Početkom 60-ih godina Bjelovar je živio tipičnom životom grada u kojemu je većina njegovih stanovnika radila, neki od njih i u tri smjene, rukometaši ORK Partizana već su bili sportske zvijezde, oba kina krcata posjetiteljima, a u svijet mladih ulazili prvi filmski idoli ili rock zvijezde koje su se u rijetkim prigodama mogle čuti na gramofonskim pločama pristiglim od rodbine iz inozemstva. Bilo je to i vrijeme gradskih ekipa, dečki spremnih na kojekakve nepodopštine čime su dokazivali vlastitu važnost koja se počesto mjerila i čvrstoćom šaka.

Tako su tadašnji klinci i mimo filmskog platna počeli dobivati svoje uzore, posebice stoga što su baš ti gradski frajeri već uvelike uskakali u traperice prošvercane iz Trsta, jer ih u nas jednostavno nije bilo. Ustvari, bilo ih je, ali onaj koji bi se pojavio u nekim „Kluzovim“ farmericama s išivenim konjem i kaubojem na zadnjem džepu, mogao je računati samo na podsmijeh ili posprdan komentar kako takvih hlača „nema ni u Tunguziji“. Ali tih godina se počela pojavljivati i priča o nečemu što će kasnije prerasti u urbanu legendu o kojoj se još i danas čuju oprečna mišljenja.

Prijeteće poruke

Naime, gradom se poput vjetra počela širiti priča o tajnoj organizaciji čudnih i opasnih tipova simptomatičnog imena „Crna ruka“. Govorkalo se kako se ne plaše nikoga, a spremni su nauditi svima koji im stanu na put, pa i na drveću gradskog parka ostavljaju prijeteće poruke u stilu „Čuvajte se Crne ruke“, ili „Crna ruka vas prati“. Neki su čak tvrdili kako su vidjeli te rukom ispisane „opomene“, među kojima su se nalazile i one gdje se izruguju tadašnjoj miliciji što je bilo nezamislivo, no postupno se među dijelom Bjelovarčana ipak počeo uvlačiti strah od famozne družbe koja je navodno bila spremna „na sve“. Čak su se spominjala i imena njenih pripadnika, koji su samim time dobivali „na cijeni“, i na ulici ih je bilo najbolje zaobići. Međutim, naš sugovornik Jose Valentić, u to vrijeme 17-godišnjak, i dobar poznavatelj gradskoga života tvrdi, kako je ipak riječ o dijelu gradske zafrkancije rođene u glavama dokonih dečki koji su vjerojatno uživali samo u tome da se o ovoj „misterioznoj“ organizaciji priča.

Pomaknute ploče na groblju

-Nikada nije dokazano postojanje „Crne ruke“ i vjerojatno je plod mašte nekih fakina, koji su pod utjecajem američkih filmova sa sličnom tematikom pokušali isti obrazac hrabrosti i beskompromisnosti prenijeti i na naše ulice. Da je takva organizacija postojala sigurno bi to znao, i tvrdim kako je u ovom slučaju više riječ o fami nego stvarnosti, iako su se za ono vrijeme neki „čudni“ događaji počesto pripisivali baš „crnorukašima“. Tako su na gradskom groblju znali osvanuti izokrenuti križevi ili pomaknute ploče na grobnicama, a neki od „raspoloženih“ su u kasne noćne sate iznenada istrčavali iz gradskog parka i plašili rijetke prolaznike. Znalo se dogoditi da na Badnjak iskoriste gužvu u crkvi i „zihericama“ spoje kapute ljudi koji su došli na misu, nakon čega su se odlazeći kućama čudili i nagađali što se u stvari zbilo. Istina, za vrijeme državnih praznika s pojedinih poduzeća su nestajale nisko postavljene zastave što je bio ozbiljan prekršaj, ali radilo se o sporadičnim ispadima „veselih“ dečki, a ne nekoj organizaciji – kaže Jose.

Strah od nepoznatog

Iako na tragu njegovih tvrdnji, ponešto drugačiju verziju nudi još jedan znalac zbivanja na gradskim ulicama, Božidar Vukojević Bonja, u to vrijeme 9-godišnjak, ali do njegovih i roditeljskih ušiju sve je češće dopiralo ovo zastrašujuće ime.

-U školi i gradu se pričalo kako su baš nepoznati ljudi iz te organizacije na malom parku kod bazena za stablo zavezali majku jednog poznatog rukometaša. Ono što smo čuli nikada nije potvrđeno ni opovrgnuto, ali se zato dobro sjećam kako mi je majka prije poslijepodnevnog odlaska na nastavu često govorila: „Nemoj poslije škole „švrljati“ parkom i da si do šest sati doma, jer će te odvesti „ Crna ruka“. Bilo je to ozbiljno upozorenje koje se nije kršilo, jer smo se zaista plašili da se to i ne ostvari- dodaje Bonja.
Već i ovaj detalj dovoljno potvrđuje razmjere prisutnosti tog imena koje je u ovom slučaju imalo svjevrsni pedagoški karakter, ali zasigurno je bilo i dovoljno razloga za zabrinutost jer naprosto nitko nije u stvari znao što je od svih gradskih šaputanja istina a što tek puka izmišljotina, iako su možda oni koji su je i lansirali upravo to i željeli. Ili pak dio odgovora treba tražiti tek u „šaljivosti“ neke od tadašnjih kvartovskih ili uličnih ekipa koje su bile spremne i na tu vrstu pripadnosti gradu.

Gradske „igre“

-I to je malo vjerojatno, premda su gradom šetali dečki s nadimcima Johnny, Crni, Gumeni, i još nekima „pokupljenim“ iz filmova. Tako nisu bile rijetke tučnjave s mladim podoficirima bivše vojske koji su dolazili u Bjelovar, imali dobre plaće i „otimali“ najbolje gradske cure. A to se na plesnjacima nije promatralo prekriženih ruku. Neki su za zima iz česme na paviljonu u bocama donosili vodu i polijevali dio korza oko crkve koja bi se idućega jutra pretvorila u veliku sklizaljku. Klizanje su naplaćivali tadašnjih pet dinara, a onaj tko bi prošetao u gojzericama ili bakandžama koje su na đonovima imale „cvekove“ i oštetio led, odmah je završio u snijegu. Ali, sve su to bile male objesne „igre“ jer na neke „ozbiljnije“stvari nitko nije ni pomišljao iz jednostavnog razloga što su se svi bojali ondašnje milicije koja je mladenački bunt čvrsto držala pod kontrolom i „bez pardona“ kažnjavala svaki neposluh. Kako sam tada nosio dugu kosu jedva sam u parku umakao dvojici „pandura“ koji su me htjeli ošišati, što je u ono vrijeme bilo uobičajeno-dodaje Valentić.

Novo vrijeme

A možda odgovor na pitanje o istinitosti postojanja „Crne ruke“ ipak valja tražiti u novom vremenu kada su mnoge do tada „neprihvatljive“ društvene norme ponašanja postajale sve primamljivije mladeži koja je otvorenim prihvaćanjem „zapadnog vjetra“ koji se sve jače osjećao i u nas, počela makar prikriveno prkositi „čuvarima morala“. Tako možda i „Crna ruka“ nikada nije postojala, ali samo njeno spominjanje i velom tajne obavijena imena njenih navodnih pripadnika su se činili idealnim oružjem za buntovnu poruku: „Ovdje smo, ali nam ne možete ništa“.(čr)