BJELOVAR – Završeci dvotjednih školskih praznika za kojih su se tadašnji klinci sanjakali i grudali uživajući u snijegu, ostali su tek nekim radosnim sjećanjem na djetinjstvo. Danas, kucajući ove retke, na prozoru vidim kišu i pitam se, hoće li Bjelovar barem nakratko zabijeliti, kako to predviđaju meteorolozi. Znam da ni njima nije baš ugodno kazati kako nas čeka polarni val, nakon kojeg bi zimski kaputi opet neko vrijeme trebali ostati u ormarima i to zbog nekih strujanja zraka koja eto, više odišu južinom, dok je sjeverac ostao negdje iza Alpa. I takva prognoza, unatoč „jamranju“ kako su prošla vremena „zdravih“ zima sa snijegom i „minusima“ koji su znali potrajati i po više od mjesec dana ima sve više obožavatelja, jer ugodne dnevne temperature istodobno znače i manje račune za grijanje. Ili, poprilično rasprostranjeni stav koji bi glasio otprilike ovako: „ Lijepa je zima, ali neka bude što toplija“.

A kakve su bile bjelovarske zime? Vjerujem da nisam jedini koji će potvrditi da ih mnogi pamte po oštrini jutarnjega zraka za odlazaka na posao ili školu kada se šalovima i kapama branilo od hladnoće koja je štipala obraze, a na oči tjerala suze. Ali, i to je vrijedilo pretpjeti za ono malo topline koja se posvuda širila iz peći na drva u kojoj su pucketale cjepanice bukve i graba koje su već početkom jeseni na svojim „cirkularima“ ispilili poznati bjelovarski pilari Švenda i Rakijaš.

Topli domovi

U stvari, zima je počinjala 1. studenoga na blagdan Svih svetih kada su se oblačili zimski kaputi, ne zbog običaja, već tadašnjih mrazovitih jutara i hladnih večeri koji su najavljivali prosinac onakvim, kakvim smo ga i očekivali. I upravo iz tih dana je nakon idućih nekoliko mjeseci rastao toliko privlačan osjećaj za toplinom i domom. U stanovina su se „hajcale“ kaljeve peći na kojima se tijekom zime sušilo rublje, a klinci su iz drvarnica koje su bile neizostavni dio tadašnjih stanova, nosili košare prepune nacijepanih drva i ugljena. Bio je to svojevrsni zimski ritual u haustorima zgrada gdje su se često vodile prave utrke u tome tko će prije odnijeti punu košaru do trećega kata, ili čija će peć brže zgrijati preostale sobe stanova u kojima se baš i nije ložilo. Naime, tada je čvrsto vrijedilo pravilo, kako za obranu od gripe treba spavati u hladnoj sobi, pa smo uz petominutno cvokotanje pod pokrivačem tako čeličili vlastito zdravlje.

Ovako se nekada čistio snijeg u središnjem parku

U to vrijeme samo su rijetki koristili godišnje odmore i to ponajprije zbog „generalnog remonta“ u nekoj od bjelovarskih tvornica. Općenito, zimski odmori su osim za đake bili gotovo nepoznat pojam, iako su i tada pojedine „dobrostojeće“ obitelji odlazile na skijanje. Prvo u Sloveniju, pa potom Austriju, ali bilo je to daleko od današnje, istia, koronom prorijeđene ofenzive širih razmjera na poznata skijališta. Uglavnom, skijanje nije baš bilo u modi, osim na televizijskim prijenosima iz kojih smo saznavali imena obično teško izgovorljivih, mondenih odredišta. Naravno, „glavni“ su bili oni koji su mogli bez zaplitanja jezikom izgovoriti Garmisch-Partenkirchen.

Bajkoviti park

Bjelovar je tih zimskih mjesci bio čaroban, pa čak i za one koji nisu primjećivali kako godišnja doba mijenjaju izgled grada, ali i navike njegovih žitelja. Još i danas pamtim gradski park, njegova stabla i grmove koji su stenjali pod teretom snijega te se uz prigušeno svjetlo ulične rasvjete pretvarali u mnoštvo čudnovatih figura iz bajki i priča. Bila je to predivna igra svjetla i sjene nestale za dana, da bi se ponovo vratila pojavom prve izmaglice koja je obavijala bjelovarske zimske večeri. Za njih su se na ulicama mogli najčešće sresti oni koji koji se vraćaju iz druge ili odlaze u treću smjenu, s rukama duboku utisnutim u džepove, licima prekrivenim šalovima i obaveznom vunenom kapom s „coflekom“. Jurišali su utabanim stazama, gazeći ponegdje duboki snijeg i povremeno se spotičući o zaleđeni trotoar, ali su ipak stizali na vrijeme. Prvo do gostionice prije pružnog prijelaza u Slavonskoj, gdje će popiti nešto za „cirkulaciju“ i odraditi smjenu do šest ujutro.

Levijev brijeg

Za razliku od nekih drugih, većina bjelovarskih klinaca je za to vrijeme imala svoja mjesta koja su po važnosti za njih bila gotovo ravna europskim zimovalištima. Najpoznatiji je bio Levijev brijeg pokraj Gradskog bazena koji je često bio pretijesan za sve one koji su se tamo našli za sanjkaške sezone. Za spuštanje se čekalo u redu, no kako nisu svi imali sanjke popularni su bili grupni spustovi, a vlasnik sanjki je imao tu privilegiju da ih nije morao vući na početak staze. Oni pak hrabriji, spuštali su se niz padinu prema Vojnoviću ili s „mlinovačkog brijega“ , ali su najveći hit bile sanjke s konjskom zapregom. Zvuk praporaca ovješenih o konje čuo se nadaleko i svi bi na brzinu pohitali prema njima, zavezali sanjke ili uhvatili mjesto na stranicama kola i krenuli put Sredica i Križevačke ceste. Ponekad je avantura bila dugačka i po nekoliko kilometara, pa je prvotni ushit kojeg je nudila bezbrižna vožnja brzo splasnuo za promrzlih povrataka kući. Oni stariji, odlazili su na „bajer“, ili kod brezovačkog mlina gdje se igrao hokej na „sličuhama“ koje su se obuvale na gumenu čizmu, ali se u ekipu moglo upasti i u „rasklizanim“ cipelama.

Skijaši na početku današnje Vukovarske

Ipak, zimama je bilo najuzbudljivije na Korzu koje se u to vrijeme pretvaralo u grudačku oazu. Glavne mete su bile djevojke koje su „fakini“ skriveni u tami gradskog parka nemilice gađali, glasno se diveći svakom pogotku posebice u stražnjicu koja se najviše bodovala u internoj hijerarhiji obijesti. No, posebice popularni, ali i opasni bili su međusobni kvartovski „ratovi“ grudama „ledenjačama“ koje su se pripremale dan uoči obračuna, kako bi se preko noći zaledile i postale tvrde poput kamena. A danas? Od sve čarolije, zimu brojimo po cijepljenjima i oboljelima od korone, ponekim zametenim cestama, buri koja je odvajkada mijenjala krajolik sjevernog Jadrana, i nije bila vijest. A Bjelovar broji tople ili hladne zime koje samo mijenjanju navike, ali ne i vrijeme. (Čedomir Rosić)