Brže, više, jače, znano je geslo Olimpijskih igara, tog višesportskog natjecanja, započetog u staroj Grčkoj, a oživljenog krajem 19. stoljeća zahvaljujući francuskom humanisti barunu Pirreu de Coubertinu. Od tada, pa do danas održava se u razmacima od četiri godine, uključujući i zimska izdanja, a svaki sportaš koji je bar jednom sudjelovao na tom veličanstvenom skupu natjecatelja iz cijeloga svijeta, donio je sa sobom trajne uspomene. Među tisućama sportaša bilo je i Bjelovarčana od kojih su poneki zaboravljeni, a u neka vremena su bili dočekivani kao sportski heroji.

Pri tome je malo poznat podatak kako je prvi naš olimpijac bio biciklist Stjepan Ljubić Vojvoda koji je kao član gradskog kluba „Sokol“, u dresu tadašnje Jugoslavije nastupio na olimpijadi u Amsterdamu 1928., a nekoliko godina kasnije i na glasovitoj utrci Tour de France. Osam godina kasnije u Berlinu nastupa bacač kladiva Petar Pedro Goić, ujedno i jedan od osnivača bjelovarskog atletskog kluba, ali nije ušao u finale. To je u Londonu 1948. pošlo za rukom njegovom učeniku Ivanu Gubijanu koji je hitnuo kladivo 54.27 metara, „uzeo“ srebrnu medalju i ostao zapamćen kao prvi osvajač odličja za bivšu državu. A kako je izgledao povratak, prenio je nekoliko desetljeća kasnije novinaru Bjelovarskog lista Jovi Paripoviću.

Zaboravljeni Gubijan

-Od Sežane do Beograda, na svim stanicama dočekivalo me cvijeće i muzika, a u Ljubljani torta s bacačem kladiva na vrhu. Svi su se radovali mojoj medalji, kao i onoj koju su osvojili nogometaši. Bio sam i kod Tita, i htjedoh ga pitati je li za njegova boravka u Velikom Trojstvu na sajmovima bilo boksa za novac kao u moje vrijeme. Bez obzira na odlazak u Beograd, najteže mi „pada“ što me u Bjelovar nikada nitko nije zvao. Bacao sam jednom kladivo na nekom sletu, i to jer su me pozvali moji prijatelji Pedro Goić i Zvonko Iveković. U mome gradu me nema već 28 godina, a on je još uvijek u mojim mislima i pričama s prijateljima – kazao je 1981. Gubijan, koji je preminuo 2009.

Ni iduća olimpijada 1952. godine u Hesinkiju nije prošla bez Bjelovarčana, iako ćemo u ovom slučaju „posuditi“ vrsnog gimnastičara Ivana Čakleca, rođenog Varaždinca i bjelovarskog srednjoškolca. Čaklec, koji je preminuo prošle godine, bio je u tri navrata sudionikom Olimpijskih igara, a od sportske karijere se oprostio na onima u Tokiju 1964. Nakon njegova odlaska, Bjelovarčani su čekali punih osam godina kako bi na ovom natjecanju ponovo vidjeli „svoje dečke“ i to na pobjedničkom tronu. Naime rukometna reprezentacija je 1972. u Münchenu osvojila zlato, koje su iskovala i tri igrača ORK Partizana, Hrvoje Horvat, Miroslav Pribanić i Albin Vidović, dok je Nedjeljko Prodanić boravio u kampu olimpijskih nada. Dio te „zlatne generacije“ se okupio 2017. u Bjelovaru te prenosimo tek neke od rečenica izbornika Vlade Stenzla koji je zajedno s ovim vrhunskim igračima krenuo u „operaciju Njemačka“.

„Atomska“ momčad

-Najveća vrijednost te momčadi bile su velike, sjajne ljudske osobnosti mojih igrača, imali su i nadarene trenere, a rad im nije bio stran, već poželjan. Mi smo u Münchenu doslovce bili superiorni u svim elementima ovoga sporta. Učili smo cijeli svijet kako se treba igrati obrana i praktički izmislili sustav 6-0 s pokretnim igračima u sredini. Imali smo sjajan presing, a protunapad nam je bio strašno oružje – kazao je Stenzel.
Hrvoje Horvat je u to vrijeme smatran najboljim rukometašem svijeta.
-Bio sam i europski i olimpijski prvak. Kao olimpijski prvaci trijumfirali smo toliko lagano, da sada moram reći kako je teže bilo postati europskim klupskim prvakom s bjelovarskim „Partizanom“. A postali smo to iste godine! – ispričao je Cveba.
Na Olimpijadi u Montrealu 1976. ponovo nastupa Hrvoje Horvat koji je na otvorenju nosio državnu zastavu, a pridružuju mu se vratar Željko Nimš i Zvonimir Serdarušić koji je u Bjelovar stigao iz Mostara. Bez „Partizanovih“ rukometaša nisu prošle ni slijedeće igre u Moskvi na kojima uz Stjepana Obrana nastupa i pokojni Pavle Jurina, koji će zajedno s Mirkom Bašićem četiri godine kasnije otputovati u Los Angeles, dok će Mrkva stajati na golu i 1988. u Seoulu, gdje se ujedno završava priča o nastupima naših rukometaša na olimpijadama.

Gorša kao Čaklec

Ali, nekoliko godina ranije pojavljuje se nova nada hrvatskog sporta, Bjelovarčanka Nataša Vezamar, kojoj je u Sydneyu 2000. „za dlaku“ izmakla medalja na teakwondoe natjecaju, da bi potom na svojim idućim igrama u Ateni došla do četvrtfinala. Bez obzira što se nije okitila odličjem, Nataša je sa jakih smotri donijela pregršt medalja, od kojih, pored tri europska, zlata sjaji i srebro sa Svjetskog prvenstva. Među bjelovarskim olimpijcima je i strijelac Petar Gorša koji je, počevši od 2008. u Pekingu, sudjelovao na još dvije olimpijade, a već je izborio nastup na četvrtoj, 2020. u Tokyu, i to ponajprije osvajanjem dvije srebrne medalje na lanjskom svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji.


Uspješni paraolimpijci

Niski naših predstavnika dodajemo i paraolimpijce, od kojih je prvi Bjelovarčanin na Igrama u Sydneyu 2000. bio stolnotenisač i aktualni predsjednik Hrvatskog paraolipijskog odbora Ratko Kovačić.
-Bio sam neizmjerno sretan plasmanom na Olimpijske igre, kao i na iduće u Ateni gdje je nastupilo više naših sportaša, poput Slavena Hudine u dresurnom jahanju i strijelca Dražena Bošnjaka. Lista se kasnije upotpunila atletičarima Josipom Slivarom, Albinom „Abom“ Vidovićem te osvajačem zlatne medalje Darkom Kraljem, koji je, istina, Grubišnopoljac, ali i Bjelovarčanin – kaže Kovačić, dodajući da su na zimskim Olimpijadama nastupili Aleksandra Kosanić, Zlatko Pesjak i Josip Zima.


Olimpijade u brojkama
1926.
Godina kad na OI nastupa prvi Bjelovarčanin, Stjepan Ljubić 1948.
Te godine Ivan Gubijan osvaja srebro u bacanju kladiva
8
Broj naših rukometaša koji su nastupili na Igrama
9
Toliko je bjelovarskih paraolimpijaca sudjelovalo na Olimpijadama