Kako su se na bečkom dvoru detaljno proučavale zemljopisne karte država pod vlašću tadašnje monarhije, tako su se iz njihova reljefa i drugih prirodnih zadatosti crpili podaci o gradnji cesta, ali još više željezničkih pruga koje su trebale osigurati dodatni poticaj eksploataciji drvnog, rudnog i ostalog bogatstva koje je završavalo u „ukupnom prihodu“ carevine Franje Josipa.

Zbog toga je prva pruga u Hrvatskoj otvorena 1860., a vodila je od Budimpešte preko Međimurja do Trsta. Bila je to sasvim logična procjena povezanosti srednje Europe s Jadranom, da bi kasnije Hrvatska bila umrežena nizom prometnih pravaca čije iščitavanje određuje gospodarske i političke interese Austro-Ugarske koji su utjecali i na razvoj željezničke mreže. Ali, u tim projekcijama Bjelovar ostaje posljednjim gradom u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske koji je dobio željezničku prugu.

Po tome je očito da su tadašnji dvorski planeri kroz svoje monokle procijenili kako smo ipak svojevrsno prometno „slijepo crijevo“ pa je tako pruga od Bjelovara do Križevaca puštena u promet 1894., a kolosijek do Kloštra Podravskog 1900., odnosno punih 40 godina nakon otvaranja prve pruge u zemlji. Još kasnije, nakon sastanka „svih zainteresiranih“ u Velikom Grđevcu, počela je gradnja pruge od Bjelovara do Garešnice kojom su prvi vlakovi krenuli 1912. godine.

Kolodvorska scenografija

Kao i svaki grad kojim je prolazila željeznica, tako je i u Bjelovaru izgrađen željeznički kolodvor čija je zgrada uz povremene dogradnje i uljepšavanje prostora zadržala današnji izgled. Tih su godina svi, uz neizbježni dim parnih lokomotiva od kojega su se tadašnje dame branile maramicama prekrivajući noseve i usta, izgledali poput malih botaničkih vrtova.
Uz posađeno drveće, krasile su ih drvene „tegle“ s cvijećem obješene na rubovima nadstrešnica, uređene čekaonice i, naravno prvi željeznički restorani. Ta se kolodvorska scenografija nije mijenjala ni za odlazaka vojnika u ratove, gospode na sastanke u Zagreb, Beč ili Peštu, ili sasvim običnih putnika koji su tko zna kojim poslom ulazili u vagone, jer pruga je oduvijek bila ne samo simbolom, nego i najizravnijim svjedokom odlazaka i dolazaka. A to je za mnoge značilo i mješavinu emocija od osjećaja radosti do tuge, koja se uvijek kretala istim tračnicama.

Gotovo isto je izgledao i naš kolodvor kojega s početka 60-ih godina pamti Josip Rac, koji je cijeli radni vijek proveo upravo „na štreki“ kao skladištar, putnički blagajnik i potom šef poslovnice nekadašnje željezničke turističke agencije.

Krcati vlakovi

Kolodvor je u to vrijeme živio „punim plućima“ jer je željeznica bila važna za Bjelovar i okolicu ne samo u putničkom, nego i teretnom prometu. Sva tadašnja značajna poduzeća, poput Tome Vinkovića ili Česme, vlakovima su isporučivala traktore i drvo, a i danas pamtim prepune vagone stoke koji su odlazili za Italiju, kao i one s brašnom iz tadašnjeg 5. maja, do kojeg je vodio tvornički kolosijek.

Kompozicije teretnih vlakova bile su sastavljene od najmanje 20 vagona i na stanici se danonoćno „foršibalo“, jer se imalo što utovariti. Ali kolodvor je „živio“ i zbog mnoštva putnika, iako je u to vrijeme bilo manje vlakova prema Zagrebu ili Kloštru nego danas. Sjećam se krcatih „radničkih“ s dolaskom u 5.30, potom đačkih u 7.30, u kojima su stizale žene iz okolice s punim košarama hrane iz vlastitih vrtova i dvorišta koju je do placa na dvokolici odvozio nosač službenog naziva „služnik“. On je ustvari bio preteča taksija, vozeći putnicima prtljagu do njihovih domova i postao svojevrsnim zaštitnim znakom kolodvora koji je time dobivao na važnosti – priča Josip.

U to vrijeme parne lokomotive, s čijih su prozora provirivala garava lica strojovođa bile su uz šištanje, oblake dima i prepoznatljiv zvižduk, sinonim za željeznicu, pa su tako mnogi dolazili na kolodvor samo da bi ih gledali, divili se njihovoj snazi i veličini. Tako će mnogi nostalgičari poput Josipa, i danas kazati kako ih pamte najromantičnijim vremenom željeznice.

Ugoda pred putovanja

Sama njihova pojava asocirala je na putovanje, drvene ili „tapecirane“ klupe u vagonima i onu nezaboravnu sliku promicanja krajolika koja nije bila vidljiva ni iz autobusa i možda danas automobila. A sama „priprema“ za putovanja počinjala je u čekaonici. Bile su to u očekivanju polazaka vlakova male javne tribine na kojima se živo raspravljalo o tome što je tko kupio gradu, vremenu, kako je ponijela žetva, ili da je sve osim željezničke karte skupo. Drugi su o istom razgovarali u kolodvorskom restoranu gdje se jeftino moglo dobro pojesti „sa žlicom“, a zalogaji lakše klizili uz popularne cijene gemišta ili piva. Mnogi su upravo zbog tog kolodvorskog ugođaja propuštali vlakove do svojih mjesta sjedajući na onaj posljednji, kako bi unatoč zadanoj riječi o brzom povratku tek pod okriljem mraka stigli kući – domeće.

Željeznička defanziva

Sredinom 60-ih godina na kolodvor su pristigli prvi tadašnji moderni motorni vlakovi – šinobusi, koji su najavili postupno povlačenje parnih lokomotiva, i za ono vrijeme su za mnoge putnike izgledali poput aviona. Stoga su neki sa zebnjom gledali njihova sjedala čiji su se naslonjači mogli okrenuti i u smjeru kretanja kompozicije, jer su mnogi čak dobivali i vrtoglavicu ako su ostali okrenuti leđima suprotno od smjera kretanja vlaka.

Njihova tadašnja brzina bila je nezamislivih 60 kilometara na sat, i našim su prugama vozili sve do unazad 20-ak godina. Ali, na kolodvoru se ništa nije promijenilo do 1968. kada je uz učeničke prosvjede ukinuta pruga prema Garešnici, potom i Kloštru što je značilo i postupno umiranje ne samo željeznice kakvom je nekada bila, već i samog kolodvora. Zna to Josip koji s prozora svoga stana svakodnevno gleda poluprazne kolosijeke premda će naizust kazati vozni red vlakova kao da i danas sjedi na šalteru putničke blagajne.

Novo vrijeme

I dalje se putuje, ali ne kao prije, pa kolodvor u nekim dnevnim „špicama“ tek naizgled podsjeća na prošla vremena. Skladište u kojem sam počeo raditi je zatvoreno, dnevno prema Križevcima odlazi jedan teretni vlak s dva vagona u kojima je nešto starog željeza, što dovoljno govori i o snazi našeg gospodarstva. Sve je nekako tiho i mirno, nema one živosti koja je odavala nestrpljenje ili radost putovanja, bez obzira što vlakovi kao i nekada, idu samo svojim kolosijecima-na kraju će Josip. (Č. Rosić)