Piše: Slavica Trgovac Martan

DARUVAR/ZAGREB – U antologiji hrvatske fotografije već je duže vrijeme neizbrisivom tintom upisano ime Slavke Pavić, velike umjetnice i supruge jednako poznatog fotografa, pokojnog Milana Pavića. Upravo uz njega gospođa Slavka zaljubila se u fotografiju, a iz te ljubavi nastat će respektabilan opus koji marljivo nadopunjuje i danas. Iako je na pragu 92. godine života, iz stana gotovo ne izlazi bez fotoaparata jer prizori koje valja zabilježiti su, kako sama kaže, posvuda oko nas. Inače, valja napomenuti i kako je naša sugovornica ovih dana nominirana i za nagradu ‘Zagrepčanka godine’.

-Za fotografiju morate imati zdravo oko i radoznalost. Noge me još uvijek dobro služe pa puno hodam i usput bilježim zanimljive prizore – kaže gospođa Slavka, s kojom smo prošloga tjedna razgovarali u njezinom omiljenom kvartovskom kafiću na zagrebačkom Marulićevom trgu. Uvijek srdačna i susretljiva, spremno je pristala na intervju za Bjelovarski list, a nakon što je naš razgovor već odmaknuo, iznenađeno primjećuje kako je pitamo uglavnom o njezinu radu.

Životni suputnik

-Ja sam mislila da vi želite razgovarati o Milanu! – kaže nam uz veliki osmijeh. O njezinom životnom suputniku već je napisano mnoštvo članaka, kažemo joj, pa red je da napišemo koji i o njoj. No, njihove su priče toliko isprepletene, shvaćamo ubrzo, da je nemoguće, pišući o Slavki, ne spomenuti Milana i obrnuto. Njihova je ljubav planula koncem četrdesetih godina prošlog stoljeća, nakon slučajnog susreta na zagrebačkom kolodvoru. Oboje su putovali u svoj Daruvar, a kako su u to vrijeme u vlakovima vladale velike gužve, Milan ju je zamolio da mu pričuva stvari, dok on u vlaku ne pronađe mjesto za njih dvoje. I od tada, pa sve do njegove prerane smrti 1986. godine, bili su nerazdvojni.

-Mene je i ranije zanimala fotografija. Kako i ne bi kad sam živjela u Daruvaru gdje je 1937. godine osnovan poznati Fotoklub Daruvar. Čula sam za Milana i prije našeg susreta, a on me uveo u svijet fotografije i omogućio mi da konačno i sama počnem fotografirati – prisjeća se gospođa Slavka. Uz odličnog učitelja kojeg je imala u svom suprugu, vrlo brzo je savladala vještinu fotografiranja i izrade analognih fotografija koja je, kaže naša sugovornica, bila prava umjetnost.

-Analogna fotografija je zaista posebna. Trebalo mi je neko vrijeme da naučim pojedine detalje, poput odabira pravog trenutka da se fotografija iz razrjeđivača prebaci u fiksir i slično. No, sve je to s vremenom došlo na svoje mjesto. Danas su vremena drugačija. Izrada analognih fotografija jednostavno je preskupa pa i sama danas fotografiram malim digitalnim aparatom koji ima svoje prednosti. Primjerice, nekada smo snimali na filmove na koje je stalo 12 snimaka. Do sedme smo okidali poprilično olako, no nakon toga smo jako dobro pazili na što ćemo iskoristiti preostale snimke. A danas na digitalnom aparatu možete okidati koliko vas volja. Sjećam se kako sam na jednom izletu u Istru u vrlo kratkom vremenu napravila čak 600 fotografija – priča nam naša sugovornica koja svome zagrebačkom domu i danas čuva svoje i Milanove negative, stare i preko 40 godina koji su, kaže, u odličnom stanju. Oni su podsjetnik na dane kada je sa suprugom proputovala cijelu bivšu državu. Najljepše s tih putovanja uz pomoć njihovih objektiva sačuvamo je za vječnost.

Poznata fotografija Slavke pod nazivom ‘Odlazak, Novi Zagreb’

Dobar kadar kratko traje

-Voljeli smo putovati, išli smo posvuda i uvijek smo sa sobom donosili lijepe uspomene. Primjerice, pamtim kako smo šezdesetih godina s ribarima iz Šibenika zaplovili prema Kornatima. Iako su se morali kući vratiti prije mraka, ti su ljudi samo zbog nas pristali na otoku. Uspeli smo se na vrh sa svojom teškom opremom u pravom trenutku, taman da snimimo savršen zalazak sunca. Tada se, kao i u mnogim prilikama kasnije, sve savršeno poklopilo. To je također važno kod fotografije. U jednom trenutku možete imati pred sobom savršen kadar, a već u sljedećem neće ga biti – kaže gospođa Slavka. Jedan od najpoznatijih takvih ovjekovječenih trenutaka jest njezina fotografija “Odlazak, Novi Zagreb”, na kojoj vidimo dječaka na biciklu koji uz sebe vodi konja, a u pozadini tek izgrađene zagrebačke zgrade.

-I danas se jako dobro sjećam tog trenutka. Milan i ja smo se vozili cestom u našoj Bubi, kad sam odjednom ugledala taj prizor i odmah sam znala da ga moram zabilježiti. Brzo sam mu povikala da stane, zgrabila fotoaparat i snimila fotografiju u posljednji tren. Već u sljedećem trenutku dječak je pustio konja, on se odmaknuo od njega i dobrog kadra više nije bilo – kaže naša sugovornica.

Njezin suprug, koji je radio u više informativnih redakcija, najviše se bavio dokumentarističkom fotografijom, koja sama po sebi jest važna vrsta umjetnosti, posebice kad se na nju gleda s određenim vremenskim odmakom. No, u slobodno vrijeme zajednički su snimali prave umjetničke fotografije, za koje je više vremena imala upravo Slavka. Na njezinim crno-bijelim radovima do izražaja dolazi sklonost igranju geometrijskim oblicima, savršeno oko za kadar i detalje. Prava je majstorica u snimanju pejzaža, što se smatra jednim od najvećih izazova u svijetu fotografije, dok je relativno rijetko snimala portrete.

-Snimanje portreta podrazumijeva veliku odgovornost. Tome uvijek valja pristupati oprezno jer drugoga valja uvijek nastojati prikazati u dobrom svjetlu. Moj je Milan uvijek govorio kako nikada ne treba fotografirati čovjeka kad govori i kad jede – priča gospođa Slavka. Uvijek je slijedila taj njegov savjet, kao i brojne druge koje joj je davao, posebice na početku karijere.

-Bio je jako dobar učitelj, puno mi je pomagao, pogotovo na samim počecima, kad sam se tek upoznavala s fotografijom. S vremenom smo se počeli nadopunjavati, tako da naš rad ima određenih sličnosti, ali i različitosti – kaže naša sugovornica. Iako su se mediji i struka češće bavili Milanovim radom, Slavka u tome ne vidi ništa neobično.

-Milan se fotografijom bavio profesionalno i imao je daleko veći opus od mene – pojašnjava nam, dodajući kako i danas puno vremena provodi u sređivanju njegove ostavštine. Osim toga, redovito odlazi u šetnje i sama i dalje snima. Redovito obilazi izložbe na kojima se susreće s dragim prijateljima i upoznaje nove ljude.

-Današnja fotografska scena je izvrsna, zaista uživam u radu mladih autora i druženju s njima – zaključuje naša sugovornica koja je i sama duhom još uvijek poletna i mlada.


Srdačni susreti u Daruvaru

Slavka Pavić rođena je u Jajcu 1927. godine, a djetinjstvo i mladost provela je u Daruvaru u koji danas rijetko odlazi. Uglavnom sa Sesvete, no ponekad i zbog veselijih prigoda. Tako je nedavno ondje bila na otvorenju izložbe fotografija Milana Pavića “Mala retrospektiva”.

-Uvijek rado dođem u Daruvar. To je divan grad, a Daruvarčani su divni ljudi. Na žalost, mojih vršnjaka više nema, no mlađe generacije su jednako drage i ljubazne. I za tog posljednjeg susreta bili su prema meni tako susretljivi i dragi – kaže gospođa Slavka, otkrivajući kako već neko vrijeme s Daruvarčanima razgovara o mogućnosti postavljanja stalnog izložbenog postava fotografija Milana Pavića u njegovu rodnom gradu.


Bogat opus

Od početka pedesetih godina, kada se aktivno počela baviti fotografijom, do danas, Slavka Pavić održala je dvadesetak samostalnih i preko 300 skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu, a dobitnica je brojnih priznanja za svoj rad. K tome, jedna je od osnivačica ženske sekcije Fotokluba Zagreb i inicijatorica izložbe Žene snimaju koja se povodom Međunarodnog dana žena održava posljednjih nekoliko desetljeća. Osim u brojnih privatnim zbirkama, njezini radovi se nalaze u Zbirci hrvatske fotografije zagrebačkog Fotokluba, Muzeju Grada Zagreba, Muzeju Suvremene umjetnosti, Muzeju za umjetnosti i obrt te Etnografskom muzeju.