Razgovarao: Igor Kokoruš
Mladi bjelovarski glumac porijeklom iz Ivanske i zagebačkom adresom, Ivan Ožegović, na posljednjem BOK-u imao je premijeru svoje premijerne kazališne predstave, humorne monodrame „10 pjesama koje su označile kraj mog ljubavnog života”.
Ovaj 29-ogodišnji glumac tako je postao scenarist, redatelj i producent, a predstava se kod Bjelovarčana toliko dobro primila da će je izvesti još jednom, 31. svibnja (petak) u Bjelovarskom kazalištu.
U svojoj monodrami Ožegović progovara o odrastanju, djevojkama, glazbi, ljubavi i prijateljstvu i čini to na prilično duhovit, ali i mudar način. Osim nove izvedbe u Bjelovaru, posebno ga veseli što će igrati i u Ivanskoj, i to 21. lipnja, pred, kako kaže, „najdomaćijom” publikom.
Otkud ideja za predstavu i koliko ti je trebalo da je osmisliš?
Bio sam na trećoj godini faksa, bili smo u kafiću s ekipom s Akademije i zasvirala je pjesma „Kurve“ Daleke Obale. Tad sam primijetio da ljudi vole tu pjesmu, a mene je to podsjetilo kako sam u osnovnoj u Ivanskoj gledao ekipu kako sluša tu pjesmu i nije mi bilo jasno zašto im je dobra. Uglavnom, htio sam napraviti predstavu koja je smiješna, ali nije banalna. Često gledamo art filmove koji su depresivni ili komercijalne komedije koje su banalne, nemaju ništa ispod površine. Volim dobre komedije i mislim da je Richard Curtis, scenarist Notting Hilla i Mr. Beana nepravedno zanemaren. Humor se može raditi, a da ne bude banalan.
U kojem trenutku predstava postaje dovršena? Kada kažeš to je sad to, idem pred publiku?
Ja sam kriva osoba za to pitati. Još prije pet godina mislio sam da imam predstavu, ali sam onda ipak shvatio da nisam dorastao toj ideji. Sva sreća, Zijah Sokolović mi je tu ukazao na neke propuste i stvari koje ne kužim, ali je stalno isticao kako je to sjajna ideja. Kad sam već pomislio da sam odustao od te ideje, vratio sam joj se i ipak je dovršio. Tu moram spomenuti i braću Navojce koji su mi također bili od velike pomoći. Bojan me je uspio nagovoriti da ne odustanem od predstave taman pred dovršetkom, a Goran mi je jako pomogao da izbacim neke dijelove koji nisu funkcionirali, da je pročistim. Usto, bojao sam se da mi predstava ne počne previše sličiti na monodrame Zijaha Sokolovića i Željka Vukmirice. Ipak, u jednom trenu morao presjeći i reći da idem pa kako bude nek’ bude. Vukmirica mi je bio na predstavi i svidjelo mu se. Nije me odlučio tužiti za plagiranje. Dapače, rekao je da sam uspio naći svoj stil. A Zijahov dolazak još čekam.
Koliko ima Ivanske, koliko Bjelovara, a koliko Zagreba u predstavi?
Kažu da često redatelji/scenaristi u svoja prva djela stave najviše autobiografskog, a kasnije idu sve više prema fikciji. No, iako ovdje ima elemenata sva ta tri meni značajna mjesta, ipak je dobar dio i izmišljen.
Kako si zadovoljan reakcijama bjelovarske publike? Igrao si je i u Zagrebu, smije li se tamo publika na drugim mjestima?
Htio sam da praizvedba teksta bude u Bjelovaru gdje sam napravio svoje prve glumačke korake. Večer prije premijere Bogdan Diklić mi je rekao da njega još uvijek opere trema kad nastupa u Bjelovaru. I sad to mogu reći da je zbilja jedna stvar nastupati u Zagrebu, a totalno druga u Bjelovaru, gdje je ipak posebnije. U Zagrebu sam, za sad, igrao u jednom velikom i jednom malom prostoru. Još uvijek testiram predstavu. Iskreno, bojao sam se starije publike. S obzirom da predstava govori o rock supkulturi, mislio sam da će to ljudima starijima od 60 biti preagresivno i dosadno. No, zeznuo sam se. Nakon prve izvedbe u Zagrebu točno sam skužio da se mlađa ekipa smije na drugi tip fora nego babe i djedovi i odmah sam rekao: „vrati mi penziće, više ne igram bez njih“.
Dosta je intenzivna predstava, koliko se umoriš fizički i psihički nakon toga, jesi li za krevet ili si za party nakon izvedbe?
Da, ali to je bio proces pripreme. Intenzivno sam probavao kako rasporediti energiju za izdržati cijelu predstavu. Pojačao sam i treninge – više sam igrao nogomet, rukomet, squash, a i dodao sam trčanje čisto da podignem kondiciju. Ali nakon predstave me drapi adrenalin da ne mogu još satima zaspati. Jer ipak je ovdje u pitanju igranje mog teksta. Imam više tremu od sebe kao pisca nego od sebe kao glumca.
Dobio si neke poticaje HAVC-a za razradu scenarija, kada možemo očekivati film?
To je bilo za scenarij za drugi projekt. U ovom projektu se bavim svojim odnosom s glazbom i ljubavima, a u onom svojim odnosom sa rukometom i glumom. Taj je scenarij puno vezaniji za Ivansku i Bjelovar, ali je iznimno skup i treba mi par godina da se afirmiram na manjim projektima. Nadam se da ću do tada skupiti lovu da uđemo u snimanje „Šraube“.
Jel ideš stopama Eastwooda pa ćeš biti glumac, režiser, producent, scenograf i sve?
Ne znam, vidjet ćemo. Ovu predstavu nisam nikako htio dati da netko drugi glumi, iako bi vjerojatno bilo bolje jer je lakše kada imam pogled izvana. Ali, s nekim drugim projektima vidim da nemam ulogu za sebe pa mi je ok biti u funkciji redatelja. A kao glumac, mogu glumiti i kod drugih. Dapače, lijepo je ponekad doći i samo odraditi ulogu glumački, a da ne moram sjediti tjednima u garaži u Ivanskoj i razrađivati strukturu scenarija.
Ivanska ti je jako dobro poslužila da uvježbaš predstavu?
To je točno. Tijekom faze proba sam nakon dugo vremena preselio u Ivansku. Došao sam početkom godine u Ivansku i nakon dugo vremena sam živio s roditeljima u Ivanskoj. Imao sam dobar tempo proba. Jedini izlazak iz kuće mi je bio odlazak u garažu. A kad sam nakon par tjedana došao u Bjelovar na kviz u Oku, činilo mi se kao da sam došao u Las Vegas. Ivanska ima jedan super mir za koji mi se čini da ću sve više koristiti tijekom godina. Zanimljivo je da kad nešto probavam u Zagrebu, stalno se bojim buke zbog susjeda i ulice. A ovdje sam se derao i derao danima. U početku je mojim susjedima bilo čudno kad prolaze pokraj naše garaže, a čuju da se netko dere u 22 sata navečer. No, ne da nitko nije prigovarao nego su me bodrili. Recimo, dođem idući dan u dućan, a oni kažu: „Čuli smo te sinoć kak’ se dereš, jedva čekamo da vidimo predstavu“. A meni toplo oko srca i još mi da elan da se glasnije derem idućih dana.
