BJELOVAR – Mnoštvo je značajnih datuma u bjelovarskoj povijesti kojih se sjećamo, ponekad sjetimo ili ih pak pamtimo kroz desetljeća. Samo njihov letimičan pregled koji bi zaslužio kakvo-takvo prisjećanje oduzeo bi podosta prostora, pa stoga spominjemo današnji 19. veljače 1972. kada je ORK Partizan Bjelovar postao prvak Europe.

Ta subota prije 47 godina za nas Bjelovarčane nije bio tek jedan u nizu datuma u kalendaru, već dan kada su sve misli bile usmjerene prema Dortmundu, gdje su naši rukometaši igrali finalnu utakmicu Kupa europskih šampiona protiv, tada još uvijek najbolje ekipe na svijetu, njemačkog Gummersbacha. O utakmici se pričalo na svakom koraku, od placa do Narodne kavane, u školi, na poslu, a u zraku je lebdjelo samo jedno pitanje – hoće li naši dečki pobijediti te „strašne“ Nijemce, i to na njihovom terenu?

I konačno, poznati glas komentatora Bože Sušeca i početni zvižduk danskih sudaca Rodila i Ovdalla podižu atmosferu pred televizorima do usijanja. Drugo poluvrijeme mami smiješak na ionako ozarena lica, odlazimo na dva, tri i četiri gola razlike i više nitko ne sumnja da ćemo postati prvaci Europe. A sa zvukom sirene počinje do tada neviđena euforija jer se u rukometnu povijest bilježi rezultat 19:14 za nas. Bjelovar „luduje“ od sreće koju će sa svojim dečkima podijeliti tek sutradan nakon njihova povratka, kada ih je na aerodromu dočekalo oko četiri, a u gradu 10 tisuća Bjelovarčana. Bio je to doček za pamćenje koji nikada prije, ali ni kasnije, nikome nije priređen.

Pogled u svlačionicu

Kako se o samoj utakmici i rezultatu, koji nam je u konačnici donio toliko radosti, manje-više sve zna, u razgovoru s jednim od najboljih svjetskih desnih krila Miroslavom Pribanićem Rabanom, pokušavamo odškrinuti vrata svlačionice „naših dečki“, kako bismo spoznali i njihovu „drugu“ stranu. Tako će Raban kazati da su prije odlučne utakmice odigrali nekoliko pripremnih s njemačkim klubovima, ali kada su ušli u svlačionicu Westafallenhale u Dortmundu….

Igrački rituali

-Koliko god imali utakmica u nogama, osjećali smo tremu prije susreta jer je do nas dopirala tutnjava s tribina, čemu se teško othrvati. Svatko je imao neki svoj ritual, pa smo Cveba i ja, kao i uvijek, išli na WC, Albin je ležao u krevetu i meditirao, drugi su kartali, a trener Seleš je odlazio u samotne šetnje. Uglavnom, svatko se na svoj način pripremao za utakmicu koja je za nas bila kruna svih dotadašnjih uspjeha – priča Raban.

Dio gradskog korza uoči dolaska šampiona Europe


Ali, ono što mi je kao klincu ostalo u pamćenju, bio je razgovor za jedan dnevnik tadašnjeg predsjednika Rukometnog saveza bivše države Ivana Snoja, koji je bio „hodajuća statistika“. Pedantno je izračunao kako je Partizanov protivnik u finalu, „Gummersbach“, utakmice dobivao prosječnim rezultatom 19:14! Tako je bilo i u Dortmundu, ali za ORK Partizan. Ipak, s Rabanom pričam o još nekim detaljima o kojima će gestikulirati ili izravno odgovoriti tko je primjerice bio najbrži ili najviši.

Jakša kao Veli Jože

-Bio sam među najbržima, kao i Đuranec, jer smo igrali na krilnim pozicijama, premda je i Cveba imao odličan start. Po snazi, uvjerljivo je bio najjači Albin Vidović koji je mogao napraviti sklekova „koliko si htio“ i pričalo se da je mogao rastegnuti prečke na ogradi oko starog igrališta, ali to je ipak legenda. Bili smo uvijek u dobroj kondiciji i pamtim da sam s mjesta skakao u dalj preko tri, a ni ostali nisu zaostajali. Najveći broj tenisica, 47, imao je Josip Ćiro Pećina, i za jedne od njemačkih turneja domaći navijač mu je donio na poklon „šlape“ broj 50. Kada već pričamo o manje poznatim detaljima, najviši u toj šampionskoj momčadi bio je Marijan Jakšeković sa 199, potom Boro Bradić sa 194 i Hrvoje Horvat s nekih 192 centimetra – otkriva naš sugovornik.

Prebirući po sjećanjima, teško je ne spomenuti da su svi iz te generacije rukometaša bili odlični nogometaši, pa se tako mnogi sjećaju gostovanja zagrebačkog Dinama s Cicom Kranjčarom i ostalim „haklerima“ na Partizanovom, gdje je sve prštalo od majstorskih poteza i onoga što publika najviše voli, golova. Raban će to pripisati tadašnjem načinu treniga koji se sastojao i od trčanja do Planinarca, čime su „nabijali“ kondiciju te nogometa jer su o rukometu sve znali. No, nakon treninga ili utakmica, uvijek je bilo mjesta za zafrkanciju i smijeh u čemu je kolovođa opet bio Ćiro.

Cigarete i pokoja čašica

-Uz njega, vrsni vicmaher je bio trener Kuna Turković, što se moglo vidjeti za zajedničkih objeda kada je dosjetkama znao podići atmosferu, ali svi smo bili s „glavama u tanjuru“. U jelu smo najbrži bili Cveba i ja, premda je u vrijeme kada sam počeo igrati najviše mogao pojesti Tomislav Gaco Galjer. Kada se pobijedilo, pjevale su se pjesme Miše Kovača i Ive Robića, a bilo je mjesta i za bećarce, naravo s nešto drugačijim tekstovima od uobičajenih. Danas mnogi treneri brane pušenje, a Seleš je znao da gotovo „pola“ ekipe voli zapaliti, a i sâm svojedobno nije bježao od duhana, uz koji se za nas igrače uvijek najbolje „slagala“ piva ili pokoji gemišt, pa smo čak nagovorili i Cvebu na koji gutljaj – otkriva.

Igrajte k’o Bjelovar

Zna Raban da mnoge ekipe prije utakmice imaju motivirajuće uzrečice koje on ne pamti, osim onih što ih je kazao trener Seleš. Tako je u finalnoj utakmici čuvao protivničkog najopasnijeg igrača Hansija Schmidta koji se nije naigrao, premda je zabio nekoliko golova, ali ponajviše iz sedmeraca. Kako razgovor odmiče, prisjeća se još nekih detalja, pa će tako kazati da se nakon velike pobjede slavilo u pansionu „Drei kronen“, nedaleko od dvorane, i opravdano sumnja kako je gazdi ponestalo piva. I što se još može saznati o tim genijalcima koji su „izmislili“ ono što se nekada zvalo „hlebinac“, a u rukometnim teorijama „cepelin“. Ili se još i danas za time outa nekih trenera jakih reprezentacija može čuti rečenica „igrajte k’o Bjelovar“, i to nakon 47 godina otkako smo pokorili Europu! Ipak, tražim još neke potankosti o kojima se pričalo.

Dečki za sva vremena

-Istinita je epizoda kada je Vladimir Smiljanić nakon povrede u finalnoj utakmici pobjegao s nosila i ostao s igračima na klupi, kao i to da je najveće šake imao Nikola Mika Hasan, najjači „na ruci“ bio Albin, ali i to da smo bili najbolji na svijetu. A jesmo li ušli u legendu, neka procijene vaši čitatelji – na kraju će Raban.


Za one kojih nema

Prisjećanje na najveći uspjeh bjelovarskog sporta posvećujemo i igračima koji su nastupili u finalu, a danas nisu s nama, Vladimiru Smiljaniću, Ivanu Đurancu, Željku Jandrokoviću, Borisu Bradiću i Albinu Vidoviću. (Č. Rosić)