Mala mjesta kriju velike talente, ali mnogi od njih ostaju neotkriveni. No u ovoj nogometnoj priči sve ide prema sretnom scenariju. Nije bilo lako! Na tome putu našlo se raznih prepreka, onih vidljivih golim okom, ali i nevidljivih, a Leon ih je zasad sve nadvladao. U razgovoru s ovim 17-godišnjakom nismo mogli ne primijetiti koliko su njegovi odgovori zreli, netipični za njegovu dob, ali ukoliko želite uspjeti u današnjem, modernom sportu, koji ne trpi prosjek, jednostavno morate brzo odrasti ili ćete u protivnom nestati.
Leon Raljić, dečko iz Stare Rače, potpisao je ugovor s juniorima (U-19) SV Wehena iz Wiesbadena, kluba čiji seniori od ove sezone igraju u 2. Bundesligi. Njegov dolazak u jednu od najjačih nogometnih zemljI nije bio posut ružama, trebalo je puno toga proći, izdržati i sačuvati hladnu glavu. Ovo je njegova priča…
Prvi kontakt s loptom?
‘Od kad sam prohodao bila mi je bačena nogometna lopta. Sjećam se, najstarija sestra bila je na maturalcu u Španjolskoj i ona mi je donijela loptu s Barceloninim grbom. Tako da je odmah krenulo napucavanje i vođenje lopte. Da, može se reći kako je to bila ljubav na prvi pogled.’
Svjedoci smo kako u profesionalizmu sportaši i sportašice u pravilu ističu ulogu obitelji, a ništa drugačije nije bilo ni kod Leona…
‘Cijela obitelj mi je velika potpora, pogotovo mama i tata. Koji god put da izaberete oni moraju stajati uz vas, biti vam podrška, vjetar u leđa, jer današnja vremena su takva. Bez roditeljske ljubavi ne bi ovo bilo moguće. Tu su i bake i djedovi, posebno djed Željko koji me je dvije godine vozio i davao mi svu podršku.’
Zamolili smo ga da nam opiše kako je sve počelo?
‘Prvo sam u Rači na tamošnjem igralištu bio s drugom djecom. Skupljali smo se, natjeravali loptu, igrali, a kad su mama i tata vidjeli da sam to zavolio, zajedno sam s bratićem otišao u Mladost Ždralove. Tu mi je prvi trener bio Pero Bošnjak. Tamo još nisu bila ni organizirana godišta, sve je bilo pomiješano, igrao sam tako i sa starijima i proveo tamo pet godina. I drugi treneri su u Ždralovima utjecali na moj razvoj Ušanović, Đurić i Kozić’, govorio nam je Leon i dodao:
Leon iz još mlađih dana
‘I nakon toga, u ljeto, moju majku je kontaktirao tadašnji trener mlađih kategorija Bjelovara Cvančić, pitao je bih li želio s njima igrati turnir Pikolo u Vrbovcu. Ja kao klinac nisam tada shvaćao taj rivalitet Mladost – Bjelovar i prihvatio sam. Meni je to bilo normalno, jer sam samo želio igrati. Sjećam se da su me dečki odlično prihvatili od prvog dana kad smo se upoznali, to ću uvijek pamtiti, a mi smo bili drugi. Svidio sam se treneru Cvančiću koji me je želio odvesti u Bjelovar, i imao veliki utjecaj na mene, ja sam na kraju prelomio i s 10 godina sam otišao iz Mladosti. Trener Cvančić nam je ugradio zajedništvo i prve ozbiljnije akcije. I danas me uz NK Bjelovar i njihovu generaciju 2006. veže veliko prijateljstvo i uspomene.’
U Bjelovaru se nije samo nastavio razvijati nego i osvajati brojne trofeje u regiji i županiji (baš sve koje je mogao), ali i izvan granica Hrvatske. Teško ih je sve nabrojati, ali Leon je u vitrine spremao medalje za osvojena prvenstva i Kupove, ali i sa poznatih turnira za najmlađe uzraste koji su bili u Sarajevu, Crikvenici, Virovitici, naravno i Bjelovaru. Njegov prirodni talent, tehnika i brzina, dolazili su do izražaja, a to nije moglo proći neopaženo kod ‘velikih igrača’.
Brojne medalje, priznanja i trofeji
‘Godinu dana što sam bio u Bjelovaru dobio sam ponudu od Dinama, ali realno u tim godinama bio bi to odjednom prevelik korak. Bilo je igrača s ovog područja, jako puno, koji su tako dobivali ponude, ali ja znam jedino Ognjena Vukojevića koji je uspio. U razgovoru s trenerima, ljudima koji poznaju nogomet, shvatio sam da bi moj odlazak u Dinamo bio sam trenutačan uspjeh. I roditelji su bili ti koji su mi pomogli da shvatim da ne treba previše ‘preskakati stepenice’, pričao je Leon te potvrdio kakvu su, u njegovom normalnom razvoju, veliku ulogu imali roditelji i ljudi koji su ga okruživali.
Bio je i u Osijeku, i tamo je zadovoljio visoke standarde prvoligaškog nogometa, iako su mu se za to vrijeme događali i pehovi poput ozljede, pa prehlade. Na kraju je ostao u Bjelovaru…
‘Istina, takve ponude bile su dobre za moje samopouzdanje, godi ti da vidiš da se tvoj rad vrednuje, da ima napretka i da se to može pretvoriti u nešto ozbiljno, profesionalno i to me još više motiviralo’.
Zatim se dogodio jedan od ključnih trenutaka karijere. Lovac na mlade talente gospodin Damir Jurlina doveo je talijanskog menadžera Andreu Boscolu da pogleda njegovu utakmicu protiv Slaven Belupa koja je završila 2:2. Leon je zabio oba gola, odigrao do tada svoju utakmicu iz snova te je došao pod okrilje bivšeg talijanskog nogometaša.
U to vrijeme Leonovi roditelji radili su u Njemačkoj (živio je s bakom i djedom sa 16) pa je tako pao dogovor da se okuša u Njemačkoj. Prva proba je bila u bundesligašu Eintrachtu iz Frankfurta, prošao je, rekli su mu da će se javiti, ali poziva nije bilo… Tek nekoliko mjeseci kasnije, raznim spletom okolnosti su saznali da je sportski direktor, s kojim su se dogovarali, preminuo od korone. Uslijedile su probe u Kaiserslauternu koji mu je nudio ugovor, ali nije došlo do potpisa, a zatim i dolazak u Mainz čije je ljude isto oduševio.
‘Prije odlaska na trening Mainza već sam bio malo ljut i lud od svega, jer stalno novi suigrači, tada mi je i jezik bio problem. Ali sam otišao i tada nas trener ubije u teretani, na što nisam bio naviknut, jer se u Hrvatskoj više pozornosti pridavalo vježbama s loptom, a ne teretani. Tek zadnjih pol sata smo igrali nogomet, utakmica kao da je Liga prvaka, išlo se u kost, nosili smo kostobrane, bilo je 0:0, a onda sam ja zabio za pobjedu.’
Leon u svojem karakterističnom prodoru
U Mainzu su se zainteresirali, ali…
‘Bili su oprezni, jer njima je bio problem potpisati nekoga tko je igrao u 3. HNL, a oni su već doveli igrače koji su igrali na višoj razini. Objasnili su nam da u meni vide veliki potencijal, ali da bi me htjeli poslati u Wehen gdje bi me pratili. Ja kao dijete nisam bio u tome trenutku zadovoljan, jer tražili su me bundesligaši, a sad bih trebao ići u njemačkog trećeligaša (od ove sezone drugoligaša), što je bilo normalno, ali popustilo me u glavi i mogu reći da nisam pogriješio.’
Juniori Wehena su bili u Bundesligi, tako da je i Leon osjetio čari njemačkog prvoligaškog nogometa, a protiv Augsburga je odigrao fenomenalno pa ga je zamijetio skaut Kölna. Tu se dogodila i jedna šaljiva situacija.
‘Vozio sam se klupskim autobusom kada sam na engleskom jeziku dobio poruku od skauta koji se predstavio i rekao da se zanimaju za mene, ali on je u stvari mislio da komunicira s mojim ocem pa sam mu objasnio.’
No Köln je imao nekih muka s Fifom oko registracija, dugovanja oko odšteta pa je to propalo, a Leon je i dalje u Wehenu iz Wiesbadena u koji putuje iz Frankfurta gdje živi s roditeljima.
Leon u dresu MNK Bjelovar i s trofejom za najboljeg igrača turnira
Kako izgleda njegov dan?
‘Budim se u pol 7, u pol osam mi počinje škola u koju krećem 15 minuta ranije. Tamo sam negdje do 12.35. Kad se vratim doma, ručam, a ako je mama na poslu, kupim si nešto što je donekle najzdravije. Ponekad odem u teretanu koja je pet minuta od stana. U 17 sati krećem na trening koji počinje u 18.15 i traje sat i pol do sat i 40 minuta. Kad dođem doma, odigram možda PS4 s dečkima iz Hrvatske, a pol sata prije ponoći spavam.’
Potpuno je posvećen nogometu, kada ne trenira ili igra utakmice, ima ga u glavi. Čak mu i majka zna reći da ode s društvom u kino, kavu, no on je dao cijelog sebe nogometu. Samostalno trenira i na slobodne dane…
Treninzi u mlađim kategorijama u Hrvatskoj i Njemačkoj, koja je razlika?
‘U Hrvatskoj se dosta radi s loptom, a u Njemačkoj djeca od malih nogu kreću s vježbama snage, lagana teretanica, izdržaji, plenk, puno pozornosti pridaju snazi, a oko 80 posto treninga je posvećeno taktici. Kad sam vidio što se radi nisam mogao vjerovati, zagrijavanje traje 40 minuta, smučilo mi se (hahaha). Pa onda tijekom zagrijavanja dobiješ malo loptu da je tek osjetiš. Tu je i posjed lopte, to svaki trener traži, uvijek je neka igra sa zadacima, na prvi dodir, na dva, na više golova različitih dimenzija…’
Koji su treneri na njega imali najveći utjecaj?
‘Antonio Cvančić, jer me je povukao u Bjelovar. Zatim moj prvi trener u Mladosti, a i opet nakon Cvančića u Bjelovaru – Pero Bošnjak. On je nevjerojatan nogometni znalac, koji ima tako veliko iskustvo koje uspješno prenosi na nove naraštaje. Od njega se zaista ima što za naučiti. Zatim Marin Lalić, kod njega sam zabio 84 gola u regiji sjever (U-15) u 20-ak utakmica. Moram spomenuti trenera Igora Tejića, s njim nisam proveo mnogo vremena, ali zadnji put kad sam bio doma, dozvolio mi je da treniram s igračima Bjelovara, rekao je da sam uvijek dobrodošao kad dođem. On je trener koji je u Bjelovar unio njemački stil, snagu i trku, dobru fizičku spremu. Tu je i Matija Jasenko, bio mi je privatni trener, jako mi je puno pomogao, to je bila ta sezona kad sam zabio preko 80, nije bilo slučajno.’
Najdraži suigrač u ‘mladoj’ karijeri?
‘Ne samo da mi je najdraži suigrač nego i najbolji prijatelj – Nikola Matić. Stalno se čujemo, najveća podrška ikad. A od malih koraka tu je uvijek uz mene bio i Jan Vinković.’
Pratiš li što se događa u tvojoj županiji, sport, nogomet, imaš li omiljeni klub na čije utakmice odlaziš kad si u Hrvatskoj?
‘NK Trnski iz Nove Rače je moja ljubav, kad sam tu idem ih gledati i u Sirač, Dapce, bilo gdje. Moj klub! Prije nego što sam otišao u Njemačku, nije bilo utakmice u sezoni, a da ih nisam išao bodriti.’
Podrška obitelji je neizmjerna
Uhvati li te možda nostalgija, za prijateljima, za sestrama?
‘Naravno, to je normalno. Posebno mi je bilo teško prošle godine, nedostajali su mi sestre, prijatelji, ta druženja u domovini. Imam četiri starije sestre, one su mi… Ma ne mogu to opisati, za njih bih dao sve. Priznajem, mezimac sam, jer sam najmlađi pa me znaju zezati da sam razmaženko.’
U Njemačkoj pohađa Philipp Holzmann Schulle kako bi usavršio njemački jezik. U Novoj Rači je bio učenik Osnovne škole Ivana Viteza Trnskog te prolazio s odličnim ili vrlo dobrim, a u Bjelovaru je išao ekonomski smjer u Srednjoj školi. I dok njegovi školski prijatelji imaju djetinjstvo prepuno rođendana, izlazaka, druženja, on je izabrao ‘teže’ djetinjstvo.
Žali li zbog toga?
‘Naravno da mi je žao, ali da bi se danas uspjelo u bilo čemu, potrebna su odricanja, ne možete očekivati da će vam netko donijeti sve. Ništa ne možete bez vlastitog truda’, iznenadio nas je svojim razmišljanjem Leon, a zatim i odgovorom na naše zadnje pitanje.
Leon i Nikola Matić
Koji je tvoj krajnji cilj u nogometu, najveća želja?
‘Najveća želja je da moji roditelji, kada ih pitaju, budu sretni s onim što sam napravio, jer ono što su prošli za mene, htio bih im vratiti na način da se ponose sa mnom.’
Leon ih je tako u svojem odgovoru stavio ispred reprezentacije, trofeja, pobjeda i golova…
‘Mi smo već sad smo ponosni kakav je osoba’, dodala je za kraj razgovora majka Ljiljana.
O Leonu smo nakratko porazgovarali i s njegovim bivšim trenerom iz Mladosti i Bjelovara Perom Bošnjakom.
‘Mogu reći da je jedan od najboljih, ako ne i najbolji nogometaš u tome godištu u našoj županiji, ali i šire. Svestran je igrač, mogao je pokriti više pozicija u napadu. Zajedno smo osvojili dosta turnira. Kod mene je bio društven, imao je svojih dječjih mušica, ponekad bio živac, ali u pozitivnom smislu, bolje da je takav nego povučen. Kad se zainatio, pokazivao je još više. U njega vrijedi ulagati, uvjeren sam da će pokazati svoju kvalitetu i na kraju uspjeti u Njemačkoj’, rekao nam je Pero Bošnjak.
Blic pitanja:
Najbolji hrvatski nogometaš? Luka Modrić
Najbolji strani nogometaš? Leo Messi
Omiljeni klub u Hrvatskoj? Hajduk Split
U inozemstvu? Barcelona
U Bundesligi navijaš za… RB Leipzig, jer igraju s mladim igračima iz svojih škola nogometa
Najviše voliš pojesti, a ne bi smio… hamburgere obožavam
Piće bez kojeg ne možeš je… Coca cola
Kad se probudiš ti prvo… uzmem mobitel
Film? Greben spašenih
Glazba? Baš sve
Poruka sestrama: Ne odustajte od svojih snova, tu sam uz vas
Najveći uzor? Roditelji
Životni moto? Nikad ne odustaj
Da nisi nogometaš bio bi… bankar, hahah
Fotografije: Privatni album obitelji Raljić
