Dio intervjua s Miroslavom Pribanićem, zlatnim olimpijcem iz Bjelovara, donosimo u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom i njihovim magazinom Olimp, a koji je objavljen u proljetnom izdanju. Zahvaljujemo se i poznatom bjelovarskom novinaru Milanu Starčiću na ustupljenim fotografijama.
Teško biste se okladili na Miroslava Pribanića kao rukometno krilo, jer osim što je igrao ‘krivom’ rukom, realno nije ni izgledao kao krilo. A bio je najbolje desno krilo svog vremena, jedan od najboljih rukometaša kojeg je Hrvatska ikad imala. Danas uživa u jutarnjoj kavi s prijateljima u svom Bjelovaru, za koji je jednom prilikom rekao: ‘Znate, nudili su mi marke i dolare, laskali mi da sam najbolje krilo svijeta. Bila je za mnom velika potražnja, ali mene odlazak iz Bjelovara nije privlačio. Zvali su iz Njemačke, Francuske, čak i iz Kanade, a ja sam samo volio igru – novac mi nije puno značio i nikad nije bio moj život. Koliko sam imao, toliko sam trošio i to samo u Bjelovaru…’ uvod je zanimljivog teksta od najvećeg rukometnog novinara Dražena Pinevića.
I tih nekoliko rečenica savršeno oslikava Pribanića kao apsolutno posebnog sportaša. Velikog sportaša koji u svojim vitrinama ima zlato s Olimpijskih igara u Münchenu 1972., kao i naslov klupskog europskog prvaka s Partizanom, iste te godine.
Svom Bjelovaru dao je najbolje godine, a s 10 pogodaka u čuvenom finalu Kupa prvaka 19. veljače 1972. u Dortmundu, srušio je Gummersbach i svom gradu priuštio najveće slavlje u povijesti.
Ostala je i njegova klasična, jednostavna, izjava nakon tog velikog finala:
‘Trener Seleš mi je prije utakmice rekao da ću čuvati njihovog najboljeg igrača, njihovu glavnu polugu dvometraša Hansija Schmidta, protiv kojeg sam već igrao i znao sve njegove dobre i loše strane. Nismo se tukli, nego sam pravovremenim izlaženjem jednostavno zakočio njihovu glavnu polugu.’
Mnogo je toga radio u svom klubu, ne samo kao trener, no godine i zdravstveno stanje udaljili su ga od dvorane.
‘Ne idem u zadnje vrijeme na utakmice, ali sve što mogu pratim na TV-u. Mirno ja to gledam, ne živciram se…
Kako ste došli u RK Partizan?
‘Bio sam član bjelovarskog Željezničara, igrao sam pivota, a što bih drugo onako okrugli. Partizan je igrao utakmicu s nekim vojnicima, potukli su se međusobno, pa su svi kažnjeni. A kako bi popunili momčad za sljedeću utakmicu, pozvali su nas nekoliko iz Željezničara da dođemo na njihov trening. Trener Željko Seleš mi je rekao: ‘Ti, mali Pribaniću, odi na krilo!’ I ja sam tamo ostao cijeli život…’
Igrati desnom rukom na desnom krilu nije uobičajeno, a vi ste to radili sjajno. U čemu je bila tajna?
‘Nema tajne, općenito mi je dobro išao sport, kojim god da sam se bavio. Stalno su govorili da sam ‘eretaš’, a ja sam, realno rečeno, prilično rijetko koristio taj šut. Možda je tajna u činjenici da sam jednostavno puštao loptu, kada vidim kuda golman ide. I to je bilo to.’
Odigrali ste puno velikih utakmica…
‘I utakmica i finala, osvojio dosta naslova. Meni je to bila igra i uživao sam u njoj. Mi smo u Partizanu ustvari bili vrlo jednostavna momčad, nije nas bilo previše, ali recimo nas sedam, osam mogli smo sve.’
S kim vam je bilo najlakše igrati?
S ‘Cvebom’ Horvatom; mi smo se znali napamet, to je stvar koja se jednostavno dogodi. I dandanas smo si dobri…’
Bjelovar više nije rukometni vrh?
‘Mi smo mala sredina, mali bazen, nema kod nas tako velikih i krupnih ljudi da bi se danas jednostavno izgradila neka momčad. No, rukomet se i dalje igra, nije to prvoklasno, ali najvažnije je da traje.’
Cijeli razgovor pročitajte OVDJE.
DATUM I MJESTO ROĐENJA: 22. lipnja 1946. godine, Bjelovar
KLUBOVI: RK Željezničar, RK Partizan
ODLIČJA: zlato na Olimpijskim igrama 1972. München, bronca na SP 1970. Francuska, zlato na Mediteranskim igrama 1975. Alžir
Odigrao je više od 700 utakmica u dresu bjelovarskog Partizana, čak 125 puta nastupio je za reprezentaciju Jugoslavije za koju je postigao 285 pogodaka. Dugo godina bio je kapetan momčadi Partizana koja je osvojila šest naslova prvaka Jugoslavije, 1967., 1968., 1970., 1971., 1972. i 1977. godine, sedam puta bili su viceprvaci, osvojili su dva kupa bivše države 1968. i 1976. godine. Dva puta je bio finalist i 1972. godine pobjednik Kupa europskih prvaka. Igračku karijeru zaključio je 1977.