Za nekadašnjih četvrtaka u Bjelovaru, kada su se u grad autobusima,vlakovima, traktorima ili konjskim zapregama slijevale rijeke ljudi iz bližih ili udaljenijih sela, za susreta poznanika koji su se viđali samo na „sajmeni dan“, mogao se čuti i dio jezičnog bogatstva. Danas pomalo isčezlog, ali ne i u sjećanjima onih koji su odrastali, ili pak kasnije dobar dio profesionalnog vremena boravili u tim sredinama, čime su nesvjesno postali dijelom njegovanja po mnogo čemu posebnog izričaja ovog dijela Hrvatske. Stoga u prisjećanju na postojanje pojedinih riječi našeg kraja, ali i njihova značenja, pozivam u pomoć dobrog poznavatelja ovog „našeg“ jezika, novinara Sanija Lukića s kojim se za svakog susreta prisjetim ovoga dijela tradicije, ali i knjige našeg nekadašnjeg sugrađana prof.dr. Dubravka Habeka, jednog od najuglednijih specijalista ginekologije, „Bjelovarska etnosemiologija“, koja otkriva duh nekadašnjeg vremena.

Sajmeni dan

Dakle tih sajmenih četvrtaka jedna od uobičajenih gradskih slika bila je novokupljena unutrašnja guma za bicikl koja se nosila preko ramena, ručna pila čija je oštrica bila umotana u papir, ili cipele „bakandže“ koje su se također nosile na ramenu zavezane s dugačkim „pertlama“, dok se u trgovinama mješovitom robom moglo čuti primjerice i ovo: „Dajte mi dvajst deka šunkar’ce, dvije vrećce ljutija bonbona, čukeladu „seka i braco“ i ‘el vam ostalo još onija debelija žnjiranaca za čižme, pa mi onda sve sračunajte“. Naravno da su varijante kupovina bile bezbrojne, pa su se tako tražile boce „Rademske“, “esenc“ (jaki ocat), štaub cukor (šećer u prahu), a uobičajeni naziv za odlazak u kupovinu je bio: „Idem po fasovanje“. Na klupama u parku se iz masnih papira obično jeo parizer s bijelim „kruvom“ ili salama „tirolka“ čiji se miris osjećao nadaleko. Suhe zalogaje zalijevalo se pivom, kupljenom u dućanu, koja se vadila iz vanjskoga džepa „kaput’ća“ i otvarala na naslonjaču klupe, a ako se na placu dobro trž’lo, do putovanja kući obavezno se u restoranu „Garić“ išlo na gra’zelje ili gra’ s kobas’com.
Tako i sa kolegom Sanijem „na prvu“ započinjem razgovor, tek kako bi osviježili dio rječnika, satkanog na dijelovima djetinjstva i mnogim putešestvijama našim selima, pa se tako i ovom zgodom „rodila“ jedna od mnogobrojnih improvizacija.

Iz „vlastita džepa“

-O San’ć, pa ‘đes do sade. Da se nije kakvi beteg (vrag) dogodjo-pitam.
-Ma nije, sinoć smo do kasno slušali televiziju, a u jutro sem oćo tja u Prijespu nešt’ snim’t sa proizvađačima. Nisem sve stig’o jer se od Sjeverina počelo tab’t,(oblačiti) pa sem žurjo da me neb’ plajda poplan’la.
-I šta vele? Kak je?
-A nikak. Troški su vel’ki i kažu da biki teško idu do 500 kil. A šta moreš.
-Bome, nije dobro.
-A čuj, teško je danas potref’t od čega moreš preživst. Tak’ da ljudi sam’ pitaju šta ć’mo, đe ć’mo, kak ć’mo i na šta to bude ispalo- prepričava Sani tek dio razgovora s ljudima čiji govor možda u nekih može izazvati i (pod)smijeh, ali u svojoj izvornosti itekako ocrtava tešku i neizvjesnu svakodnevicu.
-Dio je to vlastitih iskustava, koji otkrivaju način ophođenja ljudi na selu u što je uključeno mnoštvo umrlih ili umirućih riječi. One pokazuju svojevrsnu siromašnost ili bolje rečeno racionalnost u izričaju, jer su rečenice kratke, a iz mnogih riječi se izbacuju neki „nepotrebni“ samoglasnici. No, za ljude koji su ih koristili bile su smislene i razumljive otkrivajući na neki način duh ondašnjeg vremena ruralnog kraja koji polako, ali sigurno nestaje -kaže Sani.

Priča iz dvorišta

Stoga kao potvrdu ove tvrdnje prepričavam originalni događaj iz sela u okolici Ivanske gdje se jedan od mještana ranijih godina odlučio na uzgoj nojeva. Razgovaramo u kuhinji, a pokraj peći sjedi majka i na svaku njegovu rečenicu zdvaja rukama i uzdiše, sve dok nije ustala i iskazala svu svoju muku.
-Sad vi mene djeco poslun’te. Lijepo sem mu govorla, sine nemoj ić’ u te ‘tice i prodavat’ blago. Nije ćijo slušat’, i šta sade imamo. Selo nam se smije, vama je za fruštuk dao nojet’nu, a ne nešt’ s tavana. Nek’ one nesu vel’ka jaja, al’ šta to vrijedi kad su gadne i od njija koristi nema. I to zapiš’te da sem ja rekla. Bolje je u dvoru imat gra’oraste kokoši il’ race, a ne te vel’ke ‘tice koje nit’ pjevaju, nit’ skaču, neg’ sam’ pasu travu iz korijena-sažela je svojim rječnikom kojeg pamti od djetinjstva sinovljev poslovni promašaj.

Inačice značenja

Premda se govor u našim selima ponešto razlikuje obzirom na zemljopisni položaj gdje se primjerice u selima podno Bilogore može čuti i upitni „kaj“, ta riječ u nekim drugima nema isto značenje. Tako nije neuobičajena rečenica: „Bio je p’jan kaj zemlja“, što u ovom slučaju znači kao. Pregršt je riječi koji su promijenile smisao, pri čemu je jedna od češćih „narediti“ koja u seoskom rječniku znači odlučiti, i stoga nije neoubičajeno čuti žene kako kažu: „Danas sem nared’la ured’t ganjak i opljev’t dvije gred’ce luka“. No, među mnogima koje su možda poprimile i poznato značenje ima i specifičnih, poput primjerice onih iz okolice Kapele gdje će starosjedioci kazati: „Komaj (jedva) sam stig’o na autobus, al’ da nisam iš’o grabčaka (prečicom) sigurno bi mi utek’o“. Daljnjim nizanjem posvemašnjeg jezičnog bogatstva zasigurno bi iznjedrili još niz primjera „kovanica“ ili riječi nastalih prije više od jednog stoljeća, pa stoga iz Habekove knjige sastavljene od nekoliko tematski podijeljenih cjelina donosimo tek dio iskustvene i prikupljene građe.(čr)

Zanimanja
Inđulijer (inženjer)
Šnajdar, šnajdar’ca (krojač,krojačica)
Šljosar (bravar)
Flizerka
Brigadirka u keksari
Medicinska sestra na živčanom
Rajfungijer (dimnjčar)

                          
                   

Uzrečice

To nema niđe
Suvo k’o brus
Vani je vel’ki sparin’ć
Crno k’o koto
A eto, ostala sem sama k’o oguljeno drvo
Rastepli se k’o rakova djeca, nikak’ ih sastav’t na vrpu

Uljepšavanje i odijevanje
Fem za suš’t kosu
Gaće pumper’ce, rozne i svijetlo plave s gumom
Čep’ca (kapa)
Šljape
Kombinej
Podsuknjenka
Fertun i fertun’ć za gazdar’ce
‘Lačnjak za ‘lače
Špager’ce

Govorilo se i radilo
-Povuc’ ju naguzečke (natraške)
-Tuj, vođ (ovdje)
-Faljelo mi je još četer dana
-Nije ćela, nije ćio (htio)

  • Lup’jo je štemplijer (pečat) i gotovo
    -Moja šogor’ca je lijena bedevija, a šogor k’o bik na gemajdi
    -Oš’o je autobus, pa sade nemam foringu (prijevoz)