Brojni povijesni podaci potvrđuju kako je Bjelovar osim statusa vojnog grada s vremenom dobivao sve veći značaj u razvoju obrtništva i napose trgovine. Prema izvješću Trgovačke komore 1879. registrirano je 207 obrtnika i 26 trgovaca, što je istina bilo nešto manje u odnosu na druge susjedne gradove poput Koprivnice i Križevaca, ali je trend porasta ovih djelatnosti bio itekako zamjetan.

Tako je Dragutin Wolf 1892. registrirao pekaru koja je nekoliko godina kasnije proširila proizvodnju, a završetkom Prvog svjetskog rata prerasla u tvornicu keksa i poslastica, današnji Koestlin. Istodobno 1913. počinje raditi prva bjelovarska tvornica suhomesnatih proizvoda „Josip Svoboda“ a pojavom ovih prvih gradskih industrijalaca i Bjelovar dobiva nove trgovine. Naime, tih i kasnijih godina nicali su dućani mješovitom robom, tekstilom, knjižare i papirnice, ali primjerice i građevnim materijalom. Već su tada trgovci osjećali značaj glavnog gradskog šetališta, pa je većina trgovina bila smještena na gradskom korzu, dok su zbog nekadašnjeg sajmišta dobrim trgovačkim lokacijama ocjenjivane i one na Radićevom trgu. Tako su uz Wolfa i Svobodu najpoznatiji industrijalci i trgovci sve do početka Drugog svjetskog rata bili Hinko Franck, Ivica i Gustav Polak, Izak Perl, a u gradu su pored šest novčarskih zavoda, pet obrtničkih zadruga i dva taksista, radile četiri knjižnice 13 mesnica,10 pekara, i 52 gostionice.

Začeci novog buđenja trgovine vežu se uz prve godine poraća, točnije 1946., kada se pojavljuje poduzeće „Ranaz“, u kojem je prvo radno mjesto dobio i naš tadašnji sugovornik Dragutin Malek.

Prvo gradsko poduzeće

Naziv je u stvari kratica tadašnje Radničko namješteničke zadruge koje se prva nakon rata počela baviti trgovinom. Uglavnom se radilo o dućanima „špeceraja“ u kojima se zbog nestašice kupovalo na točkice, a za njih se dobivala mjesečna količine određene robe. Prva trgovina nalazila se pokraj zgrade koltlara Pichlera u sadašnjoj Ulici Matice hrvatske, no u to vrijeme nikome nije padalo napamet otvaranje privatnih dućana, već je sve bilo pod strogom kontrolom nove vlasti. Potom se pojavljuju trgovine mješovitom robom „Prehrane“, a 1950. utemeljen je „Granap“ odnosno Gradsko nabavno poduzeće u kojem radim niz godina. Bila je to dobra firma s desetak dućana mješovitom robom, tekstilom i bijelom tehnikom, a raznoliki asortiman značio je i povećano zanimanje kupaca pa je posla bilo „preko glave“. Prvi direktor poduzeća bio je Svetozar Cvijanović, a sjedište sa skladištem nalazilo se u zgradi Ine u Rusanovoj ulici- prisjetio se legendarni bjelovarski trgovac Malek.

Prodavaonica pomodne robe na gradskom korzu

No, nesrazmjer ponude i potražnje tih godina iščitljiv je i iz novinskih oglasa 1948. godine poput: „Mijenjam ženski štof za životne namirnice“, „U zamjenu za šivaću mašinu dajem kravu“ ili „Mijenjam kilogram kave za zavjesu“.

Namirnice u rinfuzi

Pojedine trgovine, posebice u Supilovoj ulici gdje se 50-ih godina nalazila „stara Nama“ u kojoj se prodavala metraža i trgovina, „Struje“, odnosno budućeg Elektrometla s bijelom tehnikom i naravno, Granapa pamti i naš sugrađan Veljko Vrhovnik.

U Granapu mi je otac kupio prvi fotoaparat koji još i danas „živi“ u mojoj zbirci, ali se kao klinac sjećam i trgovina u kojima su se šećer, brašno, sol, ulje i druge potrepštine uključujući i slatkiše, kupovali u rinfuzi i nije bilo ništa neuobičajeno ako ste u dućanu zatražili dva decilitra ulja, deset dekagrama kvasca koji se rezao žicom, ili pet deka „svilenih“ bombona. Robe nije bilo u izobilju i dobro se sjećam redova, posebice u mesnicama gdje se čekalo svježe meso, a prodavačice s placa na omiljeni jeger. Tadašnje trgovine su bile klasične, sve do početka 60-ih godina, kada Univerzal otvara prvu samoposlugu na uglu Supilove i Ivana Viteza Trnskog, potom i drugu pokraj čitaonice, robnu kuću na Radićevom trgu i na kraju „Bjelovarčanku“- kaže Vrhovnik.

Univerzal i Nama

Danas ustečajeni Univerzal nastao je 1962. spajanjem trovačkih poduzeća „Građa“, trgovine stakla „Kristal“ i Granapa. Nakon nekoliko daljnjih „intregracija i konsolidacija“, poduzeće je 1964. na području tadašnje općine Bjelovar raspolagalo sa 68 podavaonica i zapošljavalo 578 radnika, dok je trgovačka mreža proširena i na obližnje gradove. Poslovnu snagu potvrđuje 80-te, kada je u sastavu maloprodaje bilo 98 trgovina, uključujući skladišni prostor od 15.800 četvornih metara i 609 radnika. Novi gradski trgovački iskorak bilježi se 1969. otvaranjem robne kuće Nama (Narodni magazin) koja je bila dio zagrebačkog lanca trgovina gdje je u samim počecima radilo 114 zaposlenika. Vremenom je postala neraskidivim dijelom grada i središtem kupnje, i to ponajprije zahvaljujući širokom asortimanu, relativno pristupačnim cijenama i brojnim pogodnostima kupnje. Kao i mnoge druge trgovačke tvrtke nestala je u stečajnom valu, za svog postojanja preživjela požar, da bi se ubrzo ponovo vratila kupcima u kojih je već bila iskovana poznata rečenica: „Ako nema u Nami, onda nema nigdje“.

Sve jača konkurencija

U ovoj zgradi je otvorena prva bjelovarska samoposluga

Da je Bjelovar postajao sve zanimljivijim mjestom iskušavanja trgovačke spretnosti potvrđuje i pojava PPK, odnosno Poljoprivrednog kombinata Zagreb 1969.godine. Nekadašnja bjelovarska radna jedinica započela je sa pet prodavaonica voća i povrća, da bi kasnije pored prodaje i otkupa poljoprivrednih proizvoda postala jednom od značajnijih trgovačkih tvrtki. Među poznatije prodavaonice koje su obilježile bjelovarsku trgovinu, ubraja se i Poslovni centar „Poljoopskrbe“, poduzeća za promet poljoprivrednom mehanizacijom, sjemenskom robom i zaštitnim sredstvima. Otvoren je 1965. godine, i u to vrijeme bio gotovo jedinim mjestom namijenjenim isključivo poljoprivrednicima koji su u nedostatku domaće proizvodnje mogli nabaviti primjerice, traktore iz Čehoslovačke ili Poljske.

Sjećanja ne blijede

Tek djelimično prisjećanje na početke i godine bujanja trgovine u našem gradu, ipak daje dovoljno razloga za tvrdnju kako se u Bjelovaru od trgovine moglo dobro živjeti, a danas možda tek preživjeti. Jer, i danas prolazeći gradskim središtem mnogi će prolazeći kraj starih zgrada kazati: „Tu je bila Šternova trgovina, Gotalova mesnica ili Brayerova željeznarija“. A iz tih prisjećanja kreću priče o Bjelovaru kojeg više nema, ali ga barem u pojedinim povijesnim sekvencama pokušavamo oživjeti. (Č. Rosić)