Ako se sa sigurnošću može tvrditi kako se na bjelovarskim ulicama prvi automobil pojavio 1910. godine i da je za njegovim upravljačem sjedio jedan od tadašnjih gradskih fotografa Milan Savić, kasnija bjelovarska povijest „na četiri kotača“ uz neka opća mjesta ima i podosta nepoznanica. Ratovi su konačno okončani i tek nakon onog drugog, u gradu je bilo sve više automobila, naravno, vojnih, policijskih, onih kojima su se vozili političari i direktori, ali i „civilnih“. Tako se 1950. pojavila svjetloplava Opel Olympia koju je provezao danas već pokojni bjelovarski trgovac Nikola Benkek iz Malih Sredica.
Bilo bi možda pretjerano kazati kako je pojava ovog automobila bila gradskom senzacijom, ali je prema mnogim izvorima riječ o najstarijem bjelovarskom automobilu koji još i danas vozi. Istina, ne po cestama, već dvorištu obiteljske kuće, i to zahvaljujući Emilu Benkeku koji je očev automobil očuvao od zaborava i još ga uvijek drži „na životu“.
„Jurili“ 80 na sat
-Bio je to polovni automobil kupljen u Zagrebu jer se i tada trgovalo, a njime smo uglavnom odlazili rodbini u Sokolovac kraj Koprivnice. Za put u oba smjera dugačak 100-tinjak kilometara trebalo je uliti deset litara benzina, a najbrže smo se vozili 80 kilometara na sat i uživali u tim romantičnim putovanjima. Tako je današnji oldtimer punih 12 godina vozio samo na toj relaciji, a kako mu je 1962. istekla registracija, više nije izlazio na cestu – kaže Emil.
Time ne prestaje i njegov sentiment prema ovom „starcu“ s kojim se kao dječarac često u vrijeme očeva odsustva znao provozati šljunčanom cestom po Malim Sredicama, i pritom bio „glavni“.
-U tom automobilu je ustvari počeo moj šoferski vijek jer sam kasnije godinama radio kao autoprijevoznik, ali prvi koraci su vezni upravo za taj auto. Nakon „umirovljenja“, punih 50 godina je stajao u garaži da bi posljednjih godina krenuo s njegovom obnovom, ponajprije motora koji besprijekorno radi, a za ostalo ćemo vidjeti – dodaje.
Originalni primjerak
Osim unutrašnjosti, nepromijenjena je i boja ovog oltimera, što mu pri eventualnoj prodaji o kojoj Emil ozbiljno razmišlja, daje dodatnu vrijednost.
-U obitelji su svi skloniji novijim automobilima, a ja više nemam snage i novca za njegovu daljnju obnovu u koju bi trebalo uložiti oko 2.000 eura. Prirastao mi je srcu jer sam s njime odrastao, ali umjesto da stoji u garaži, radije ću ga prodati nekome tko će mu udahnuti još malo duše i, kao i mi nekada, ponovo uživati u vožnji ovim još uvijek izuzetnim autom – na kraju će Emil.
