Odlazak kapetanice ŽRK Bjelovar! Mirna Gašparović o svojim počecima, 23 godine vjernosti i teškoj odluci

Zadnja utakmica sezone ŽRK Bjelovar protiv RK Sesveta bila je posebna. Bio je to oproštaj kapetanice Mirne Gašparović od aktivnog igranja rukometa, nakon gotovo 23 godine vjernosti bjelovarskom klubu. Kada je istekla i ona posljednja sekunda na semaforu (o utakmici čitajte OVDJE), tek tada su mnogi shvatili da u Dvorani Europskih prvaka više nikada na parketu, na poziciji pivota, neće gledati Mirnu – dobrog duha svlačionice.

Da, bilo je tih neizbježnih suza, emocije su proradile, oni ‘hrabriji’ imali su ‘knedlu’ u grlu, a nije bilo lako ni bjelovarskoj kapetanici, domaćoj djevojci koja je uz još neke suigračice obilježila najuspješnije razdoblje ženskog rukometa u našoj županijskoj prijestolnici. Njezin rukometni put je završio, a pred njom su sada neki novi izazovi. No kada će trebati pomoć, rame za plakanje ili smiješak, prijateljski zagrljaj ili društvo za odlazak na kavu – ŽRK Bjelovar će biti uvijek tu negdje. Ljubav je to koja ne može nestati ni izblijedjeti!

Sada kada je došao taj kraj, u 30-oj godini života, popričali smo s Mirnom koja je na nas ostavila fenomenalan dojam. Nije ni čudno što je imala kapetansku traku oko ruke.

Vratili smo se u prošlost, jer nas je zanimalo kako je sve krenulo?

‘Počela sam zapravo radi braće, oboje su igrali rukomet, ja sam bila na tribinama, još sam nosila pelene (ha-ha) i navijala, ajmo, ajmo. Kad sam nešto kasnije izrazila želju da bih igrala rukomet, a kod nas se otvorila rukometna škola za djevojčice, mama i tata su me odmah upisali, nisu imali ništa protiv. I od tada, a bilo je to mislim u prvom razredu osnovne škole, traje ta ljubav. Nikada nisam promijenila sport ni razmišljala o tome.’

Danas, kada su sportaši postali ‘nomadi’ i mijenjaju klubove ‘prečesto’, Mirna je postala pravi simbol – vjernosti, koja je trajala više od dva desetljeća. Taj sportski ‘brak’ je bio dug i uspješan na obostrano zadovoljstvo.

‘Da, cijelo vrijeme sam u Bjelovaru, ali moram istaknuti da bez podrške obitelji i prijatelja ne bih uspijevala toliko godina biti u tome. Imali su svi zaista puno razumijevanja za moje izostanke i sve što ide uz to. Braću sam uvijek gledala, kako oni što rade, promatrala njihov način života i odricanja koja su morali napraviti, i taj sam nekako put pratila, oni su malo prije mene završili s rukometom, ja sam ostala u tome još neko vrijeme.’

Rukomet nije sport za ‘mamine maze’, kako su prvo reagirali roditelji?

‘Moja mama nije braći dala da idu na nogomet, jer će biti prljavi (ha-ha), ali zapravo kada je nakon određenog vremena saznala da postoje i ozljede u rukometu, nije joj bilo svejedno zbog mene. To je normalna roditeljska briga, ali nije radila probleme, prihvatila je. Podrška roditelja bila je neupitna.’

Nama još ne ide u glavu da nije nikada otišla iz ŽRK Bjelovara?

‘Imala sam neke sitne ponude ništa nije bilo ozbiljnije. Moj klub Bjelovar me je pratio cijelo vrijeme kroz školovanje, ljudi u klubu uvijek su bili na raspolaganju. I ja sam oduvijek smatrala da trebam završiti srednju školu pa fakultet i to je jedan od glavnih razloga zašto sam uvijek ostala u svome gradu.’

Usporedno s rukometom radila je na svojem obrazovanju, ali to nije lako?

‘Završila sam gimnaziju i nakon toga smjer za fizioterapeuta. Sada radim u Bjelovarskoj bolnici gdje sam jako zadovoljna. Taj dio je najteže uskladiti, jer mi imamo profesionalne zahtjeve, ali su nam uvjeti poluprofesionalni. Moramo se puno toga odreći, moramo biti maksimalno koncentrirani na treningu i utakmici, a to nije lako kada na poslu odradite smjenu od osam sati.’

Je li vam ponekad žao tog odricanja, dok su vaše vršnjakinje odlazile u noćni provod, ili na neku privatnu ‘veselicu’, vi ste morali ranije u krevet kako bi bili odmorniji za trening ili utakmicu?

‘Znate, bilo mi je žao par sati, ali kad izađem na terenu sve se to zaboravi. To je takav način života koji sam izabrala i koji mi se svidio, da radim maksimalno i da maksimalno budem spremna.’

Bilo je tu lijepih utakmica, rezultata i uspjeha iako su u hrvatskom rukometu nedodirljive Podravka i Lokomotiva, klubovi s višestruko većim budžetom, s većim bazenom igračica, profesionalnim uvjetima…

‘Prvo što pamtim kada smo bile treće na završnici PH u konkurenciji kadetkinja, nitko od nas ništa nije očekivao, ali mi smo napravile pravi rezultat. Pa sada u seniorkama treća i četvrta mjesta u prvenstvu s kojima smo zadnjih godina izborili igranje u Europi. Samo to igranje europskih utakmica je po sebi uspjeh i puno mi je značilo u karijeri. To mi je bilo nešto neopisivo. Bilo je i u prvenstvu velikih utakmica, ali u Europi je to nešto posebnije.’

Bjelovar je grad koji voli rukomet, vidjelo se to svih ovih godina po posjeti i deranju glasnica u slavnoj bjelovarskoj dvorani.

‘Bjelovar živi taj rukomet. Odete s terena u svlačionicu kada dvorana još nije puna, a onda kad se vratite, dvorana je krcata do zadnjeg mjesta. Naježite se, ponese vas taj adrenalin i jednostavno onda dajete svoj maksimum. Publika nas je uvijek pratila i davala nam punu podršku.’

Kada smo je pitali za pojedinačne uspjehe, Mirna je kratim odgovorom pokazala koliko je skromna i podređena ekipi.

‘Meni je oduvijek bilo važno samo da ekipa pobjeđuje da osvajamo bodove, a pojedinačna priznanja su mi sa strane.’

Što je s ozljedama, one su nažalost nezaobilazne u profesionalnom ritmu, posebno kada se uz to tijelo ‘troši’ i na poslu?

‘Je, bilo je ozljeda, ali kroz cijelu karijeru nisam imala neku ozbiljniju, bilo je par lakših, ali uvijek je teško kada znate da ćete izbivati s terena pa makar to bilo na kratko.’

Uskoro ćete navršiti 30, mogli ste igrati još godinama. Nekako nam se čini da je ovaj vaš oproštaj došao prerano bez obzira na 23 godine ‘staža’?

‘Jednostavno taj tempo koji imam, više ne mogu pratiti, ne mogu se 100 posto predati igranju i treniranju. Nisam više bila redovita na treninzima, jer radim u dvije smjene prijepodne i poslijepodne. Jednostavno sam tip koji što radi uvijek ide 100 posto, a sada to ne mogu i odlučila sam da je to – to, da je vrijeme za neke nove cure.’

Danas su djeca previše vezana uz modernu tehnologiju, manje su aktivna, dosta je primjera i onih koji uđu u rukomet (li neki drugi sport), ali brzo odustanu. Imate li za njih neku poruku?

‘Rukomet je sport koji donosi puno velikih prijateljstava u životu, tu su rezultati i uspjesi koji stvaraju lijepa sjećanja. U rukometu možete uživati, to je jako lijep sport. Djeca koja počinju s rukometom ili nekim drugim sportom moraju to željeti, ali si i staviti neki cilj i bit će onda sve u redu.’

Želite li se zahvaliti nekome?

‘Prvo bih se zahvalila svojoj obitelji i prijateljima, jer su cijelo vrijeme bili uz mene, a onda klubu, svim trenerima, suigračicama, jer jednostavno bez njih ne bi bila tu gdje jesam. Svi su mi bili super.’

Vidite li se u rukomet na nekoj drugoj funkciji?

‘Nemam planove vezane uz rukomet. Više se ne vidim tu. Ne, ni kao trenerica mlađih kategorija, zato jer se takvom poslu morate maksimalno predati, jer to je isto kao biti igrač, dok mi igramo na terenu, treneri izgaraju s nama na klupi. Naravno dolazit ću u dvoranu, bit ću navijačica i to najglasnija’, poručila je Mirna.

Komentar na odlazak Mirne iz svijeta rukometa zamolili smo i trenera Darija Obrana. Odlazak Mirne teško mu je pao (kao i prije Lucije Ivandije).

‘Ja još nisam svjestan da nje neće biti. Meni je Mirna sinonim za ženski rukomet u Bjelovaru. Ona je tu 23 godine, a ja sam možda 16. Nismo stalno surađivali, ali ona je uvijek tu bila. I kad sam vodio mlađe kategorije, bila je Mirna, kad sam dolazio gledati utakmice, bila je Mirna, sad sam trener, Mirna je opet tu. Ne znam kako će to biti. Znam da vrijeme nosi svoje, ali…’, rekao je Obran kojem nije bilo lako dok je govorio o kapetanici.

‘Ona je bila odlična u svemu, imala je taj spoj vrlina kao čovjek i sportaš i zato je bila kapetanica. Kada je bilo nekih problema, mogućih klanova, ona je sve to izbalansirala, uvije je gasila požare, malo je takvih osoba.’

A da bi Mirnu upoznali i van terena postavili smo joj nekoliko blic pitanja:

Životni uzor? Roditelji
Sportski uzor? Norvežanka Heidi Loke
Osim rukometa voliš? Odbojku
Slobodno vrijeme provodiš? Nema ga (ha-ha)
Kućni ljubimci? Dva psa, dvije mačke i kornjača
Najdraža serija? Slatke male lažljivice
Omiljena glazba? Uglavnom domaća, posebno Oliver
Kino ili rukometna utakmica? Utakmica
U torbici uvijek imaš? Mobitel
Ujutro ne možeš bez? Nema toga bez čega ne mogu
S kojom bi slavnom osobom izašla? Baš s nikime
Na kavi s frendicama pričaš o? Svemu, najmanje o rukometu
Životni moto: Nikad ne odustaj