Napisao: Željko Brkić

Dječački snovi o neovisnoj, slobodnoj, samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj, duboko usađeni od djetinjstva u nacionalno osviještenoj obitelji, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća postali su sasvim ostvarivi pojavom Franje Tuđmana i osnivanjem Hrvatske demokratske zajednice. Mladi Mile Ćuk, mladić rođen 1961. u općini Prozor-Rama, u Rovišće je doselio šezdesetih godina nakon što je njihovo naselje poplavljeno zbog stvaranja ramskog akumulacijskog jezera. Većina rodbine koja nije stradala u Drugom svjetskom ratu na strani Domovinske vojske napustila je tadašnju SFRJ i živjela u inozemstvu kao ekonomska, ali i politička emigracija. Zahvaljujući njima, Ćuk je bio upućen u političko djelovanje mnogih disidenata kojima je bio zabranjen rad i javni nastupi u zemlji tako da su knjige i publikacije objavljivali na Zapadu. Tako se upoznao i s djelom Franje Tuđmana te njegovim idejama.

Prvi ogranak HDZ-a u Hrvatskoj

Demokratizacijom SFRJ, uvođenjem višestranačja, nije dvojio kome će se prikloniti. Tada je Hrvatska demokratska zajednica jedina nedvosmisleno u program stavila samostalnost Hrvatske. Zanimljivo, s istomišljenicima iz Rovišća osnovao je prvi ogranak HDZ-a i postao prvi predsjednik prve organizacije HDZ-a u Hrvatskoj.

Na preporuku baš ljudi iz inozemstva, Tuđman ga je pozvao u svoj dom jer se tražila osoba koja će biti uz njega i voditi brigu o njegovoj sigurnosti.

– Bila je nedjelja, sastanak je zakazan u 10 sati u njegovoj kući u Nazorovoj. Stigao sam točno u sekundu, otvorila mi je gospođa Ankica, prisjeća se Ćuk prvog susreta s Tuđmanom.

– Bilo je više osoba preporučenih za taj posao. Više od sat vremena odgovarao sam na njegova pitanja, iskreno ne skrivajući ništa. Krajem tog tjedna nazvala me gospođa Ankica i pozvala u Zagreb. “Franjo se odlučio za Vas”, rekla je. Tada smo razgovarali cijelo popodne i predsjednik mi je potanko objasnio svoje namjere, program, ali i moje obveze. Morao sam preseliti kod njega, dobio sam sobu u prizemlju koju je ranije koristio njihov sin Stjepan, prisjeća se prvih susreta u Nazorovoj Mile Ćuk.

Mlad, atletske građe, hrabar i neustrašiv s političkim stavovima koje je dijelio s Tuđmanom bio je očito najbolji izbor što se kasnije i pokazalo jer je uz predsjednika ostao do njegove smrti.

– Nakon pokopa spakirao sam svoje stvari i vratio se u Rovišće, moja misija je bila završena, kaže Ćuk.

Pobijedio niškog specijalca

Zacijelo je prednost pred drugim pretendentima dobio i jer je bio prvak na svearmijskom natjecanju u vojničkom višeboju. “Iza mene je ostao niški specijalac i to je svakako zvonilo u ušima svih koji su znali tu informaciju”, kaže Ćuk.

Tisuće i tisuće sati uz Tuđmana, razgovori, kontakti, emocije, prijelomni događaji… sve će to ostati tajna poznata samo Ćuku. Nikada se nije oglašavao, davao izjave i nastupao u javnosti. Jednu drugu stranu života uz Tuđmana i vlastitu ulogu u stvaranju i obrani Hrvatske ipak je odlučio ispričati u knjizi koju priprema. Previše je materijala, slika, događaja koje treba opisati iz prve ruke, a tko to može bolje od osobe koja je bila na izvoru svih ključnih događaja i odluka u sudbonosnim danima.

– Predsjednik mi je u tri navrata rekao kako je bolje da idem kući. “Imaš obitelj, malu djecu. Sve ovo ne mora uspjeti, nema potrebe da i ti stradaš”, govorio mi je predsjednik, a ja sam odlučio ostati na putu koji smo započeli, govori Ćuk.

A da uvijek nije bilo lako i jednostavno svjedoči i predizborni skup u Benkovcu kada je Mile oteo pištolj razjarenom srpskom prosvjedniku.

JNA pripremala vojni udar

– Najteže je ipak bilo u Beogradu kada je JNA pripremila vojni udar koji je podrazumijevao uhićenje hrvatskoga vodstva. Sjećam se da su svi molili predsjednika da ne ide u Beograd jer će ga ubiti, ali on je tvrdoglavo odlučio ići. Tada je prikazan onaj film KOS-a o Špegelju koji je novu hrvatsku vlast prikazao kao povampirene ustaše koji neće prezati od zločina prema pripadnicima JNA i Srbima. Tuđman je uspio odvratiti Predsjedništvo SFRJ i vojni vrh od tih namjera, a da je vojska tada intervenirala, bojim se da od samostalne Hrvatske ne bi bilo ništa, barem ne još dugo, prisjeća se dramatičnih dana Mile Ćuk, kojeg su tada mnogi upamtili jer mu je ispao rezervni šanžer automatskog pištolja dok je čekao Tuđmana.

Drama na povratku iz Beograda

– Malo ljudi zna kako je bio dramatičan povratak iz Beograda. Bila je takva magla, kao da ste letejeli kroz mlijeko i pilot je tražio da produžimo u Ljubljanu. Tuđman nije želio čuti: “Reći će svi da bježim. Reci pilotu da sleti u Zagreb kako zna”. I sletjeli smo, ali izašli s piste, zavrtjeli se na livadi, ali ipak prošli bez ozljeda, Zrakoplov je morao na remont, prepričava Ćuk dramatičan let iz Beograda. U zrakoplovu je bilo cjelokupno vodstvo Hrvatske i, da je sudbina tako htjela, što nije učinila JNA, mogla je učiniti magla.

Jedno od djela na koje je danas umirovljeni general pukovnik posebno ponosan svakako je osnivanje 1. gardijskog zbora. Bila je to zadaća koju je dobio od predsjednika i u suradnji s Glavnim stožerom osnovao posebnu jedinicu koja je bila i ostala ponos Hrvatske vojske.

Prvi hrvatski gardijski zbor

1. hrvatski gardijski zbor bio je počasna i zaštitna postrojba Oružanih snaga Republike Hrvatske. Pripadnici postrojbe skrbili su za sigurnost predsjednika Republike po čijem je nalogu i osnovana. Služila je i kao straža ispred državnih institucija poput Sabora, Ureda Predsjednika, Vlade RH.

Osnovan je 25. veljače 1994. Za zapovjednika imenovan je general-pukovnik Mile Ćuk. Zapovjednik 1. hrvatskog gardijskog zbora odgovarao je izravno i isključivo predsjedniku Republike Hrvatske ili, po dobijenom ovlaštenju, za poslove sigurnosti predstojniku Ureda za nacionalnu sigurnost te za ceremonijalne poslove predstojniku Ureda predsjednika Republike. Dužnost zamjenika zapovjednika obnašao je general-bojnik Zvonimir Skender.

Zapovjedništo gardijskog zbora nalazilo se na Pantovčaku, unutar Predsjedničkih dvora. Gardijski zbor u svojem sastavu činile su četiri bojne te 1. hrvatski gardijski zdrug kao zasebna elitna borbena postrojba (tzv. prvi prsten). Ona je bila smještena u vojarni Rakitje, dok su četiri bojne imali svoju bazu u vojarni Tuškanac na Gornjem Gradu u Zagrebu.

Prvo oružje u Rovišću

Hrvatska se neposredno nakon raskidanja veza sa SFRJ i proglašenja neovisnosti našla pod embargom za uvoz oružja. S druge strane, JNA i srpski pobunjenici vođeni velikosrpskim idejama iz Beograda bili su naoružani do zuba. Hrvatska nije imala ni naoružanje svoje, republičke, Teritorijalne obrane koje je JNA spremila u svoja skladišta. Pod stalnom prijetnjom intervencije i nasilnog rušenja demokratski izabrane vlasti, tražili su se putovi nužnog naoružavanja za obranu mlade demokracije i neovisnosti.

Jedna od prvih većih nabavki oružja išla je preko Mađarske. Vojna kontraobavještajna služba JNA znala je za tu akciju, ali je nije uspjela spriječiti. Također su znali i za podjelu naoružanja pa je prva pronađena strojnica iz tog kontingenta upravo locirana u Rovišću. Riječ je bila o mladićima koji su na ubrzan način pripojeni rezervnom sastavu policije tako da su legalno mogli posjedovati oružje i JNA nije mogla intervenirati.

Iz tih je dana i fotografijas prvim puškomitraljezom nabavljenim za obranu zemlje iz tzv. mađarskog kontingenta.