Za ondašnjih odlazaka u goste koji su bili daleko češći nego danas, jedna od značajki prisnosti, otvorenosti pa možda čak i povjerenja, bilo je razgledavanje obiteljskih albuma fotografija. Zavisno od količine pohranjenog „materijala“, taj je dio zabave ponekad trajao satima, uz neizostavne komentare gotovo svake fotografije koja je imala svoju priču.

Obično su u prvom planu bila djeca i to od onih najranijih fotografija u jastuku, do neizostavne torte i svjećice s prvog rođendana, odlazaka na more ili po darove kod Djeda mraza. Zavisno od uzrasta, nastavilo se školskim fotografijama i nekim drugim detaljima koji su zaslužili ovjekovječenje fotografskim aparatom kojeg su imale samo „dobrostojeće“ obitelji. Stoga su fotografski albumi ostali jednim od najdragocjenijih spomenara iz kojih se izlistava obiteljska povijest.

Slikopisne radnje

Pretpostavkom postojanja albuma bili su fotografi koji već od sredine 1898. godine u Bjelovaru otvaraju slikopisne radnje ili ateljee, a njihov broj samo potvrđuje koliko je tadašnji, ponajviše građanski dio Bjelovara držao i do ovog značajnog segmenta društvenog statusa. Tako se sa pojedinih fotografija kroz vrijeme do početka Drugog svjetskog rata mogu iščitati prezimena tadašnjih najpoznatijih „slikara“ poput Tömörya, Kempflea, Neumanna, radnje Markgraf ili Anhalzera. Vjerojatno je postojala i nekolicina drugih, ali prema vremenu objavljivanja i učestalosti njihovih fotografija, za pretpostaviti je kako su upravo oni bili tadašnji majstori svog zanata. Ono što i nakon letimičnog pregleda tih starijih fotografija upada u oči je ozbiljnost onih koji su se fotografirali, pa je teško pronaći „sliku“ na kojoj se netko smije. Tako bi mogao izvesti krivi zaključak kako su ljudi iz tih vremena bili možda tužniji, ali njihove ozbiljne poze zapravo govore kako su imali drukčiji odnos prema vlastitim fotografijama.

Jedna od klasičnih obiteljskih fotografija

Naime, fotografiranje se smatralo važnim trenutkom jer nije bilo tako često, pa su mnogi možda samo jednom u životu zakoračili u fotografsku radnju. Stajanje ili sjedenje pred kamerom izgledalo je poput poziranja nekom slikaru, dok vještim potezima ne „ulovi“ najvažnije detalje iz kojih će nastati crtež. Ali prave slikare koji bi crtali portrete mogli su sebi priuštiti samo najbogatiji, a fotografije i oni malo siromašniji. Stoga je danas možda i teško shvatiti koliko je intimno značenje svaka fotografija nekada imala za one koji su dio vlastite osobnosti željeli vidjeti na komadu kartona ili papira.

Foto Danica, Foto Anica….

O fotografskim radnjama tijekom rata premalo je podataka, premda je sigurno da je posla bilo, a što se u tom dijelu događalo kasnijih godina, pokušali smo rekonstruirati s Drenkom Petreković, vlasnicom jedne od radnji koja se tada nalazila u današnjoj Haulikovoj ulici.

– Najpoznatija fotografkinja bila je Danica Radotić kod koje je radila i moja majka, a radnja je nakon nekoliko promjena lokacija na korzu i bašti Narodne kavane, najduže ostala kod kina Partizan. Poznata je bila radnja Anice Vrček pored bivšeg Mignona, potom ona Hinka Anhalzera i nešto kasnije Mire Pacasa, koji je ujedno postao i prvi bjelovarski reportažni fotograf i to ponajprije zahvaljujući rukometašima Partizana čije je utakmice redovito snimao. Nazivi svih radnji bili su isti, poput Foto „Danica“, Foto „Anica“, što je dugo vremena ostalo „ u modi“ do pojave nekih novih koje su u pojedinim slučajevima imale i nešto drugačije nazive, kaže Drenka.

Prisjećajući se tih godina potvrdit će da je fotografiranje koje se obavljalo samo u ateljeima bilo izuzetno popularno jer su svi željeli imati poneku uspomenu. Tako su dolazile čitave obitelji, vojnici, oni kojima je trebala fotografija za poneki dokument, a posebice svatovi koji su od nekadašnje općine do Drenkine radnje stizali u nekoliko koraka.

Djevojčica s lutkom snimljena u slikopisnom ateljeu Kempfle

Smiješak molim!

– Radilo se starim aparatima, izrada fotografija bila je poprilično komplicirana, a posebno su bila popularna grupna obiteljska „slikanja“ na koja su svi dolazili dotjerani, pri čemu je raspored unaprijed bio poznat. Djeca u prvom redu, roditelji iza njih, dok su pojedinačne fotografije najviše rađene u profilu ili poluprofilu, kako bi se dobile izražajnije prednje crte lica. Vjenčanja su također imala svoj uobičajeni postav i to ponajprije zbog ekspozicije koja je nešto duže trajala, pa mnogima te fotografije izgledaju pomalo namješteno, ali i nakon niza godina i dalje su vrhunske kvalitete. Pri tome tadašnje mušterije nije nimalo smetalo čekanje i po tjedan dana, jer im je bilo najvažnije da su svi „dobro ispali“, nastavlja.

Nekadašnji fotoshop

No tadašnji fotografi su bili izuzetno spretni i u primjeni pojedinih tehnika koje bi se dijelom mogle svrstati u kategoriju današnjeg fotoshopa, što se ponajprije odnosi na retuširanje, a taj se zahtjevan posao radio isključivo grafitnom olovkom.

– Radilo se ustvari o poljepšavanju pojedinih dijelova lica što je zahtjevalo točnost, preciznost i mirnu ruku. Tako su nekada, kao i danas potezom miša na računalu nestajali izraženiji podbraci, iskrivljeni nosevi ili „klempave“ uši. Druga popularna tehnika bila je „ferlauf“, ili sjenčanje, što je fotografijama davalo novu i drugačiju dimenziju. Uz sva današnja tehnološka čuda, fotografija je postala dijelom svakodnevice, jer je dostupna gotovo svima i to za samo nekoliko sekundi. Ipak, stare fotografije samo potvrđuju kako je njihova izrada zahtijevala daleko više truda i znanja, i zbog čega desetljećima ne blijede u našim rukama ili sjećanjima-na kraju će.

Stoga nema nikakve dvojbe da su za razliku od nekih davnih vremena fotografije danas izraz društvenosti, i u njima se u pravilu smiješimo i predstavljamo sretnim ljudima. Pitanje je radi li se samo o trenutnoj sreći, ili su možda oni nenasmiješeni na starim fotografijama možda ipak bili sretniji.(čr)

FOTO: FB Stari Bjelovar i Drenka Petreković