Devedesetogodišnji Martin Majcan jedan je od rijetkih živućih članova Narodno-oslobodilačkog partizanskog pokreta ovog kraja. Unatoč godina, Majcan je živahan, ugodan sugovornik, odlične memorije. U partizane je otišao s nepunih 16 godina.

Rođen je u Tomašici, kako kaže, čisto hrvatskom selu s nešto Mađara i Čeha u kojem je tada živjelo oko 800 stanovnika. Od njih čak je 118 bilo u partizanima. Poginulo ih je u borbama 17, a šestero stradalo kao žrtve fašističkog terora. Majcan potječe iz srednje seljačke porodice koja je od prvih dana rata sudjelovala ili pomagala partizanski pokret. Otac je u obiteljskoj kući, koja se nalazila na putu za Zdenčec, kuda su prolazili moslavački partizani za Slavoniju, izgradio u štaglju tajni bunker gdje su se oni iznemogli mogli odmoriti, prije nego su nastavili put prema svojim jedinicama.

Poslije završene osnovne škole Martin je 1939. upisao Građansku školu u Garešnici. Završio je dva razreda.
U drugom razredu škole ustaše su nam prekapali po torbama, tražeći partizanski propagandni materijal, pa sam prekinuo školovanje. Tata je rekao da nam nitko neće prekapati po torbama, kaže Majcan.

No, u partizane je otišao 8. ožujka 1945. U i oko Tomašice su se u to vrijeme vodile žestoke borbe. Čerkezi su jednom prilikom došli u selo, a kako su njima komandirali njemački oficiri, jedan je u kući Majcanovih zapazio mladog Martina i rekao da će biti odličan za SS trupe, te da će ga povesti sa sobom. Otac je zbog toga, prvom prilikom, Martina sakrio u kopanj ispred konja. Kada se njemački oficir vratio po Martina otac je rekao da ne zna gdje mu je sin, da je nekuda otišao. Tada je Martin s još 15 Tomašičana krenuo u partizane gdje mu je već bio brat. Bilo je to u jeku velikih borbi i ofanziva s čazmanske strane, pa je na kraju je do partizana stiglo njih samo dvoje. Tako se Martin našao prvo u komandi ekonomije za Moslavačko područje, a na kraju i u prištapskoj jedinici 33. divizije NOV.

-Tijekom ofenzive prvo smo se povukli u Podgarić kod partizanskih radionica, odatle u Končanicu gdje je bio prekomadiran u prištapsku jedinicu desetog zagrebačkog korpusa, odakle smo bili razmješteni po brigadama. U Trnovitičkom Popovcu smo dobili nove britanske uniforme i oružje, koje su taj isti dan izbacili saveznički avioni, s drugom opremom i lijekovima za partizane. Prije toga smo dobili neke talijanske puške bez municije, prisjeća se svojih prvih partitanskih dana Majcan.

Kada ga je liječnik vidio da loše hoda poslali su ga u Ivanove kupke u daruvarsku bolnicu odakle je cijela bolnica evakuirana u Đulovac, zbog blizine fronta na Ilovi u okviru završnih operacija oslobađanja i prodora njemačke armije pod zapovjedanjem von Lehra. Kada je Bjelovar oslobođen našao se u tamošnjoj bolnici, a odatle je otišao u Dugo Selo.
Demobiliziran je 15. kolovoza 1945. Završio je trgovački “kurs” 1947. i zaposlio se u garešničkom trgovačkom magazinu kao centralni blagajnik. Potom odlazi u vojsku, u Osijek, gdje je završio desetomjesečnu školu rezervnih oficira za artiljerca. Potom je šest mjeseci bio na stažu u Pivki, kao zastavnik. Poslije vojske radio je u Garešnici kao sekretar građevinskog poduzeća, pa šest godina u šumariji kao knjigovođa, a kad je završio ekonomsku školu i kada je osnovana Komunalna ustanova postavljen je za direktora te ustanove. Kasnije je otišao u Sekretarijat za Narodnu obranu i odatle kao sekretar sekretarijata za NO Garešnica 1984. u invalidsku mirovinu.

Tada se posvetio vikendici i vinogradu, pčelama… u Dišniku. Time se zanimao sve do smrti supruge s kojom je imao dva sina. Na žalost jedan od njih je također umro. U umirovljeničkim danima Majcan je bio i predsjednik Saveza boraca Garešnica, jedan je od osnivača Hrvatske stranke umirovljenika u Garešnici, pa su mu za devedeseti rođendan u goste došli i čelni ljudi stranke Silvano Hrelja i Zlatko Barila. Danas je član Udruge antifašista Garešnica.

-Ponosan sam što sam partizan, što mogu o tome razgovarati i reći kako je bilo. Smeta me danas ovaj revizionizam i niz neistina o partizanima koje se objavljuju, jer znam kako je bilo, kaže Majcan.

Tako ističe kako je nedavno u jednoj garešničkoj knjizi objavljeno kako su partizani ubili hrvatskog vojnika Mlinarića i njegovog brata iz Tomašice.
Jedan je poginuo 1943. u borbi s ustašama kao pripadnik partizanske jedinice, dok mu je brat iz domobrana prešao u partizane gdje su mu i preveli čin, a poginuo je u borbama za oslobođenje Beograda 1944., kao zapovjednik u Slavonskoj partizanskoj diviziji.

Kako Majcan kaže, to ga sve žalosti, kao i to što se Hrvatska olako odrekla pozitivnih vrijednosti svog partizanskog pokreta i uloge u antifašističkoj borbi u Drugom svjetskom ratu. (S.Sl.)