prijepodnevnoj smjeni