BJELOVAR – Vijest da se u Bjelovaru i Daruvaru uređuju stanovi za pet obitelji azilanata izazvala je, blago rečeno, nevjerojatan odjek u javnosti.

Nakon što je u petak oko podneva ova vijest (vidi ovdje) objavljena na portalu Bjelovarac.hr, a potom i na Facebooku, u manje od 24 sata zabilježeno je gotovo 250 komentara korisnika ove društvene mreže.

Iako još nije poznato ni kad će, ni gdje će točno ovi ljudi, kojima je odobrena međunarodna zaštita odnosno azil, doseliti, dio Bjelovarčana su im jasno poručili što misle o njima i o ideji uređivanja i opremanja stanova za potrebe ovih ljudi. Osim što je velika većina komentatora na Facebooku pokazala nisku razinu tolerancije, u mnogim komentarima mogao se iščitati i čisti govor mržnje.

Pomislio bi čovjek čitajući ove komentare da u Bjelovar dolazi horda dobro istreniranih janjičara ili pak odred Huna koje predvodi sam Atila – Bič božji, a kad ono tri obitelji, koje su pobjegle od rata u Siriji u kojem nitko zapravo ni ne zna tko se protiv koga i tko se s kim bori. Da javni diskurs postaje sve prizemniji i sve prostačkiji i nije neka novost, a s obzirom na sva događanja u posljednja tri desetljeća u Hrvatskoj, uopće i ne čudi da su ljudi nezadovoljni, bijesni i da su društvene mreže postale platforme za ispucavanje frustracija. Dok se može razumijeti bijes i frustracija što se “tamo nekome” uređuju i opremaju stanovi na trošak države, države iz koje ljudi ogorčeni nepravdom, klijentelizmom, korupcijom i birokratiziranošću bježe glavom iz obzira, i više nego zastrašujuće je što se takve emocije kanaliziraju prema ljudima koji s tim nemaju nikakve veze, odnosno azilantima.

Pravo na azil, kao što je poznato, spada među temeljna ljudska prava i određeno je Općom deklaracijom o pravima čovjeka Ujedinjenih naroda donesenim 1948. godine i to člankom 14, prema kojem ovo pravo mogu tražiti i u njemu uživati osobe koje su prebjegle u drugu zemlju zbog različitih vrsta progona u zemlji porijekla i oni koji se u svoju zemlju ne mogu vratiti zbog osnovanog straha da bi ondje mogli biti podvrgnuti nasilju ili progonima. Ovo pravo ne mogu tražiti osobe koje su u svojim zemljama tražene radi nepolitičkih prijestupa ili zbog djela suprotnih ciljevima i načelima UN-a, a pravo na azil zajamčeno je i člankom 18 Povelje o temeljnim pravima Eurpske unije. Kad je u pitanju Republika Hrvatska, pravo na azil može se priznati strancu koji se nalazi izvan svoje zemlje porijekla, a temeljem osnovanog straha od proganjanja zbog rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti nekoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ako se ne može ili se zbog straha ne želi staviti pod zaštitu dotične zemlje.

Bjelovar je oduvijek slovio kao tolerantna sredina, grad koji s obzirom na svoju relativno kratku povijest pravih starosjedioca gotovo i nema. U posljednjih stotinjak godina doseljavali su se ovdje ljudi iz svih krajeva Hrvatske, od Dalmacije, Slavonije, Like, Hrvatskog zagorja i Dalmatinske zagore pa sve do Bosne i Hercegovine, Vojvodine, Kosova, Makedonije ili Albanije. I sav taj konglomerat različitosti i raznih osobnih povijesti u pravilu nikome nije smetao i ljudi su jedni druge prihvaćali otvorenih ruku, a taj suživot je i danas potpuno normalan i korektan. Zato je teško, gotovo nemoguće vjerovati da će dolazak ove tri obitelji iz Sirije bitno poboljšati ili pogoršati nečije živote. Jednom kad dođu, veliko je pitanje hoćemo li uopće i primijetiti da su ti ljudi među nama, a to što Europski fond za azil, migraciju i integraciju (75 posto) te država (25 posto) uređuju i opremaju stanove u kojima će ti ljudi živjeti, vjerujem da je posljednje što bi netko poželio za sebe. Jer kad ti država mora uređivati i opremati mjesto u kojem ćeš živjeti, obično to znači da si u ozbiljnom problemu.

FOTO – ilustracija