Bjelovarskim kafićem ITD protekle su se subote razlijegali zvuci rocka, i to sa gramofonskih ploča koje, unatoč tehnološkoj eutanaziji s početka 80-ih, već unazad nekoliko godina postaju sve traženiji tonski zapis. Moglo bi se kazati kako gramofonska ploča proživljava drugu mladost, i to ne samo zahvaljujući generacijama 60-ih i 70-godina kojima je bila jedini izvor tadašnjih glazbenih trendova, već i mlađima koji slušajući glazbu s interneta ipak postupno shvaćaju kako ploča nije neka nevidljiva datoteka, već nešto što se može osjetiti i pod prstima. Prva bjelovarska večer vinila možda nije okupila očekivani broj „starih rockera“, ali svakako ohrabruju najave idejnih začetnika Marijana Novosela, Karla Čokla i organizatora Dražena Tarasa kako neće sve ostati samo na ovom pokušaju.
Demokratizacija glazbe
-Ideja je da budući gosti ponesu ploče iz svojih diskoteka i tako predstave dio vlastitog glazbenog odabira, što će za publiku sklonu slušanju i razmjenjivanju iskustava značiti podsjećanje na pojedine etape razvoja rocka, a one druge, širenje glazbenih horizonata. Tako su se i subotu slušali Rolling stonesi, Led Zeppelini, Jimi Hendrix, Santana… – kažu Čoklo i Novosel.
Za glazbenim pultom je sjedio Miljenko Liker, nekadašnji poznati bjelovarski DJ, i to u okruženju aparature iz „onih vremena“. A to znači dva gramofona, mikseta i snažni zvučnici, a cijela je aparatura bila spojena starim kablovima. Kako je večer odmicala, glazbena slušaonica je postajala sve punijom pa je među ostalima s obitelji pristigla i ravnateljica I. osnovne škole Tatjana Landsman, ljubiteljica vremešnije glazbe koju već godinama isključivo sluša.
-Nismo se dvoumili doći ili ne jer su rijetke prilike u kojima se mogu opušteno slušati stari hitovi i druge pjesme koje smo nekada voljeli. Očekujem nastavak ovakvih večeri jer mnogima nedostaje glazba koji večeras slušamo, ali i generacijska druženja pa nakon premijere treba nastaviti u istom tempu – kaže Tatjana.
Generacijsko razumijevanje
Večer nije propustio ni još jedan bivši bjelovarski DJ Željko Vukmanović koji se prisjetio i velike disco jockeyade 1976. kada se u dvorani na Vojnoviću okupilo oko tisuću posjetitelja, a večer nije propustio ni legendarni bjelovarski diskofil prof.Vojislav Kranželić. Bilo je tu još poznatih lica što daje naslututi kako je, ako ništa drugo, prošle subote iz boce pušten dobri duh gramofonske ploče jer u vremenima svakojakih tehničkih dostignuća večeri protkane minimalizmom prijašnjih godina pale fleševe prošlosti, pogotovo u sjećanjima onih kojima je taj komad vinila bio, ne samo ugoda za uho, već i „prozor u svijet“. Zato razmišljam o tome kako je gramofonska ploča preko čijih je mehaničkih utora iznjedrena rock glazba nekima već isčezla, drugi je ne pamte, a oni treći se ponovo vraćaju njenom toplom zvuku i neodoljivom pucketanju pod gramofonskom iglom za koje se nekada govorilo da „pada kiša“. Oni koji danas slušaju glazbu na sofisticiranim „nosačima zvuka“ možda nikada neće osjetiti razliku između ploče i CD-a. Jer, taj je tadašnji zapis za neke bivše generacije značio i daleko više od glazbe.
Naime, gramofonske ploče su bile ikone u svijetu ondašnjeg lošeg televizijskog i radijskog programa u dosadnim večerima s kojima se moralo živjeti, ali i ostale pritajenim izrazom bunta. Nositi pod rukom ploče gradskim korzom ili parkom bila je gotovo bačena rukavica u lice tadašnjim čuvarima mentalnog zdravlja omladine zato što su oni među kojima je bio i autor ovih redaka već bili sumnjivi iz jednostvanog razloga što su gramofonske ploče dolazile sa Zapada.
Glazba pod prstima
Imati 60-ih diskoteku značilo je isto kao i danas voziti „bijesni“ auto ili u zadnjem džepu hlača nositi krcat novčnik. S pločama ispod ruke bila su otvorena sva vrata za ulazak u neki drugačiji svijet koji se razlikovao od sivih odijela, tamnoplavih ili crnih ženskih kostima i Borovo cipela. Baš ta gramofonska ploča nas je obukla u traperice, šarene košulje, „apostolke“, produžila kosu i makar nakratko odvela tamo gdje se možda nije živjelo bolje, ali svakako drugačije. Zato pojavu „vinila“ držim jednim od najvažnijih proizvoda kojeg ne treba pripisivati samo jednom od produkata masovne kulture, već „živoj stvari“ s više sastavnica među kojima je i maštanje o tome kako se za samo 30 minuta glazbe može u mislima otputovati u bilo koje mjesto na svijetu.
Drugi su pak to učinili otisnuvši se na putovanja koja su tih 70-ih godina neizostavno vodila preko Amsterdama do Engleske i londonskih glazbenih klubova koji su naprosto kiptjeli dobrom glazbom u rasponu od bluesa, pa preko rocka, do koketiranja s jazz korijenima. Tako će se vjerojatno neki iz tadašnje generacije klinaca prisjetiti pokojnog Darka Balažina Balca ili Mirka Soukupa koji su nakon povrataka sa svojih putešestvija u detalje prepričavali koncerte tadašnjih velikana rocka iz čega su se kasnije vadili najzanimljivi isječci i pričali onima koji ih nisu mogli čuti i vidjeti.
Idoli „uživo“
Oni su ih gledali, a mi slušali na pločama, što je bilo dovoljno da bi prepoznali snagu tadašnje glazbe koja do danas, unatoč mnogobrojnim pokušajima, još uvijek nije nadmašena. Zato bjelovarski pokušaj povratka u to vrijeme svesrdno podržavam, i to ne zbog nostalgije, nego javnog podastiranja glazbenih činjenica koje su rock učinile jednim od najpopularnijih glazbenih pravaca, uključujući sve njegove popratne pojave koje su nepobitno utjecale na generacije njegovih poklonika.
